Pojavom romana »Početnici« mladi hrvatski književnik Igor Ivko iznova je, nakon prije nepune dvije godine objavljene zbirke pripovijedaka »Nepovredivo mjesto«, privukao pažnju hrvatskog čitateljstva. Njegovo novo djelo temom je vezano za problem iseljavanja mladih iz Hrvatske i ove je godine, uz odličan roman »Između« Kristine Gavran, već drugi roman koji obrađuje tu pojavu. No, zanimljivo je da je već u zbirci priča »Nepovredivo mjesto« bilo nekoliko priča vezanih za ekonomsku emigraciju iz Hrvatske. Upravo stoga razgovor s autorom i počinjemo pitanjem znači li to da tu temu smatra vrlo bitnom.

– Odlazak, kretanje, nisu nešto novo, na tome počiva cijela ljudska povijest. Kao što i gastarbajterstvo nije počelo jučer. Kao što nikad neće niti završiti. I dobro da je tako. Tema i motiv većine priča je, kao i romana, eksplicitno/implicitno, svjesno/nesvjesno klasne prirode. Likovi su dominantno obilježeni strukturnim okolnostima u kojima se nalaze, to mi je bilo važno pokazati, da to nisu samo akteri sa svojim psihologijama, već je tu na djelu mreža u koju su ti ljudi uvučeni. Iz kojih se često stvara njihova konkretna nemoć. Stoga, nisam mišljenja da su to nužno pesimistični likovi, već svijet u kojem se oni nalaze i u kojem plove je izrazito nepovoljan po njih. To je svijet apsolutno strukturne nepravde koji ih lomi koliko god se oni trudili i koliko god pokušavali nešto. Ali nije samo taj »društveni« dio u pitanju. Kao što Ivan Tomašić lijepo piše u pogovoru »Početnika«, kada piše o Loti i Marinu, njihova je nemoć metafizička, ne samo pragmatična. Da i otplate dugove, oni bi u životu, kao što kaže Jovica Aćin kad govori o Čehovljevim likovima, i dalje vidjeli ono što stoji u njegovom temelju, često duboka bol i tama. To je u pozadini likova o kojima sam pisao u ove dvije knjige.

Biografija jednog perioda

U kolikoj su mjeri zbivanja fikcija, a koliko tu ima priča vezanih za stvarne događaje i likove?

– Nastavno na prvi odgovor, a to sam već i spomenuo u nekom intervjuu, moj background je »radničko-ruralni«, iznutra mi je poznat »habitus« takvog načina življenja i što sve on znači i nosi. Tako da nisam odmaknuo daleko od onog što rade brojni pisci početnici koji pišu biografije o svojim životima. Ovo, naravno, nije klasična biografija jedne osobe, već se radi o biografiji jednog perioda, okoline, atmosfere, ljudi, situacija koje su mi najpoznatije. Većina priča u »Nepovredivom mjestu«, kao i u »Početnicima« jest jasno smještena – tko su ti ljudi, koje su njihove opcije, mogućnosti itd. No, to je pozicioniranje implicitno jer ne pišem pamflete niti sociološke radove. Ne mogu se odvojiti od tog itekako značajnog dijela sebe, koje je kasnije osviješteno studijem, čitanjem, obrazovanjem, no na dubljem, visceralno-tjelesnom nivou on ostaje trajno prisutan. A na toj se razini najčešće i pojavljuje osjećaj kojoj klasi, kojem univerzumu, kojem poretku stvari mi zapravo pripadamo. To je zapravo moj cilj, to je književnost koju volim čitati, to je književnost koju volim pisati. Da se osjeti na tjelesnom nivou tko su ti ljudi i što se tu uopće dešava, iako nam kognitivno ne mora svaki detalj biti jasan. Zapravo bih volio, i preporučio, čitanje mojih knjiga više tijelom, manje umom.

Krajnja je poruka, moj je dojam, mračna i pesimistična. Hrvatska je svoje mlade ljude, oličene u likovima Marina i Lote, počela uništavati za njihovih studentskih dana, a taj je »posao« dovršila Europa iscijedivši iz njih život kroz ropski rad. Gdje je i postoji li izlaz iz tog mračnog tunela?

– Literatura nema odgovore na to pitanje, no borba Lote, Marina i ostalih izvan stranica knjige nije završila, ona traje, i tu kao građanin vidim izlaz.

Intertekstualnost

Koliko dugo ste stvarali roman? Jesu li bila potrebna određena istraživanja?

– Roman sam započeo u prosincu 2017. Prije toga je on bio u formi dramskog teksta. I danas mi se ta ideja koju sam zamislio čini zanimljivom. Dvoje ljudi koje gledamo na sceni i koji rade to što jedno drugom rade, omeđeni zidovima, a oko njih samo čujemo riječi, zvukove, buku, no oni postoje samo fiksirani jedno na drugo. Da ga nisam raspisao u roman, vjerojatno bih se bavio još tim tekstom i bio bi puno brutalniji čini mi se. Ostavio sam rukopis sa strane, posvetio se »Nepovredivom mjestu«, i onda je prema dogovoru s izdavačem u objavu prvo išla zbirka priča, a nakon toga roman. Istraživanja su uključivala sve ono što sam do završavanja romana pročitao iz književnosti, antropologije, filozofije… i onda odbacivao. Jer svako je djelo, djelo odbacivanja viškova, pronalaženje forme koja odgovara tom tekstu.

Igor Ivko

Sjajan je i kompozicijski pristup – krećemo od pomalo apsurdne situacije sa stanom (sobom) u Berlinu, slijedi prisjećanje na ipak lijepe studentske dane te potom mračan, gotovo egzistencijalistički završetak. Jesu li pri građenju te kompozicije postojali neki uzori?

– Hvala, drago mi je da Vam se dopada. Uzora je puno. Carver je tu, Murakami je bio ali sam ga smanjio, Camus, Hemingway, i svakako Bolano kojeg obožavam i mogao bih ga stalno iznova čitati. Bili su mi značajni i bitnici, a nije slučajno da je i u Bolanovoj poetici prisutan bitnički odjek. Ono što najviše volim kod književnosti je intertekstualnost; direktno i indirektno pozivanje na druge autore/ice, njihove književne tvorevine i svjetove, to je ono u čemu uživam i što pokušavam u svojim tekstovima evocirati. Kada na primjer spomene Lota na jednom mjestu »Divlje detektive«, nisu oni bezveze tu. Naravno, čitatelju/ici kojoj je dovoljno da su spomenuti »Divlji detektivi« i ne ide dalje za tim, jer im Bolano nije bitan, svakako će roman funkcionirati i biti čitljiv, imati svoje značenje, dubine i recepcije. No, osoba koja je bila neko vrijeme u svijetu Bolanovih priča, a on se opet nadovezuje na neke druge svjetove i autore, volio bih da osjeti sve te nataložene slojeve koji su tu prisutni i bez kojih nema niti jednog umjetničkog djela. Te je moja želja da se svi ti svjetovi povežu u nekom izvanhistorijskom, bezgraničnom spoju i stvore jedan svijet koji se međusobno nadopunjuje i širi, crpi i izmjenjuje energiju, boju i tako dalje. Drugim riječima, Mexico City i svi ti latinoamerički gradovi, događaji, ljudi i historije prisutni su u sceni kada Lota prilazi Marinu, kaže da je (na cesti) našla »Divlje detektive« i poljubi ga.

Hiža za pisce

Kakve su, do sada, reakcije na roman?

– Evo, baš su izašle kritike u Novom listu (Vaša) i u Večernjem listu, koje su pozitivne i afirmativne. Javio mi se Neven Ušumović kojega cijenim kao pisca i osobu (ne samo zato jer su mu kritike mojih djela pohvalne) s jednim jako lijepim feedbackom i viđenjem romana. Takve mi stvari puno znače, jer je sumnja uvijek prisutna. Moja djevojka i neke prijateljice su nezadovoljne Lotom. Tako da se veselim čuti što je više moguće povratnih informacija jer meni je sve jasno i sve super, i više nemam odmak od teksta, do te mjere da sam u intervjuu za T-portal počeo odgovarati Lotinim rečenicama.

Što trenutačno radite, možemo li očekivati novi roman ili zbirku pripovijedaka?

– Trenutno sam u Pazinu. Imam mjesec dana boravka u Hiži za pisce. Sve je podređeno pisanju. No, ne ide mi. Tako da čitam. I razmišljam. Izdušio sam se, čini mi se, s »Početnicima«. Poetika unutar koje sam zadnjih godina stvarao došla je u ćorsokak, u smislu da mi više ne odgovara na stvari koje bih želio napisati. Tako da imam mnogo ideja, ali nemam ništa ostalo.