Nakon duge i teške borbe s najpodmuklijim vidom Parkinsonove bolesti, u Beogradu je 30. srpnja ove godine preminuo David Albahari, koji je sebe »vidio« prvenstveno kao židovskog, ali jednako tako i jugoslavenskog/srpskog pisca, jer bez sadržaja (svih) ovih kulturoloških i jezičnih izvora s kojih se duhovno napajao, ne bi niti bilo njegova književna stvaralaštva koje je tako duboko proželo i obilježilo ove naše regionalne, da ne kažem balkanske, ali i šire (srednjo)europske prostore. Nakon prerane smrti Danila Kiša (1989.), pisca sličnog senzibiliteta i et(n)ičkog backgrounda, kakav je Albaharijev, na ovim nekada zajedničkim jugoslavenskim prostorima nismo imali autora takve izražajne snage i međunarodnog ugleda (izuzev možda također nedavno preminule Dubravke Ugrešić) koji je s punim pravom i legitimitetom književnog velikana ušao u krug mogućih, ozbiljnih kandidata za Nobelova laureata; nažalost, ovo najveće moguće književno priznanje ih je zaobišlo, ali to ni u čemu ne umanjuje raskoš i ljepotu njegova uistinu impresivnog i bogatog stvaralačkog opusa.

Ovaj smireni, povučeni, samozatajni, ali jednako tako beskrajno talentiran i duhovit čovjek kojeg sam imao čast i osobno upoznati, sklon (samo)ironiji i crnohumornim »ispadima«, svojevrsna »živa enciklopedija« suvremene angloameričke, kao i tradicionalne, »klasične« židovske, odnosno izraelske literature naprosto je »iskakao« iz svih klišeja i stereotipa kojima su ga pojedini kritičari i znalci njegova rukopisa znali svrstavati među postmoderniste ili u slične književne struje, naprosto je bio samosvojan, originalan i autentičan, nikome, ili malo kome nalik, a opet »prepoznatljiv« po svojoj osebujnoj senzibilnosti i »muzikalnosti« ispisanih riječi/rečenica pomalo profetske duhovne (o)poruke. Sam je Albahari »priznavao« da je možda najbliži postmodernizmu, uz obveznu napomenu da ga shvaća samo kao vremensku odrednicu, a ne kao »strogo definirani pokret, jer kada je priča dobra nije važno kako je napisana«.

Stvoriti svijet od riječi

Po riječima jednog od vrsnih poznavalaca njegova djela Gojka Božovića, David je u pričama i romanima postigao ono što je u književnosti najteže i najvažnije: oblikovao je svoj svijet, vlastiti pripovjedački ton, tako da upravo taj svijet i ton s pravom nazivamo »albaharijevskim«. Kao i većina mladih autora s kraja 60-ih godina minulog stoljeća, Albahari se (pod utjecajem Jovana Jovanovića Zmaja) okušao u poeziji, čak je i objavio nešto pjesama, ali ubrzo je, po vlastitim riječima shvatio kako, poput svog uzora ne posjeduje sposobnost stihovima »uvek pronaći odgovarajuću sliku za svaku situaciju«, tako da je poslije nekoliko godina odustao od pjesništva, »priznajući voljenom Zmaju da je zaslužio da ima boljeg takmaca«. Ali zato se pronašao u kratkoj priči, općenito kraćoj formi izražavanja, tako da ga s pravom svrstavaju među svjetski najznačajnije autora tog žanra. Ono što posebice karakterizira Albaharija, to je »opsjednutost« čitanjem i knjigama, tako da u prvo vrijeme sebe nije vidio među »pravim« piscima, već se više zbog ogromnog poznavanja povijesti književnosti nalazio među antologičarima (od brojnih, osobno mi je najznačajnija do danas, na »našim« jezicima neprevaziđena »Antologija jevrejskih pripovedača«, 1998.) i prevoditeljima, a njegov prevoditeljski opus više je nego fascinantan; upravo zahvaljujući njemu upoznavali smo niz, tada u nas malo ili nedovoljno poznatih američkih, engleskih, australijskih i kanadskih romanopisaca, novelista, dramatičara, dakako s engleskog jezičnog područja (Isaac Bashevis Singer, Margaret Atwood, Thomas Pynchon, Saul Bellow, John Updike, Vladimir Nabokov, Bernard Malamud, Raymond Carver, Sam Shepard, Caryl Churchill itd.).

Kako je sam u kratko i neobično stiliziranoj autobiografiji zapisao: »Odrastao sam u kući u kojoj je knjiga zauzimala počasno mjesto. I otac i majka podsticali su nas (Davidovu sestru) na čitanje; rođendanski pokloni uvijek su bili u obliku knjige, ništa drugo nije dolazilo u obzir.« Tako je potaknut pročitanim i sam počeo pisati želeći isto što su (u)radili njegovi omiljeni pisci: stvoriti svijet od riječi, koji će biti podjednako stvaran kao i svijet oko nas, »a možda još i stvarniji«; stvoriti svoj svijet književnosti, a od samih početaka fascinirala ga je »kratka forma«, koje se praktički držao do kraja svog stvaralaštva. U jednom intrevjuu je rekao: »Uvek sam govorio da se sve može zapisati kratko, sažeto, a ako takvo što nije moguće, onda nema potrebe ispisivati roman, epska širina tu ništa neće pomoći. Roman se čita zbog potrebe uvida u strukturu sveta, a kratka priča da bi se spoznali obrisi te strukture. Kratka je priča prosvetlenje, roman je obrazovanje; neophodno je i jedno i drugo. Za razliku od romana u kojima se stalno borim s istorijom, u mojim pričama uglavnom nema historije, one najčešće govore o prelomnim trenucima u životu usamljenih pojedinaca, o ljubavi, emigraciji/izgnanstvu, usudu jezika; mene kao pripovedača uvek zanima onaj čas posle koga više nema povratka, kada od života preostaju samo senke.«

Knjige i nagrade

Prvu je knjigu, zbirku priča »Porodično vreme« (nakon koje je na sebe navukao srdžbu dijela obitelji, jer su se u mnogo čemu prepoznali) Albahari objavio 1973. (kod novosadske Matice srpske), a isti mu je izdavač tiskao i prvi roman »Sudija Dimitrijević« (1978.), a zatim su uslijedili romani »Cink« (1988.), »Kratka knjiga« (1993.), »Snežni čovek« (1995.), »Mamac« (1996.), »Mrak« (1997.), »Gec i Majer« (1998.), »Svetski putnik« (2001.), »Pijavice« (2005.), »Marke« (2006.), »Ludvig« (2007.), »Brat« (2008.), »Ćerka« (2010.), »Kontrolni punkt« (2011.), »Životinjsko carstvo« (2014.), »Danas je sreda« (2017.) i »Pogovor« (2021.). Intenzivno je pisao i kratke priče i objavio je niz zbirki: »Obične priče« (1978.), »Opis smrti« (1982.), »Fras u šupi« (1984.), »Jednostavnost« (1988.), »Pelerina« (1993.), »Izabrane priče« (1994.), »Neobične priče« (1999.), »Najlepše priče« (2001.), »Drugi jezik« (2003.), »Senke« (2006.), »Svake noći u drugom gradu« (2008.), »Nema pesma« (2009.), »U potrazi za figurama« (2012.), »Krava je usamljena životinja« (2013.), »Male priče« (2013.), »Propuštena prilika« (2013.), »Nove male priče« (2016.) i »Dvadeset jedna priča o sreći« (2017.).

Objavio je i nekoliko knjiga eseja: »Prepisivanje sveta« (1997.), »Teret« (2004.), »Dijaspora i druge stvari« (2008.), »Svaštara o travi« (2008.), »Pamtivek« (2010.), »Ljudi, gradovi i štošta drugo« (2011.), »Proza o prozi; Fragmenti o kratkoj priči« (2017.). Tiskao je i »Tri drame« (2013.), a zajedno s Dušanom Petričićem objavio je i knjigu za djecu »Ema i jež koji nestaje« (2008.), dok je »Ni dan bez čuda« publicirao 2013. Sa Žarkom Radakovićem raelizirao je »Knjigu o muzici« (2013.) i »Knjigu o fotografiji« (2021.); djela su mu do sada prevedena na preko 20 svjetskih jezika. Posebice je bio poznat njegov urednički rad u časopisima Vidici, Književna reč, Kulture Istoka i Pismo, a ovaj potonji danas ima kultni status, uostalom kao i sam Albahari kao književnik. Primio je za svoja ostvarenja brojne ugledne nagrade: NIN-ovu, 1996. za roman o majci »Mamac«; Andrićevu za zbirku priča »Opis smrti« (1982.); a za zbirku priča »Pelerina« postao je laureatom nagrada koje nose imena Branka Ćopića i Stanislava Vinavera (1993.)… Za člana SANU-a izabran je 2006. godine.

Status književe ikone

Kada čovjek pogleda obim (uz zagarantiranu, neupitnu kvalitetu) Albaharijeva djela prosto ostaje zapanjen i teško je shvatljivo kada je sve to stigao napisati, prevesti, katalogizirati, pročitati? Ali tajna je »jednostavna«: David je bio čovjek ogromne radne energije i nesvakidašnje erudicije; disciplinirano je pisao/čitao svaki dan osam sati, pa i više; to mu je bilo obvezno radno vrijeme, zadano pravilo kojeg se strogo držao i samo ga je u iznimnim prilikama znao (pre)kršiti. Ali i uz to nalazio je vremena za društveni angažman; zalagao se za legalizaciju marihuane, a u vrijeme raspada SFRJ postao je predsjednik Saveza jevrejskih opština Jugoslavije i posvećeno je radio na evakuaciji Židova, ali i ostalih građana iz opkoljenog Sarajeva. O njegovom se djelu danas pišu doktorati, kod širokog kruga čitatelja uživa status književe ikone; ali iako se o njemu pisalo (posebice je instruktivan temat časopisa Gradac (br. 156/2020.) posvećen Albaharijevom stvaralaštvu) i piše dosta, to je još uvijek malo, jer taj »nepregledni ocean« tek treba u punom obimu istražiti; ne sumnjam da će do intenzivne recepcije njegova stvaralaštva tek doći, jer se radi o velikom izazovu, koji za nagradu nudi nesvakidašnje uživanje i »zadovoljstvo u tekstu«, istinske i autentične literarne vrijednosti.

On je profilirao specifičan spisateljski senzibilitet, na poseban je način osjetio i artikulirao »duh vremena«, jer je malo tko poput njega znao prepoznati nadolazeće vrijednosti, »novo vrijeme« i suočiti se s njim, pomiriti, pa i onda kada se s tim novim nije slagao. Neprestano je tu »novu stvarnost« tražio (i) unutar sebe, pokuša(va)o je povezati i ono što se, na prvi pogled, činilo nemogućim i utoliko mu je Jorge Luis Borges bio jedan od velikih uzora i velika inspiracija, osjećao se njegovim dužnikom, posebice zbog napisane rečenice: »Shakespeare je svi ljudi.«

Kao uvod u Albaharijeve biografske podatke, treba se podsjetiti njegovih riječi: »Priča sam ja, ukoliko ne govori o meni (jer samo za sebe mogu reći da se barem donekle poznajem), priča ne govori ni o kome«, što znači da su autobiografski podaci i dokumenti (fotografije također) oduvijek imali važnu, zapravo presudnu ulogu u njegovim djelima, pa i onda kada se naizgled činilo kako su posvema »uronjeni« u fikciju. Gotovo sve što je (na)pisao vezano je uz stvarnu obiteljsku sagu, samo ju je na svoj način »modelirao« i tako (raz)otkrivao pravu povijest svojih predaka i roditelja: »Pamtim iz detinjstva nekoliko porodičnih praznina, gotovo tajni, u čijoj sam senci odrastao. Pre svega gotovo potpuno odsustvo rodbine sa očeve strane i porodični album moje majke prepun slika dece i neke rodbine, ali to nismo bili ja i moja sestra, a ni muškarac koji se pojavljivao na tim fotografijama nije bio moj otac. Te porodične tajne, u stvari nisu bile nikakve tajne, jer su otac i majka živeli u potpunom međusobnom poštovanju svojih uspomena i života vođenih pre Drugog svetskog rata. Moj otac, sefardski Jevrejin, rođen je u Smederevu, rat ga je kao doktora zatekao u Nišu, zarobljen je kao vojni lekar i odveden u logor; u Nišu su mu ostali žena i dvoje dece, i oni i gotovo celokupna njegova rodbina ubijeni su tokom 1941. – 1942. Za to vreme moja majka – rođena u Bosni, pre rata je živela u Zagrebu, u braku s jednim askenaškim Jevrejinom – skrivala se sa dva sina po srpskim selima. Njenog muža su u Beogradu streljali Nemci. Deca i ona su uspeli da prežive rat, a onda su joj, posle oslobođenja, kada je krenula vozom u Beograd, oba sina poginula u željezničkoj nesreći. U Beogradu se srela s mojim ocem i odlučili su da nastave zajedno, da istraju uprkos tragediji i uspomenama, ali u potpunom poštovanju i tragedije i uspomena. S vremenom se taj svet, ti paralelni svetovi, ti senasti likovi, otvarao preda mnom, nudio se kao priča, ali me i uvlačio u sebe kao deo priče. Pisao sam iznutra, pokušavajući da izađem napolje, a kada bi stigao napolje, žurio sam ponovo unutra, gdje je, u sigurnosti priče, sve nudilo utehu i spokoj.«

Dijete rocka

David Albahari rođen je 15. ožujka 1948. u Peći; odrastao je u Ćupriji, a s roditeljima se preselio 1954. u Zemun, grad koji je s Dunavom prigrlio kao svoj, iz kojeg je odlazio da bi se na koncu uvijek iznova u njega vraćao, kako je govorio »duhovno, emotivno se obnoviti«. U Zagrebu je studirao engleski jezik i književnost, ali je kasnije često isticao da se dvoumio između biologije i literature, a zapravo prava, cjeloživotna mu je ljubav bila glazba (gitara i bubnjevi); magnetski su ga privlačili jazz, soul, blues, kasnije reggae i Bachove suite, ali iznad svega, bio je i ostao dijete rock and rolla. Čak i kada je počeo ozbiljno pisati nije se mogao odvojiti od glazbe da bi zaključio: »Ja sam dete rocka: to znači da tu muziku smatram najprivlačnijom za pisanje, ona je kao šifra pouzdana za prenošenje raznih sadržaja čitaocima. Ne znam je li moguće opisivati samu muziku, ali moja je literatura sva upućena tom tragu.« Tijekom 1994. Albahari je sa suprugom Bojanom, sinom Natanom (danas zastupnik u srbijanskoj Skupštini izabran na oporbenoj listi i žestoki kritičar Vučićeva režima) i kćerkom Rebekom, duboko zgrožen Miloševićevom ratnom, zločinačkom politikom, otputovao u Kanadu, prihvativši poziv sveučilišta u Calgaryju (država Alberta) da predaje kreativno pisanje i srednjoeuropsku književnost; računao je ostati godinu dana, ali boravak se protegao sve do 2012., kada se cijala obitelj vratila u Zemun, jer su već tada bili kod Davida uočeni prvi simptomi Parkinsonove bolesti. Bio je uvjeren da će mu povratak u Zemun, čak više i od svakog liječenja, najviše pomoći.

Brojni tzv. srpski/srbijanski »domoljubi« su mu zamjerili što je »u najtežim časovima po Srbiju« napustio zemlju, optužili su ga za kukavičluk, izdaju, klevetali najpogrdnijim, pa i antisemitskim etiketama, ali David je samo slijegao ramenima, rijetko kada se oglašavajući, tek tu i tamo jetko, ironično komentirajući da može razumjeti prigovore, pa i objede, ali kako jednostavno nije želio, niti će ikada (po)željeti sudjelovati u nacionalističkim krvavim paradama u kojima se gubi svaki smisao ljudskog postojanja. Jedno je obrana domovine, drugo je osvajački rat, a kod Miloševića i njegove klike upravo se o tome radilo. Izdaja bi bila, ustvrdio je Albahari, sudjelovati u ratu, koji je zločin sam po sebi; svi koji su poput njega napustili Srbiju i »otišli u svet«, imali su za to jake moralne razloge i nisu iznevjerili »našu stvar«, ma što ona u vokabularu nacionalista značila; mnogi od njih su bili spremni to nazvati bijegom pred stvarnošću i »bili su u pravu«, kaže pisac, samo ta politička stvarnost nije bila i »moja« stvarnost kojom se mjeri smisao i vrijednost ljudskog života.

I uistinu, David je govorio ono što je i mislio; politika ga nikada nije suštinski zanimala, nikada se njome nije bavio, čak ga ni »slavna, revolucionarna 1968. godina« nije mladalački ponijela, jednostavno zazirao je od svake masovnosti, bez obzira u čije ili koje se god ime pozivala, jer je osjećao da se iza velikih riječi o humanosti, slobodi, pravdi i slično kriju demoni demagogije, da se radi o već viđenom, ničeanskom »vječnom vraćanju istog« u kojem moral i etika služe tek kao puki ukras, nalik su »drvenom željezu«. Kako sam kaže: »Osećao sam se kao buntovnik, ali ništa političko nije postojalo u meni. Moj bunt je bio direktno povezan sa ulaženjem u svet rokenrola i željom sasvim prirodnom u tim godinama da se bude drukčiji.«

Faulknerovim tragovima

U romanu »Svetski putnik« naznačio je bit problema i kob raspadajuće Jugoslavije: na ovim se prostorima stalno pokušava promijeniti prošlost, a i danas se u Srbiji ne mogu odlučiti koju varijantu historijske istine proglasiti stvarnom. To je apsurdno, piše Albahari, »jer se stvarnost rata ne može promeniti, komunisti su taj rat dobili; ceo svet to vidi, nije u pitanju nikakav diktat sa strane, jednostavno da nije bilo ruske strane u tom ratu, on bi bio nešto sasvim drugo. Poricati to da bi se napravila nekakva nova verzija istorije, da bi se neki ljudi, koji su tada bili na drugoj strani, amnestirali od krivice, to je strašno i u tom stalnom povratku prošlosti mi zapravo vršimo jedno veštačko usporavanje istorije.« Albahari nikada nije vjerovao u pisanje koje za cilj ima promijeniti druge, koje drugima treba »saopštiti pravu istinu«, ili »otvoriti oči«, a za takav pristup »stvarima književnosti« najviše može, po osobnom priznanju, zahvaliti svom prijatelju, značajnom srpskom pjesniku Raši Livadi s kojim se, posebice u mladosti intenzivno družio, ali i doživotno ostao duhovno blizak. Zajednički su krenuli u veliku avanturu pokretanja i tiskanja časopisa Pismo, književne periodike koja je zapravo njihovo zajedničko, slobodno se može reći veličanstveno djelo kakvo do tada (osim možda zagrebačke Književne smotre) na ovim, sada već bivšim jugoslavenskim prostorima nije postojalo. Pismo je bilo i srećom još uvijek je o(p)stalo velikim informatorom svjetske kulture i literature, koje se pod Livadinim rukovodstvom, ali i uz veliku Albaharijevu asistenciju razgranao na niz specijaliziranih časopisa, svaki posvećen zasebnim i »velikim« i »malim« nacionalnim književnostima diljem svijeta i to je usudio bih se reći, u tadašnjim okolnostima, njihov zajednički, epohalan doprinos našem (s)poznavanju svjetske književnosti, ali i niza srodnih filozofskih i društveno-humanističkih disciplina. Bilo je to svojevrsno otkrivanje, do tada malo poznatog svijeta. Ali, Davidu je Livada bio značajan i po savjetima koje mu je dao o tome što je »zadaća« pisanja: početi gledati u sebe, a ne izvan sebe i tako je shvatio kako ne mora izmišljati priče, jer je sve oko nas priča, samo je treba znati prepoznati.

A, kada je na filmu surađivao sa slavnim redateljom Purišom Đorđevićem, shvatio je (s)misao montaže, što je bitno utjecalo na njegovo viđenje strukture priče i njezine formalne mogućnosti. Druga važna ličnost u Davidovu duhovnom sazrijevanju i književnoj naobrazbi bio je veliki, genijalni prevoditelj Petar Vujčić, čovjek iznimne širine i znanja, bez sumnje osoba koja je tih prijeratnih godina Beogradu, ali i čitavoj Jugoslaviji davala svjetski, kulturološki ton i »štih« bez kojih Albahari ne bi usvojio stil, način pisanja, niti niz »tehnika i vještina« po kojima je kasnije njegov rukopis (p)ostao tako upečatljiv i prepoznatljiv. Zahvaljujući Vujčiću »uputio« se tragovima Williama Faulknera kako bi svaka napisana knjiga bila drukčija, a da pritom ne iznevjeri vlastiti spisateljski credo i moralni habitus, ili kako je to (polu)ironično zaključio: »Pisanje je kretanje kroz već napisano, a jedine prave priče su one još nenapisane.«

Drugim riječima, sudbina nam nije unaprijed (za)dana, već je posljedica naših izbora; naši životi nisu unaprijed ispisani i predodređeni, proizvod su odluka koje najčešće donosimo sami, premda smo ponekad i primorani na njih, kao u slučaju rata, velike, prirodne katastrofe i Albahari je bio uvjeren kako čovjek posjeduje slobodnu volju i da je ipak u konačnici »sam svoj majstor«, tj. odgovoran za svoj život.

Romani

U jednom razgovoru je naglasio: »Ne, istorija nam se nije desila, već smo je mi sami izabrali (a može se birati i delanjem i nedelanjem); bilo je i drugih mogućnosti, ali mi smo odabrali one koje nam, kada se osvrnemo, deluju kao naša tragična sudbina. Govorim u prvom licu množine, jer to je lice istorije; ona ne poznaje prvo lice jednine, pojedinac je u istoriji poput ljuske od oraha na uzburkanoj vodi – svejedno je da li plivaš niz ili uz struju, da li plutaš na površini ili toneš u dubinu. Sve to sada pričam iz bezbedne perspektive sećanja i daljine, ali tokom devedesetih sam doista bio ta ljuska; raspadao se jedan svet, nigde se nije pokazivao drugi i sve što sam doticao se raspadalo i pretvaralo u prah koji više nikome nije bio potreban, pa ni meni. Da li se tako ludi? Možda. Čvrsto tlo tih godina pronašao sam u radu jevrejske zajednice… Osećanje da je netko pripadnik jevrejstva prvo se shvati, nasluti onda kada pojmimo da nemamo rođaka, da su oni bolna senka sećanja sačuvana samo na fotografijama, pohranjena kao ožiljak koji uvek iznova može biti rana… I stoga kada pišem, bez obzira da li je to priča ili roman, želim doći do potpunijeg razumevanja sveta i sebe kao odraz tog i takvog sveta. Dakle, ne polazim od unapred zadatog ili izabranog stava. Pisanje je za mene otkrivanje i pišem da bih – kao i svaki drugi čitalac – video što me čeka na kraju. Pisanje je tajanstveno i nedokučivo, spremno da se zaodene u nepoznatu i zagonetnu tamu, možda uzaludno, kao i tolike druge stvari na ovom svetu, pokušaj da se zaustavi vreme i da pesak iz peščanog sata ne padne neumoljivo na dno, već da se nekako okreće u krug… «

I nastavio je: »Sigurno je da su zbivanja u našoj bivšoj zemlji, tačnije rečeno u našim bivšim zemljama, uticala na izvesne aspekte moje poetike, ali meni je pisanje o pisanju i dalje glavna tema, samo što je malo sakrivena iza stvarnosti koja je upala u moju prozu… Ratovi su doprineli da očvrsnu neka moja uverenja, formirana još tokom hipi ere šezdesetih godina, ima onih koji će reći da su ta uverenja naivna spram okrutne realnosti našeg sveta, ali to mi ne smeta. Naivnost, bar u jednom aspektu bića, uopšte nije loša za pisca.« Utoliko sve primjedbe da je Albaharijeva proza »zatvorena«, »hermetička« i slično zapravo »padaju u vodu«, jer to jasno i zorno demantiraju njegove knjige, a prije svega njegov vjerojatno najpoznatiji, možda i najbolji roman »Gec i Majer«, koji govori o dvije stvarne ličnosti, o kojima se ne zna skoro ništa, izuzev da su bili esesovci koji su tijekom Drugog svjetskog rata u Beogradu »dušegupkama« svakodnevno »odvozili Jevreje u smrt iz logora Staro sajmište«, dijeleći pri tome židovskoj djeci bombone, zavaravajući ih tako da odlaze na jednodnevni provod; u arhivama nema njihovih sačuvanih fotografija, ne zna se tko su bili, što su radili prije i(li) poslije rata (ako su ga preživjeli)?

Oslanjajući se na vlastitu imaginaciju i tek nekoliko oskudnih informacija o njihovim stravičnim »aktivnostima«, Albahari nas je suočio s jednom od najvećih zagonetki »krvavog 20. veka«, kao i pitanjem: koliko je (malo) potrebno da čovjek pod plaštem »odanosti poslu i naciji« izgubi svaku ljudskost. Slična je pitanja postavio i u romanu »Pijavice«, u kojem kroz ljubavni zaplet Srbina iz Zemuna i Židovke iz Beograda opisuje zemunsku židovsku zajednicu, da bi se na koncu sve pretvorilo u tragičnu priču o antisemitizmu i pri tome naglašava: svuda postoje (ne)ljudi koji poput kakvih pijavica duha iz nas isisavaju svako osjećanje dobrote i prepuštaju se vladavini zla.

Specifična poetika

Velik utjecaj na Davida Albaharija, uz već spomenutog Faulknera, imali su Thomas Bernhard, Bruno Schulz i Samuel Beckett; svakako je tu i nezaobilazni Franz Kafka; sve su to velikani, »zatočenici« pisane riječi koji su pridonijeli formiranju njegove specifične poetike. Ako se umjetnost/književnost ne bavi ljudskim srcem, na način kako je »formulirao« William Faulkner, onda se od nje malo može dobiti (us)tvrdio je Albahari, naprosto nije nam u stanju išta suvislo priopćiti i stoga se treba pridržavati dva »tehnička« pravila koja proizlaze iz takve spoznaje: priča(nje) se mora sastojati iz što manje riječi, a (i)ako pisac na različite načine uvijek piše jednu te istu priču/knjigu (što mu i nije za zamjeriti), usprkos svemu uvijek mora biti, ili barem izgledati kao »nova«. Albaharijevo stvaralaštvo ugrubo možemo podijeliti u dvije velike cjeline: prva okvirno traje do 1994., u kojoj središnje mjesto zauzimaju priče »Porodično vreme«, »Opis smrti« i »Pelerina«, te romani »Sudija Dimitrijević« i »Cink«, dok je druga zaokružena nakon piščeva odlaska u Kanadu i u kojima je pokušao objasniti razloge napuštanja i izbivanja iz »raspadajuće« zemlje, ali u kojima je i prepoznao »neke od zakonitosti ovoga sveta, među kojima je najgora ravnodušnost prema zlu« (»Pijavice«, »Gec i Majer«), kao i spoznaja da »pisanje u krajnjoj liniji nije ništa drugo do pokušaj da se pričom obuhvati ta sumorna suma sveprisutne šutnje«, koja je ujedno i najbolja/najružnija slike naš povijesti. Jedno je vrijeme, 80-ih godina minulog stoljeća, Albahari bio uvjeren da je »historija okončana«, ali kako se ona ubrzo, prvo potiho, a potom sve bučnije, iznova, na velika vrata vratila, »uvukla« među nas, svima je koji su je ignorirali »opalila šamarčinu«, od koje se mnogi još uvijek nisu oporavili; sam je David priznao da mu je trebalo vremena da shvati što se to stvarno zbi(va)lo. Italo Calvino, pisac kojem se Albahari iskreno divio, u svom je glasovitom eseju o bajkama napisao da su bajke zapravo istinite, same po sebi istina i tko to ne vidi i(li) ne razumije, ništa ne vidi, niti razumije. A upravo su Davidove priče, ma koliko znale biti strašne, mučne i sumorne, u biti bajkovite, dakako na svoj poseban način. I stoga je Svetislav Basara posvema u pravu kada kaže: »Svaka Davidova knjiga je praznik.«

Jeruzalem

Po osobnom priznanju Albahari je cijeli život »balansirao« između dva identiteta: rokerskog i židovskog; u prvom se opredijelio za Beatlese, a protiv Rolling Stonesa, budući da su pristaše Johna Lennona i društva izabrali mijenjanje u sebi, traganje za dušom i promjenama u duši, dok su pristaše Micka Jaggera i njegove družine inzistirali na fizikalnosti, promjenama svoga tijela i vanjskim aspektima svoje ličnosti. A, kada se govori o Albaharijevom »jevrejstvu«, on se upitao: »A što drugo mogu biti?«, ali uz naglasak kako prema židovstvu i judaizmu ima posvema osoban odnos:

»Verujem, kao i mnogi nevernici da postoji nešto, samo što nisam spreman da to nazovem božjim imenom, što ne znači da sam u pravu. Moguće je da biće koje neki nazivaju bogom ima toliku moć da mene uverava da govorim drukčije da bi dokazalo svoju veličinu. I ono igra neke igre, zato i jest moćno. Osim toga, to jedno/neko biće, koje će neko nazvati bog, a drugi ga ostaviti bezimenim, na svakog od nas gleda ponaosob i to je ono najstrašnije – kad pomisliš: kako može tolike ljude da gleda u svakom trenutku i da zna što oni znaju…Verujem da postoji nešto što drži svet u onom obliku u kojem ga mi znamo. Nisam spreman da se tom biću pokoravam ili ulagujem na bilo koji način. Nisam spreman da tražim od njega bilo šta i da mu bilo šta obećam.«

U jednoj od svojih najboljih priča »Jerusalim«, Albahari je varirajući teme religijsko-filozofskog promišljanja (očeve) smrti zapisao riječi koje bi, barem se tako meni čini, mogli slobodno (o)značiti sukus njegova svekolikog stvaralaštva: »Uspomene su varljive, bez obzira što jedino one pomažu da osetimo da postojimo«. Naime, Jeruzalem je bio Davidova velika životna i stvaralačka fascinacija i nakon boravka u tom čudesnom gradu kakvog svijet nije vidio, posebice nakon očeve smrti koja ga je tamo zadesila, zaključio je kako je svaka posjeta ovom veličanstvenom gradu »ravna umiranju« i svaki put kada bi ga napuštao »osećao bi da je jedan dio mene umro«. A, opisujući smrt oca, Albahari je poetično, ali i rezignirano zaključio: »Ustvari duša svakog Jevrejina u Jerusalimu umire; posvema je nevažno gde se telo nalazi.« Tako se, želim vjerovati, dogodilo i s dušom Davida Albaharija.