Boris Dežulović, splitski novinar i književnik, jedan od utemeljitelja kultnog Feral Tribunea, nesumnjivo je danas jedan od najčitanijih kolumnista na prostorima bivše Jugoslavije (piše ne samo za hrvatske, već i beogradske, sarajevske i ljubljanske tiskovine), koji svojim tekstovima nikoga ne ostavlja ravnodušnim i bespoštedno kritički analizira tegobnu hrvatsku, ali i širu regionalnu zbilju.

Bez ikakve je dvojbe, korifej slobodnog i objektivnog novinarstva na ovim »regionalnim« prostorima i pri tomu intelektualno superiorno, ali i pošteno, bez dlake na jeziku često iznosi provokativne stavove kojima pogađa bit problema, a koje nam licemjerne političke, intelektualno-domoljubne i klerikalne elite nameću i predstavljaju kao jedinu moguću realnost i Bogom dano rješenje.

Naravno, mnogi ga etiketiraju kao vulgarnog ljevičara, nihilista, jugonostalgičara, nacionalnog izdajnika, mrzitelja svega hrvatskog i katoličkog; zaokruženo rečeno, heretikom koji svojim tekstovima sramoti i blati rod, krv i tlo s kojeg je potekao.

Bez ogleda na ove suprotstavljene stavove, uz napomenu da je ovih drugih koji se groze njegova pisanja, neusporedivo više, te ako se ostavimo površnih dojmova i besmislenih polemika koje dopiru tek do razine pukog blaćenja i prozivanja, Dežulović u svojim tekstovima postavlja suštinska pitanja našeg društva i vremena; naizgled humorno i satirički pojednostavljeno propituje gotovo sve probleme koji na ovaj ili onaj način utječu na naše živote i svakodnevnu egzistenciju.

Međutim kako tvrdi autor izvrsnog pogovora (naslovljenog »Theologiae haeretica«) knjige koju predstavljam fra Drago Bojić »možda baš zato što su pisana kao satira stavljaju (nas) pred ozbiljna pitanja, naprosto pred ona od kojih se bježi ili koja se ne žele postaviti glasno, a koja tjeskobno i uznemirujuće titraju u svakom čovjeku«.

Dvoumice i nedoumice

Knjigu »Summa athelogiae«, podnaslovljenu »Nekoliko heretičkih rasprava o nemogućnosti Svemogućeg« (izdavač riječki Ex libris, poznat po odabranim, rekao bih kanonskim naslovima u svojim teološkim izdanjima), Dežulović je posvetio svom prerano umrlom prijatelju i duhovnom, feralovskom subratu, »optimistu među nevjernicima« Predragu Luciću, danas gotovo kultnom piscu i kolumnistu čije značajno literarno i publicističko djelo tek čeka punu i pravu afirmaciju i valorizaciju. A zašto se odlučio njemu u čast »ukoričiti« tekstove o teološkim »dvoumicama i nedoumicama« koji propituju postojanje Boga, (s)misao Isusa Krista, Djevice Marije, Nečastivog, Crkve, klera, uključujući i »dvoumice i nedoumice« o Hrvatima, ratnim zločinima, uopće ratnim zbivanjima na prostorima bivše Jugoslavije, kao i one o »seksu, ženama i pederima«, to nije teško dokučiti. Lucić se bavio sličnim temama i jednako strasno, lucidno i oštroumno, kritički propitivao beskrajan prostor hrvatske parade kiča, licemjerja, pokvarenosti, laži, gluposti, nemorala, zločina, lopovluka i svake vrste ljudskog uniženja, destruktivnosti i izopačenosti, tako da je karnevalizacijom tih fenomena, »majstor« Dežulović želio ispisati hommage »velemajstoru« Luciću u znak sjećanja na dugogodišnje prijateljstvo i zajednički rad.

Teološke teme danas u RH, ali jednako tako i u Srbiji, BiH, Crnoj Gori itd. su teme koje politika i političari, bez smisla i pameti s(p)retno eksploatiraju, te bez ostatka i do kraja, ali s jasnom pogromaško-pragmatičnom tendencijom najprizemnije instrumentaliziraju za svoje bizarne i prizemne interese. Naravno, ni Crkva (crkve) tu nisu nevine, ne sjede skrštenih ruku, već su i same aktivne i prilježne su-dionice ove beskrupulozne duhovne i materijalne pljačke i obesmišljavanja vjere vlastitog stada, a sve je to tim gore, jer za razliku od politike i političara, i(li) naci-partija koje svoje nepodopštine i svinjarije zamataju u ideološko-nacionalističke oblande, crkve i kler čine to isto u ime vječnih Božjih istina koje bez ikakvih skrupula adoptiraju. Njihova djelatnost time je bljutavija i gadljivija, jer to čine u rukavicama i navodno u ime »kršćanske ljubavi i milosrđa« i tako naravno devalviraju i demantiraju do besmisla sve stvarne božje i ljudske vrijednosti, za koje se navodno zalažu, ali to im nimalo ne smeta da se, bez ikakvog stvarnog pokrića, ponašaju »duhovno superiorno«, iako je i njima samima jasno da prodaju »muda pod bubrege«.

Ima li Boga?

U tom pogledu, Dežulović me malo podsjeća na Amauryja de Benea, tj. Amalriha (12. st.), koji je tvrdio da su Bog i čovjek jedno, jer ako se Bog koji je čovjekova manifestacija svega i u svemu, nalazi i u čovjeku, onda i čovjek »nosi nebo u sebi« i njegova je volja ujedno i Božja. A time (ne)izravno optužuje Boga za sve ljudske grijehe, jer teško da bi ih čovjek (u)činio bez njegove volje. Naravno, Amalrih je od Crkve bio osuđen kao heretik, pa je zajedno sa svojom sektom (recimo da su to bili onodobni feralovci) kao kolovođa koji poriče i ismijava društvene ustanove i norme te proklamira slobodu od obveza koje je Crkva nametala zajednici, bio stalno proganjan.

U predgovoru »Summae atheologiae« (jasna aluzija na Tomu Akvinskog i njegovo, za Crkvu kapitalno djelo »Summa theologica«) prof. dr. Claudio Battistelli, s papinskog sveučilišta Gregoriana, jasno i glasno kaže da »emancipirano kršćanstvo ne bi bilo moguće bez izazova negacije Boga«, a čemu je upravo posvećena Dežulovićeva knjiga. Na pitanje: »Ima li Boga?«, Dežulović otvoreno i nedvosmisleno, bez okolišanja tvrdi: »Nema«. I tu naravno počinje zaplet, jer ako Toma Akvinski piše, a na čije se djelo referira Dežulović, kako se »opstojnost Boga mora dokazati prije svega aposteriori, tj. iz svijeta kao Božjeg djela«, onda Dežulović upravo na ovom iskustvu svijeta ukazuje i upozorava na svekoliku beskonačnost fenomena zločina i zla, koji nisu davnašnji, fenomeni sami po sebi, već ih svako vrijeme proizvodi i »o(be)smišljava« na svoj način. Battistelli dobrohotno tvrdi kako Dežulović »odbija svaku mogućnost da njegova ateistička promišljanja budu čitana i kao izazov potvrde Boga, te da se brani od ovih ‘objeda’ često prizemnim dosjetkama i vulgarnim bogohuljenjem, a to mu nije potrebno, jer bi njegova ateološka misao bila jednako oštra i bez prostakluka na kojima tvrdoglavo inzistira«. Ali Dežulovićeva knjiga, usprkos uistinu ponekad nepotrebnim inzistiranjem na »jakim izrazima«, nije nikakav »sotonistički manifest«, već su psovke samo pomagalo kojima se pojačava dojam izrečenog i napisanog.

Vlasnici istine

Utoliko nadbiskup zagrebački i kardinal Josip Bozanić, ovu jednu od možda najprovokativnijih ateoloških rasprava objavljenih u »slobodnoj i demokratskoj Hrvatskoj« (ma što to značilo), pokušava marginalizirati smatrajući da »Dežulovićevo pisanje nije vrijedno nikakve posebne raščlambe«, i ne želi se o njoj izjasniti, jer bi joj time dao vrijednost koju ne posjeduje. Naravno, to je jadan i bijedan pokušaj eskiviranja tema i pitanja koje je Dežulović otvorio o Crkvi i našem društvu u cjelini, naprosto stoga što bi svaka Bozanićeva argumentacija izblijedjela pred žestokim kritičkim propitivanjem intelektualca i novinara koji se javno deklarira kao ateist i koji u tomu ne vidi nikakav problem.

Preko svih suštinskih pitanja, Bozanić i njemu slični prelaze nepodnošljivom lakoćom šutnje i ignoriranja, a još češće izvrtanja istine; na takvo sustavno »uljuđeno« ponašanje, jedini mogući odgovor je, smatra Dežulović, adresirati psovku na račun ovih ignoranata, i time im pokazati kako sa prevarantima i obmanjivačima ne može, niti ima smisla drukčije razgovarati. Poznata je maksima koja kaže: »Kada si jedini trijezan u društvu pijanaca, svi te smatraju jedinim pijancem«. Dežulović je na sebe preuzeo nezahvalnu ulogu »trezvenjaka« i svjestan rizika odgovornosti, nastoji se sukladno »homiliji« Vaclava Havela i ponašati; veliki češki disident, a kasnije i predsjednik (s karakterom) svoje države, često je ponavljao: »Radije se družim s onima koji traže istinu, nego s onima koji su je našli«. E sad, što je takvih »trezvenjaka« u nas u RH dramatično malo, a »vlasnika istine« nebrojeno mnoštvo, to nije dokaz da je istina nađena, već upravo suprotno: da je tako vješto skrivana kako bi se na »metafizičkom banaliziranju« njena sadržaja moglo »duhovno« profitirati i bez ikakvih skrupula materijalno lešinariti, ne vodeći nimalo računa o posvemašnjem siromaštvu vjerničkog i inog puka i pustoši koju za sobom ostavljaju ti samozvani vlasnici istine. U duhu Dežulovićeva pisanja moglo bi se zaključiti: biti istodobno pošten i jeben, to nikada i kod nikoga nije (bilo) moguće; takvo je čudo čak i za crkvenu magiju nemoguće.

Apsurd i groteska

Stoga Dežulović s pravom nemilosrdno i riječima okrutno šiba farizeje i ikonobranitelje koji bi nam jeftino prodali ono čega nema, a o onome čega ima uporno i bezobrazno šute. Dobro kao takvo nije moguće ostvari(va)ti nečasnim i nečastivim sredstvima; živjeti na tuđoj muci i ubirati krvave profite od te iste patnje, to je zločin, bez ogleda koliko pritom ponizno blagoglagoljalo i bajalo o muci ovog svijeta koja će se naplatiti na onom drugom, u tzv. vječnom životu. Pravila koja crkve i kler nameću drugima same maestralnom ekvilibristikom stoljećima eskiviraju, ili benevolentno prisvajaju i dozvoljavaju si sve ono što drugima, nepodnošljivom lakoćom prijetnji strašnim mukama i vječnim paklom brane.

Pišući o mnoštvu tema (s)vezanim uz našu Crkvu, vjeru i religiju, analizirajući i propitujući sve te pojmove institucionalno i izvaninstitucionalno, od Pape preko kardinala i biskupa, do tzv. običnih župnika i vjerničkog stada, ironizirajući i ismijavajući sve »novodobne križarske ratove« protiv prekida trudnoće, istospolnih brakova, uopće položaja žene u društvu, do licemjernog (pr)osuđivanja bogohulne, poligamne seksualnosti, Dežulović upozorava: »Pogledaj dom svoj anđele«. Jer unutar Crkve gotovo na dnevnoj bazi razotkrivaju se silni pedofilski skandali i afere, mafijaško-kriminalne rabote, često pod pokroviteljstvom države, koje se pokušavaju svim sredstvima prikriti ili banalizirati, a u tomu zataškavanju, veliku ulogu igra i politika i uopće veliki dio javnosti koji se nad tim i takvim sramotnim činjenicama više i ne zgražava. Ili, ako to i čini, to je tek forme radi, jer isto se s istim ne sukobljava.

Dežulović u svojim tekstovima sve ove stvari dovodi do apsurda i groteske; kao pozorni i lucidni kroničar naše zbilje, raskošnim spisateljskim talentom iz mnoštva kamenčića licemjerja, laži, gluposti, falsifikata i inih gadosti i podlosti slaže veliki mozaik naše (ne)vesele stvarnosti. Međugorje, Vatikanski ugovori, Stepinac, Jasenovac, Auschwitz, antisemitizam, ksenofobija, islam i muslimani, pravoslavlje i Srbi, protestantske »sekte«, Tuđman i HDZ, desnica i nazoviljevica, komunisti, antifašisti i klerofašisti, karizmatik Sudac i njemu slični opsjenari, sekularizam i mogli bismo nabrajati još, sve to Dežulović svojim oštrim perom »bistri«, ne da bi uvrijedio ili ismijao vjernika(e); ne, on nema namjeru (o)blatiti vjeru i vjernike, već one koji se lažno predstavljaju i koji neupitno prevladavaju, a u stvarnom su životu zapravo bezdušni tipovi skloni svim gadostima i svinjarijama kako bi udovoljili vlastitim niskim strastima i interesima.

Smijeh ubija strah

Dežulovićeva knjiga upozorava da u analizi »duhovnih izazova« svake vrste uvijek moramo poći od sebe samih, a nikako i nikada od drugih. Stoga je fra Drago Bojić potpuno u pravu kada kaže: »Vjerski su osjećaji i u našem suvremenom i modernom svijetu tabu-tema i tko god se usudi dirnuti u vjerske stavove, vjerovanja i osjećanja, riskira da na sebe navuče bijes militantnih i razularenih vjerskih fanatika… S tim u vezi treba kazati ono što se toliko puta potvrdilo, a to je da je religija koja ne podnosi humor, ironiju i sarkazam društveno opasna i kao takva neuskladiva s humanošću, ljudskim pravima i slobodama… Vjerski fundamentalisti i fanatici se plaše subverzivne snage humora. Sjajno je to opisao Umberto Eco u romanu ‘Ime ruže’; fanatični su redovnici sakrili Aristotelovu knjigu u kojoj se između ostalog govori i o smijehu, jer smijeh ubija strah, a kad nema straha, nema više ni vjere«. Bog o kojem piše Dežulović je Bog koji se smije ljudskoj gluposti, a ona je podjednako vlasništvo i vjernika i nevjernika. U hipokriziji klerikalizma Dežulović vidi glavnu snagu egoističnog, domovinskog sebeljublja (naravno dostupno samo povlaštenicima i izabranicima) i maestralno ga razotkriva, pri čemu se, kao na svjedoka, može pozvati na papa Franju koji je konstatirao: »Hipokrizija je posljedica klerikalizma, a klerikalizam je jedno od najvećih zala«. To je ujedno i jasna slika dobrog dijela stanja u našoj Crkvi i stoga ne čudi zašto aktualni Papa nije i teško da će biti ikada, do kraja svog pastirskog poslanja biti pozvan u posjet Hrvatskoj od strane naših biskupa.

Dežulović ne želi sablazniti, već kroz provokaciju šokirati, jer se samo tako, smatra on, možemo probuditi iz narkoze i transa zaglupljenosti i instrumentalizacije, odnosno tek tada i tako pogledati izravno u lice svakom zlu. Njegovi su tekstovi pisani u razmaku od 20 godina i žestoka su, nemilosrdna kritika heretičnosti kontrapunkta u klerikalnim partiturama. Papa Benedikt XVI u siječnju 2007. g. je rekao: »Misterij zla i moć tmine očituje se u podlim i opasnim oblicima poput ateizma«. I moguće da je tako, ali znači li to onda da ateizam najintenzivnije živi u crkvenim redovima? Jer kako drukčije nazvati ono što se svakodnevno zbiva u njenim redovima?

Crv sumnje

Teško je izdvojiti neku od mnoštva kolumni objavljenih u ovoj knjizi, ali svakako bih istaknuo: »Djed Mraz versus Isus Krist«, »Ateistički Jasenovac«, »Drugi dolazak Poglavnika«, a svakako i njegov esej »Bog, ja i moja baba Kata«, u kojem je (auto)ironično pojasnio vlastitu ateističku poziciju, iako je Dežulović, kako tvrdi fra Bojić, »totus chatolicus«; čovjek koji je primio sve sakramente. Kada primjerice govori o kardinalu i blaženiku Alojziju Stepincu, ne dvoji zašto bi čin kanonizacije bio važan za Katoličku crkvu u Hrvata, ali crv sumnje se javlja kada se javnosti servira teza da bi to bilo od povijesnog značaja za svekoliki hrvatski narod, jer bi se time konačno pristupilo dekonstrukciji jugokomunističkog nasljeđa koje Crkva u Hrvata još uvijek vidi kao najveću opasnost po vjernike i državu. A pritom se ignorira ili bagatelizira Stepinčevo sudjelovanje tijekom Prvog svjetskog rata u redovima Karađorđevićeve, srbijanske vojske, potom oduševljena potpora Paveliću i NDH i gledanje ustašama kroz prste, čak i onda kada ih je osuđivao (nikada tako oštro kao komuniste).

Sve to, kao i brojne druge stvari, a u Crkvi tvrde da se radi o stvarima istrgnutim iz konteksta, te za cjelinu kardinalova djelovanja, navodno nisu relevantne. Sve što Crkvi u pogledu Stepinca ide u prilog; nitko ne negira da je spasio i neke Židove i Srbe, da je ukorio Pavelića, da je tražio humaniziranje transporta židovskih i inih uznika prilikom deportacija u logore smrti (na žalost ne i njihovo puštanje na slobodu) i sl., danas se prenaglašava, a ono što ga čini upitnim, prešućuje se ili se tvrdi da su to zlonamjerna komunjarska podmetanja, ateističke ujdurme kojima se želi naštetiti Crkvi, vjeri i hrvatskom narodu. Međutim pravo je pitanje zašto Crkva ustrajava u ignoriranju Jasenovca i zašto Katolička crkva u Hrvata nikada nije, recimo za razliku od te iste crkve u Njemačkoj (uključujući i protestante) osudila vlastito ponašanje tijekom Holokausta, već o tomu uporno i bestidno, ali gromoglasno šuti.

Pomazanik hereze

U tragičnom, kakva su bespuća naše zbilje, uvijek »čuči« nešto komično, apsurdno, smiješno, bolesno izokrenuto, a to Dežulović savršeno dobro prepoznaje i potom majstorski uobličava u svojim kolumnama u kojima beskompromisno raskrinkava fenomene koje analizira. Pritom se ironično poput Ephraima Kishona drži pravila: to su preozbiljne stvari, a da bi propustio našaliti se s njima, ismijati ih. Ironija, satira, blagi cinizam, sarkazam, anegdotalnost i humor, kao i lucidna duhovitost, sve su to sredstva kojima Dežulović u svom pismu sjajno barata. A ako tomu dodamo širinu spoznaja i informacija kojima raspolaže, onda imamo sliku rasnog kolumnista i polemičara, kakvih je na ovim prostorima iznimno malo.

Dežulović ne gaji uzvišeni, intelektualni prezir spram prljave zbilje, suhoparni akademizam tjera ga na neobuzdan smijeh i stoga je on čovjek koji ne pristaje na zadatosti, on je borac koji sudjeluje u unaprijed izgubljenim bitkama, zna da su izgubljene, ali samo u takvim bitkama poštenom je čovjeku suđeno sudjelovati. Dežulović je pripadnik malobrojnih »pomazanika hereze« koji uporno ustrajavaju u svojoj borbi, pa čak i onda kada (ni)su u pravu.