Nedavno,1. srpnja ove, 2024. godine preminuo je (infarkt) u Tirani najpoznatiji i najprevođeniji (na preko 50 svjetskih jezika) albanski pisac Ismail Kadare koji je bitno obilježio ne samo svoju domicilnu, već i širu balkansku kulturu, napose književnost, kojeg su ugledni kritičari i stručnjaci za povijest i teoriju književnosti minulog, 20. stoljeća, s brojnih vodećih europskih i američkih sveučilišta zarad širine i »dubine« ogromnog stvaralačkog opusa (napisao je više od 80 knjiga, najviše romana, ali i eseja, novela, pjesničkih zbirki, kazališnih komada…), s pravom svrsta(va)li u klasike novodobne balkanske, ali i šire europske literature. Za Kadarea se uobičajilo reći da je »veliki pisac malog naroda i malog jezika« i tom se konstatacijom samo još više željelo naglasiti o kakvom se značajnom književniku i intelektualcu zapravo radi, budući da se gotovo isključivo zahvaljujući njemu u svijetu uopće čulo za albansku kulturu i literaturu (iako ne treba zaboraviti ni druge pisce, njegove, tzv. srednje generacije, poput pjesnika i disidenta Vise Zjitija, zatim Teodora Ljače, Sotira Andonija, Moisi Zalošnja, Hasana Petreljea, Dritro Agolija ili Nauma Prifitija) kao i za krucijalna nacionalna, povijesna, politička i uopće društvena pitanja ovog malog, ali ponosnog balkanskog naroda.

»Tri elegije za Kosovo«

Opisujući Balkan kao svojevrsno »bure baruta« u čijem se epicentru nalaze Albanija i Albanci, Kadare je kroz tragičan usud vlastitog naroda (iz)gradio sliku suvremenog čovjeka i svijeta i pokazao kako se univerzalni problemi našeg (post)modernog doba, posebice oni etnički i konfesionalni, prelamaju na jugoistočnoj periferiji Europe, gdje se susreću i križaju razni povijesni i kulturološki, zapravo civilizacijski utjecaji Zapada i Istoka koji istodobno predstavljaju ogromno duhovno bogatstvo, ali su i izvorište brojnih predrasuda, nesporazuma i sukoba koji su rezultirali nizom tragičnih događanja, a čije posljedice još uvijek, iako su »prohujala stoljeća« nismo na pravi način shvatili, a samim time niti na djelotvoran i humani način sanirali. Kadare je kroz prizmu svoga naroda, često se služeći pričama i primjerima iz svog rodnog grada Đirokastra, s juga Albanije, ispisao na stotine, pa i tisuće stranica, (pre)punih maestralnih rečenica i lucidnih zapažanja o povijesti svih tih krvavih sukoba kojima se još i danas ne vidi kraj, kako bi pokušao objasniti i razjasniti zašto na Balkanu već stoljećima »buja osjećaj stiješnjenosti«, iako je posvema jasno da se radi o dovoljno velikom prostranstvu, na kojem ima mjesta za sve različite narode, jezike i vjere. Na koncu, u svojoj opsegom maloj, ali sadržajem velikoj knjizi »Tri elegije za Kosovo« (tiskana istodobno na francuskom i albanskom jeziku u Parizu i Tirani 1998.) gorko je zaključio kako se taj »osjećaj stiješnjenosti« nije rodio toliko zbog teritorija ili jezika naroda koji se međusobno dotiču, već »zbog davnih sjećanja«, koja i tako već predugo traju i koja su, pokazalo se »otporna« na stoljeća koja prolaze. Umjesto da vrijeme liječi rane sukoba u kojima nije bilo, niti ima nevinih, samo je produbljivalo međusobne netrpeljivosti i mržnju i ciklički obnavljalo priče o »Albancima koji nasrću na Srbe i Srbima koji nasrću na Albance«. Krivnja za vlastite nesreće i zlo uvijek se tražila u »dvorištu susjeda«, tako da je mit o Kosovskom boju (28. lipnja 1389.) oblikovao »doba slike svijeta« koja sa povijesnom istinom gotovo pa nema nikakvih dodirnih točaka; Kadare podsjeća kako se na Kosovu nisu sukobile (samo) srpska i osmanlijska vojska, kako se to u novodobnoj nacionalističkoj historiografiji srpske provenijencije uobičajilo predstavljati, već su na strani Srba ratovali i Albanci, Bosanci i Vlasi, ali budući da su ti nekadašnji saveznici danas (i ne samo danas) neprijatelji vladajuće velikosrpske klike u Beogradu, jednostavno ih treba zaboraviti, izbrisati iz sjećanja, jer se time dovodi u pitanje prevladavajući narativ o Srbima kao žrtvama velikih sila i naroda u okruženju, kao i na tome izgrađen herojski ep o uzvišenom žrtvovanju za nacionalnu slobodu, iako se u to doba o narodu, u modernom smislu riječi teško da može išta suvislo reći.

Važan je efekt, a ne istina, ali kako u spomenutoj knjizi naglašava Kadare: »Krv ima jedan tijek u životu, drugi u pjesmama i nikada se ne zna koji je onaj pravi.« Poraženi i nakon šest stoljeća još uvijek nose crninu i poput vrana kli(k)ču i traže revanš za pretrpljeni poraz; pa zar nije Milošević na dan Kosovskog boja počeo s rušenjem Jugoslavije (u)pitao se Kadare, a svi znamo kakvi su užasi nakon toga uslijedili. Kadare je isuviše dobar pisac, a da bi se upuštao u bilo kakve isprazne političke, programatske projekcije i jedino ga, u konkretnom tzv. Kosovskom pitanju interesira kako se oko svega toga kroz povijest isplelo toliko različiti verzija, dakako ne zapostavljajući pritom ni širi, prateći europski kontekst.

Ismail Kadare / Foto Wikipedia

Balkanski »Gordijev čvor«

Kadare je u nizu svojih romanesknih, ali i esejističkih tekstova, zagovarao da se prekine s obostranom, »beskrupuloznom zlouporabom povijesti posvema ispražnjenoj elementarne ljudskosti« i svojom je literaturom pozivao sve kojima je do mira i humanosti da pokušaju »kroz uskrsnuće izgubljene plemenitosti pronaći put do istine, jer ma kakva bila samo nas ona može spasiti«. Pritom, u svom prepoznatljivo ironičnom stilu, prepunom metafora i »tihog« sarkazma Kadare je naglašavao da je on, iako nije vjernik (rođen je u muslimanskoj obitelji), već ateist, uvjeren kako je bolji svijet moguće izgraditi i na »čisto« humanističkim osnovama koje su monoteističke religije kroz povijest svoga postojanja i djelovanja tako sustavno i s prezirom ignorirale i(li) bestidno instrumentalizirale i tako ih lišile svog iskonskog moralnog sadržaja. Kosovsku legendu i stvarnost Kadare je sagleda(va)o kroz priču o drevnom Trojanskom ratu koji je antička književnost uzdigla do simbola naše civilizacije i stoga je razumljivo zašto su ga mnogi njegovi suvremenici nazvali »albanskim Homerom«, jer je posredovanjem »antičke optike« tražio način i put kako se vratiti ishodištu ovog složenog problema, balkanskog »Gordijevog čvora«, a da se pri njegovu raspetljavanju izbjegne uopraba mača i sile. A, kosovski labirint samo je dio tema o kojima je Kadare tako suvereno i inspirativno s puno erudicije pisao. U vrijeme ratova u raspadajućoj Jugoslaviji, Kadare je pozvao EU da reagira i zaustavi velikosrpsku agresiju protiv Kosova, a u Le Mondeu je napisao veliki članak u kojem je tražio da UN opozove tadašnjeg specijalnog emisara za ljudska prava u Jugoslaviji Jirži Dienstbiera »jer u isti rang stavlja žrtvu i zločinca«, na što je potonji odgovorio kako potpora nezavisnom Kosovu zapravo znači zalaganje za stvaranje velike Albanije i da slično Srbima i sam pisac »svojata Kosovo«. Ali, iako Dienstbierova reakcija nije bila bez političkih osnova, sam Kadare, dobro znajući koje se sve opasnosti u tome kriju, nikada nije zagovarao velikoalbanski projekt, upravo svjestan kako bi time samo dolijevao ulje na vatru, a nedavno je (2019.) s grupom intelektualaca (Kundera, Ljudmila Ulicka, Salman Rushdie, David Grossman i drugi) inicirao Manifest europskih patriota, upozoravajući na sve intenzivniji i brži rast populizma i prijeteći »raspad europskog mišljenja«. Naravno, bilo je dosta i onih, poput Aleksandra Kaczorowskog, poljskog kritičara i sveučilišnog profesora koji su opominjali kako Kadare nema moralno pravo bilo koga prozivati, jer je svojedobno i sam »služio albanskom komunističkom režimu«, a iz zemlje je emigrirao u Francusku (gdje je tražio i dobio politički azil) i to tek 1990. godine, nakon pada Berlinskog zida, kada mu je bilo jasno da će uskoro vladajući režim i u Tirani (pro)pasti, da neće morati dugo živjeti u emigraciji, a to sve samo stoga, kako bi se pred međunarodnom javnošću pokazao žrtvom i kako bi si pred švedskim akademicima »nabio« dodatne poene i tako konačno »osvojio« toliko željenu Nobelovu nagradu, za koju je, kako kažu oni koji su ga bliže poznavali, »neskromno« držao da mu s pravom pripada. To su i mnogi drugi protumačili više kao »reklamni trik«, odnosno »hvatanje posljednjeg vlaka« u distanciranju od (neo)staljinističkog režima u Albaniji. Na sve ove prigovore i kritike, Kadare je mirno, čak ležerno odgovarao: »Književnost i disidentstvo se međusobno isključuju i morao sam se odlučiti; odabrao sam književnost i mislim da sam učinio dobro. Uspio sam ono što se činilo nemoguće: pisao sam knjige kao da režim ne postoji; moj je slučaj jasan, imam samo jedan opus, rođen i odrastao kao i ja u diktaturi. Režim je pao, ali su knjige ostale, ako sam na nekoj svečanosti izrekao kakvu kurtoaznost, nikada to nisam učinio niti u jednoj mojoj knjizi. Nikada nisam napisao ni retka o klasnoj borbi, niti sam branio Albaniju i njezin režim u inozemstvu. Uostalom, polovica mojih knjiga bila je zabranjena u mojoj domovini«, a potom je dodao: kada se jednog dana budu otvorili arhivi režima Enver Hodže, ništa se loše o njemu kao čovjeku i(li) piscu neće naći, nikoga nije »cinkario«, nikome nije podmetao, branio je kolege, a režim ga nije dirao, jer se tadašnji svemoćni komunistički diktator želio svijetu predstaviti kao zaštitnik velikog pisca koji usprkos kritičkim napisima o državi u kojoj živi slobodno djeluje i piše.

Diktatura i književnost

Uostalom, upitao se: »Od koga me je to Hodža mogao/morao braniti; od sebe samog? To je besmisao, mi se zapravo nikada, izuzev jednom nismo ni sreli, on je nedvojbeno bio brutalni diktator, ni komunist, ni fašist, tipičan diktator. Inteligentan i time opasniji; posjedovao je zapadnjačko ponašanje i obrazovanje, eklektičku kulturu koja mu je pomagala da lakše zbuni i zavede sugovornika. Nije djelovao primitivno, kao većina diktatora, a i sam nije bio bez književnih ambicija, ali prosječnog talenta pisao je posvema bezvrijedna djela, uglavnom politički šrot. Hinio je bliskost s poznatim piscima, no to ga nije priječilo da u najužem krugu suradnika s prezirom govori o njima kako su to sve opasni agent stranih sila, da bi istodobno glumio i velikodušnost, govoreći kako im treba dati priliku da se poprave.«

Na prigovore da je bio isuviše ambiciozan i servilan i da je činio koncesije režimu, odnosno kako nije želio poći trnovitim stazama najvećeg modernog albanskog pjesnika Ljasguša Poradecija koji za četrdeset godina vladavine komunističke vlasti nije, u znak prosvjeda javno objavio niti jedan stih, ne pristajući »sagnuti glavu« pred diktaturom, Kadare je odgovorio pitanjem: »Davno, još 1962. kada sam se s albanskom književnom delegacijom vraća preko Praga iz Finske kući, umoran od diktature, u posljednjem trenutku odustao sam od planiranog bijega i traženja azila i kasnije kada sam razmišljao što bi se sve dogodilo da sam tada pobjegao, s užasom sam shvatio kako niti jedan od mojih romana ne bi bio napisan, zar mislite da bi uistinu bilo dobro i pametno što to nisam učinio?«

U prije desetak godina objavljenoj knjizi eseja »Albanska proljeća« je zapisao: »Diktatura i prava književnost mogu jedna pored druge egzistirati samo na način stalne sukobljenosti, neprestane težnje da jedna strana porazi drugu. Pisac je prirodni neprijatelj diktature, on se bori protiv nje svakog trenutka, to je naprosto zapisano u njegovom genetskom kodu. Diktatura i književnost ne mogu se drukčije zamisliti nego kao dvije divlje zvijeri koje su stalno u okršaju; međutim pošto su im kandže različite i rane koje si međusobno zadaju su također različite. Rane koje dobije pisac ponekad izgledaju zastrašujuće stoga jer su neposredne. Dok one koje zadaje diktator su sporodjelujuće, ali zato neizlječive…Ali, suprotno općeprihvaćenom mišljenju, upravo teška vremena, u kojima bjesne raspomamljeni diktatori, najpoticajnija su za pisca i književnost.« Zapravo, kako je to svojedobno pišući knjigu o piscima-disidentima (a to se s pravom može odnositi i na Kadarea), nazvao naš veliki, a nepravedno zapostavljeni profesor književnosti s glasovitog rimskog sveučilišta La Sapienza i u europskim razmjerima angažirani intelektualac Predrag Matvejević, »životom između egzila i azila«.

Kafkin nastavljač

Na vijest o Kadareovoj smrti albanski predsjednik Bajram Begaj je proglasio dvodnevnu nacionalnu žalost, točno u 13 sati cijela je Albanija (za)stala na minutu kako bi odala počast »svom najvećem sinu«, a sam je šef države obraćajući se naciji naglasio: »Albanija i Albanci su izgubili svog književnog genija, Balkan pjesnika svojih mitova koji nas je oslobađao klišeja i stereotipa i širio duh slobode, a Europa i svijet jednog od najrenomiranijih predstavnika moderne literature.« Koliki je bio ugled Kadarea u javnosti možda najbolje svjedoči podatak da su mu, nakon pada komunizma u Albaniji, vodeći predstavnici demokratskih političkih stranaka ponudili da ga kandidiraju za predsjednika države, kako bi svojedobno poput pisca (1924.) Fana Nolija preuzeo ulogu vođe »demokratske preobrazbe i revolucije« svoje zemlje, ali on je to odbio, (o)pravda(va)jući se kako je samo pisac i to jedino zna i na dalje želi biti. Nije želio poput Vaclava Havela postati njegovom albanskom inačicom, iako je među prvima započeo s književnom i publicističkom kritikom brutalne komunističke diktature. A, kada već govorimo o ugledu i priznanjima, valja podsjetiti da se Kadare u posljednjih dvadesetak godina neprestano nalazio u najužem krugu kandidata za Nobelovu nagradu za književnost, da je 2005. proglašen prvim laureatom međunarodne Bookerove nagrade, a 2020. je dobio prestižnu književnu premiju Neustadt (dodjeljuje je sveučilište u Oklahomi, a među nagrađenima su i takve književne veličine poput Josefa Škvoreckog, Gabriela Garcie Marqueza, Czeslawa Milosza itd.) i u obrazloženju za dodjelu priznanja je između ostalog pisalo: »On je nastavljač djela i literature Franza Kafke i još niti jedan pisac od njegova vremena nije na tako veličanstveno instruktivan način proučio đavolski mehanizam totalitarne moći koja je imala tako dubok i poguban utjecaj na ljudsku dušu.« Često ga uz Kafku, koji je imao nedvojbeno utjecaj na Kadarea, mnogi još uspoređuju s Honoreom de Balzacom, Nikolajem Gogoljom, Milanom Kunderom i Georgeom Orwellom, uz napomenu da mu nitko ne poriče originalnost i samosvojnost književnog rukopisa.

Zbirke pjesama

Ismail Kadare rođen je 28. siječnja 1936. u pitoresknom grad(ić)u Đirokastru; njegovi roditelji (otac Halit i majka Hatidža Dobi) pripadali su uglednim obiteljima toga kraja i opisujući njihov život u svom majstorski napisanom, kratkom romanu »Lutka« (2015.), veliki je pisac zapravo autobiografski progovorio i o svom odrastanju i složenoj vezi s majkom, kako ju je nazvao »papirnatom lutkom«, naizgled krhkom osobom, ali koja se usprkos strogom, tradicionalnom, patrijarhalnom poretku u albanskom društvu, nije mirila s vlastitim položajem, tražeći slobodu za sebe, barem u intimi svojih misli. Kuća Kadareovih u koju je došla kao djevojka od 17 godina, iz obitelji koje se međusobno nisu podnosile, postala je njezinim svojevrsnim zatočeništvom, često je ponavljala kako ima »osjećaj da je kuća proždire« i nije joj preostajalo drugo, već da u sebi (iz)gradi svoj zasebni tajnoviti svijet u koji je pisac pokušao ući i po osobnom priznanju bio mu je i ostao inspiracijom (kao i kuća u kojoj se rodio), za brojna djela koja je (na)pisao. A, ta rodna kuća Ismaila Kadarea, koja je u međuvremenu dva puta bila opustošena i (po)rušena, a isto toliko puta upornošću slavnog pisca i obnavljanja, na koncu je, njegovom inicijativom 2019. pretvorena u muzej. Po svršetku srednje škole u rodnom gradu, Kadare je u Tirani upisao studij povijesti i filologije (diplomirao je 1956.), a od 1958. do listopada 1960. pohađao je postdiplomske studije u Moskvi, na Institutu »Gorki«. Budući da je to (još uvijek) bilo vrijeme ograničene destaljinizacije, Kadare je imao prigodu upoznati se s literaturom Borisa Pasternaka, Jean-Paul Sartrea, Alberta Camusa i Ernesta Hemingwaya; posebice se oduševio američkim nobelovcem, tako da je i preveo njegovo remek-djelo »Starac i more«. Inače, Kadare se, posebice na početku karijere intenzivno bavio i prevođenjem s francuskog, talijanskog, engleskog i ruskog jezika. Ali, kako su 1960. godine bili prekinuti odnosi Moskve i Tirane, Kadare se morao vratiti u Albaniju, u kojoj je živio sve do 1990. i bijega u (privremeni) egzil u Pariz. Prije odlaska u Moskvu, Kadare je objavio nekoliko zbirki pjesama: »Inspiracija mladosti« (1954.), »Sanjarenje« (1956.), a u Moskvi mu je 1960. godina bila tiskana »Lirika«. Još je jedno kraće vrijeme pisao poeziju (zbirke »Moje stoljeće«,1962.; »Sunčani motivi«,1968.), ali nakon što je kao vrlo mlad pisac (u dobi od 26 godina) objavio 1962. svoj najpoznatiji (ne i najbolji) roman »General mrtve vojske«, posvetio se uglavnom prozi i esejistici.

Magični realizam na balkanski način

Prvu zbirka priča i novela »Južni grad« objavio je 1967., da bi iz naslovne priče kasnije (1971.) nastalo njegovo »najpoetskije« i po mom sudu Kadareovo uopće najbolje djelo, roman »Kronika na kamenu«. A, 1978. godine objavio je zbirku pjesama »Epoha«, nedvojbeno vrhunac njegova poetskog stvaralaštva. Kada su, početkom 70-ih godina 20. stoljeća u Francuskoj, tamošnji najugledniji izdavači (Albin Michel, Hachette i Fayard) počeli tiskati Kadareove romane (»General mrtve vojske«, »Tvrđava«, »Kronika na kamenu« i »Velika zima«), postao je svjetskom senzacijom i »zvijezdom« tamošnje kulturne scene. U međuvremenu se oženio (1963.) Helenom Gushi, također poznatom albanskom spisateljicom, s kojom je dobio dvije kćerke, a jedna od njih, Besiana Kadare bila je kasnije albanskom veleposlanicom u UN-u i na Kubi. Sva četiri spomenuta djela zapravo artikuliraju osnovne Kadareove preokupacije: pitanja identiteta, slobode i ljubavi.

»General mrtve vojske« je zapravo veliki antiratni roman (preveden na 30 jezika), neobična priča o talijanskom generalu koji se u pratnji katoličkog svećenika vraća u Albaniju iskopati mrtve suborce puno godina nakon svršetka Drugog svjetskog rata. I tek tada počinje shvaćati tko su ti ljudi koje je fašistička Italija pokušala pokoriti i razmjere počinjenih zločina, Kadare piše o sudbini albanskog naroda pod talijanskom okupacijom (u drugim djelima i o njemačkoj, grčkoj i turskoj okupaciji) koji više nagonski nego svjesno brani svoje nacionalno biće, a kroz to, uz mnoštvo tragikomičnih scena, progovorio je o »tragičnosti ljudskih sudbina u krvavom i blatnom ratnom kolopletu«. Po predlošku ovog romana, talijanski redatelj Luciano Tovoli snimio je (1983.) istoimeni film s Marcellom Mastroiannijem i Michelom Piccolijem u glavnim ulogama. Još je jedan film snimljen po Kadareovom djelu »Život i ništa više« u režiji Bernarda Taverniera, s Philippeom Noiretom u glavnoj ulozi. »Tvrđava« (1970.), iako vremenski vezana za razdoblje Skenderbegova otpora turskoj najezdi u 15. stoljeću, zapravo je alegorijska reminiscencija na sovjetsku okupaciju Čehoslovačke 1968. godine.

»Velika zima« (1972.) romansirana je kronika sovjetsko-albanskih nesporazuma i raskida na Konferenciji radničkih i komunističkih partija u Moskvi 1961. godine, a kasnije je (1988.) objavio i roman »Koncert« o raskidu Tirane s Pekingom; oba su se djela našla pod žestokom »paljbom« politike i kritike, tako da su se jedno vrijeme nalazila »na ledu« i nekoliko su godina čekala kako bi bila tiskana. Dok je »Kronika na kamenu« (1970.) bila nešto drugo; to je zapravo portret njegovog rodnog grada u vrijeme Drugog svjetskog rata i okupacije, a sve to dijelom viđeno i kroz oči djeteta, »što romanu daje posebnu draž i autentičnu ljepotu«. Magični realizam na balkanski način. Zapravo, glavni je junak sam grad sa svojim malim, a opet tako velikim građanima; iako je sve prepuno zla, ubojstava i tragedije, »život se živi« i nije ga moguće odvojiti i lišiti dječjih maštanja i time pokazuje svoju neuništivost.

Na udaru cenzure

Osim rodnom Đirokastru, Kadare je kasnije (1974.) i Tirani posvetio roman naslovljen »Studeni jednog glavnog grada«, ali se zapravo radi(lo) o svojevrsnom »pokajničkom« djelu, pisanom u duhu socrealizma. U sličnom je tonu, ranije (1968.), kako bi se politički »iskupio« (na)pisano i djelo »Svatovi«. Roman »Palača snova« po mnogima je pravo remek-djelo u kojem je Kadare kroz zatvoreni sustav orijentalne despocije oličene u Otomanskom Carstvu, artikulirao danteovsku viziju pakla, bio je tiskan 1981., a ubrzo nakon što je cijeli tiraž bio rasprodan, knjigu je cenzura zabranila, međutim to nije bila ni prva ni posljednja zabrana Kadareovih knjiga. Naime, po povratku u domovinu iz SSSR-a, Kadare je uređivao časopis Les Lettres Albanaises, koji je izlazio dvojezično (na francuskom i albanskom), ali već tada se našao pod paskom tajne policije i udarima cenzure, budući je njegovo pisanje bilo ocijenjeno »dekadentnim«. Kada je 1965. objavio »eksperimentalno« pisanu, utopijsko-konstruktivističku priču »Čudovište«, s nejasnim dvosmislenim porukama, cenzura ga je zabranila, a sam pisac se našao pod žestokom kritikom oštre ideološke kampanje, uslijed jedne od političkih čistki koje je diktator često provodio, kako bi »provjetrio društvo od mogućih zaraza«. Tek nakon što ga je paranoidni diktator Enver Hodža uzeo u zaštitu, cenzura ga je počela tolerirati. U vrijeme albanske tzv. kulturne revolucije (1967.), po uzoru na komunističku Kinu, tada jedinog Hodžinog saveznika i zaštitnika, Kadare je s grupom »nepoćudnih« intelektualaca bio prognan na selo kako bi se bolje upoznali sa životom »subjekata revolucije«, tj. albanskih seljaka i radnika i tu je proveo dvije godine. Ali, imao je i sreću, u velikim političkim čistkama, kada je mnoštvo pisaca i uopće intelektualaca bilo na monstr-procesima osuđen na dugogodišnje zatvorske kazne, ostao je pošteđen drastičnih sankcija, vjerojatno zbog ugleda koji je uživao u međunarodnoj kulturnoj javnosti. U cijelom tom razdoblju bilo je uhićeno i utamničeno preko deset tisuća osoba, a gotovo četiri tisuće ih je bilo smaknuto. Od tada su se pojavile glasine/objede da se Kadare »slizao« s režimom i da mu je vjerno služio kako bi spasio vlastitu kožu; da je istodobno i Mefisto i Faust. Kada je 1975. objavio roman »Veliki pašaluk« o tragičnom kraju Ali-paše Janjinskog s početka 19. stoljeća, koji je nakon što se pobunio protiv sultana i središnje vlasti u Carigradu, gotovo dvadeset godina »gvozdenom šakom« vladao Janjinskim pašalukom, da bi na koncu bio ubijen, a Kadare je opisao »dugo, zastrašujuće putovanje Ali-pašine odrubljene glave do Istanbula«, cenzura je »prepoznala« jasne asocijacije na režim Envera Hodže. Naime, roman, iako sjajno umjetnički zaokruženo djelo puno grotesknih aluzija, svojim je jasnim govorom o jezivom strahu koji je vladao društvom, upućivalo da ga se neminovno čita i kao politički pamflet, tako da je pisac po kazni iznova bio protjeran iz Tirane u provinciju, ali ubrzo je bio »pomilovan«, te mu je 1978. bio tiskan roman »Most na tri luka«, svojevrsna politička parabola o Balkanu 14. stoljeća, o čijoj povijesti saznajemo nešto više i drukčije od uobičajnih historiografskih strereotipija, iz usta jednog katoličkog monaha.

Esejistika

Dakle, vlast, ali i Kadare su godinama međusobno igrali »igru mačke i miša«, međusobno su se optuživali, a potom si praštali; biran je u parlament, a potom proganjan, da bi iznova bio »aboliran«; jedno je vrijeme čak obnašao i funkciju predsjednika Saveza albanskih pisaca, da bi opet, koncem 80-ih pao u nemilost kada je predvodio grupu intelektualaca koja je javno istupila osuđujući postupke tajne policije i vladajuće Albanske partije rada. A, nešto prije toga (1985.) postao je potpredsjednik Demokratske fronte koju je predvodila Nedžmija Hodža, udovica bivšeg diktatora. I taj njegov »unutrašnji egzil« trajao je sve dok i stvarno nije emigrirao u Francusku.

U ovom tekstu sam zanemario izvrsnu Kadareovu esejistiku, ali svakako valja spomenuti političku alegoriju »Piramida« (1992.) u kojoj je pričajući o (iz)gradnji Keopsove piramide prije 26 stoljeća, zapravo vukao paralele sa suvremenim diktaturama i totalitarnim sustavima. Sjajna je zbirka eseja »Legenda svih legendi« (1995.), kao i »Europski identitet Albanaca« (2006.), a svakako treba spomenuti i Kadareove vrsne putopise, kao i književne eseje o Hamletu, Don Quijoteu na Balkanu itd. Od 2009. godina počela su se tiskati i njegova sabrana djela; do sada je izašlo 20 svezaka. Kadare je nedvojbeno pisac snažnog, modernog izraza, koji je snagom svog književnog genija daleko nadvisio sredinu iz koje je potekao, a poigravajući se formama, britkim izričajem i briljantnom erudicijom progovorio je na specifičan način o problemima suvremenog čovjeka i društva, a kroz Albaniju, koristeći se njezinim burnim povijesnim predloškom, zapravo i o čitavom svijetu.