Nedavno se, uoči godišnjice smrti Mire Furlan (preminula 20. siječnja 2021. u Los Angelesu), slavne dive jugoslavenskog filma i kazališta, pojavila u izdanju Frakture iz Zaprešića njena autobiografija »Voli me više od svega na svijetu« (u prijevodu s engleskog Ive Karabaić); to je duboko potresna ispovijed žene (na više od 600 stranica), koja je zlim vremenima usprkos, strasno vjerovala u ljubav i slobodu i upravo stoga nije mogla, niti željela pristati na zadane klišeje mržnje i nacionalističke isključivosti koji su eskalirali koncem 80-ih i početkom 90-ih godina minulog stoljeća, dakle uoči i početkom rata i krvavog raspada, sada već bivše, zajedničke države.

Ova knjiga nije njen prvi, niti jedini književni uradak; svojedobno je napisala dramu »Dok nas smrt ne razdvoji«, a Feral Tribune joj je objavio knjigu kolumni »Totalna rasprodaja« i već je tada bilo razvidno kako Mira Furlan posjeduje velik spisateljski talent i potencijal, rafiniran stil i rijetku sposobnost da suptilnom rečenicom i jednostavnim riječima ispiše najdublje i najsloženije osjećaje i misli. A, taj se talent nakon godina sustavne (»domovinske«) izopćenosti i nimalo lakog života u egzilu u SAD-u, niza osobnih uvreda i kleveta, iskustva progona i izloženosti nacionalističkoj histeriji (kako u Zagrebu, tako i u Beogradu), akumulirao i tegobama života oplemenjivao, sve dok u ovoj knjizi nije naprosto »eksplodirao«; njezina autobiografija predstavlja vrhunsko književno štivo koje svojom kvalitetom posvema ravnopravno (a u pojedinim pasažima nedvojbeno superiorno) stoji uz bok onom najboljem što je u posljednjih tridesetak godina na literarnom planu u nas tiskano i objavljeno.

Blistava inteligencija, ekspresivna senzibilnost, hrabrost u izričaju, kao i spisateljsko umijeće čine ovo djelo Mire Furlan jedinstvenim i neponovljivim štivom koje nas i kao ljude i kao društvo u cjelini posvema razotkriva sa svim našim slabostima i frustracijama i stoga nikoga neće, niti može ostaviti ravnodušnim.

Bolno iskrena ispovijed

Bez ikakvog pretjerivanja mogu reći: to je naprosto bolno iskrena i poštena ispovijed u kojoj autorica nikoga, a najmanje sebe ne štedi; skrupulozna je samo prema svom braku, suprugu Goranu i sinu Marku, kojem i posvećuje svoju knjigu, što je posve razumljivo, jer su to jedine osobe na koje se i u najtežim trenucima iskušenja mogla osloniti, (pro)naći potporu i smisao života kada se sve činilo beznadežnim, izgubljenim i zaludnim. Za Miru Furlan nema nedodirljivih osoba i(li) tema, proziva sve koji su nepodnošljivom lakoćom prigrlili nacionalističku retoriku i rat; užasnuta (ra)spoznaje kako je bila okružena ulizicama i moralnim kameleonima, rijetke štiti, a ispod časti joj je bilo koga od tih silnih ljudskih ništarija i intelektualnih slabića i prostitutki imenovati; ali o njima piše dovoljno prepoznatljivo za sve one čitatelje koji uz malo truda lako mogu dokučiti ili s velikom vjerojatnošću pretpostaviti o kome se stvarno radi.

»Voli me više od svega na svijetu« knjiga je o odrastanju i sazrijevanju Mire Furlan, ali ujedno to je i povijest njezine obitelj: priča o majci, Branki Weil, bez koje je rano ostala i ocu, Ivanu Furlanu, partizanu, krutom komunistu i profesoru psihologije na zagrebačkom sveučilištu, oboje golootočki uznici, kao i o baki Ljubi Kosar (koja je usvojila Mirinu majku, nako što ju je biološka napustila) kod koje je njihova kći, osjetljiva i ranjiva djevojčica odrastala i koju je, ova iznimna žena obasipala ljubavlju koja joj je tako nedostajala. To je ujedno i iskrena ispovijed žene o vlastitom kompleksnom, višestrukom identitetu (hrvatsko-srpsko-židovski…), koja je bila svijesna kako svojom ljepotom, erotikom i senzualnošću privlači pozornost i budi muške fantazije; otvoreno piše o svom (hiper)seksualnom životu i iskustvu (ne libi se progovoriti čak ni o silovanju kojem je kao mlada glumica bila izložena), bez predrasuda govori o tulumima, konzumiranju droge i alkohola, pijanstvima, pokušaju samoubojstva, sve do onog trenutka kada se u vrijeme svoje najveće glumačke slave (Zlatna arena u Puli za ulogu u filmu »Kiklop« i najznačajnija hrvatska kazališna nagrada »Dubravko Dujšin«), kazališnih i filmskih trijumfa (»Otac na službenom putu«) zaljubila u beogradskog redatelja Gorana Gajića, tako da je od sredine 80-ih godina, pa sve do konca 1991. živjela na relaciji Zagreb – Beograd, na dvjema adresama, ne želeći se u ratnom vihoru svrstati na bilo koju stranu, svijesna jer je u obje sukobljene strane prepoznavala zastrašujuću predanost nacionalističkoj ideologiji krvi i tla, kako niti jedna nije njezina.

Potresno otvoreno pismo

U Zagrebu je proglašena »srpskom kurvom«, izdajicom »roda svog«, ostala je bez posla i stana, a i u Beogradu je (p)ostala persona non grata, tako da je u studenom 1991. zajedno sa suprugom emigrirala u SAD, gdje je nakon brojnih egzistencijalnih problema i teškoća (apatridska pozicija, beznađe, nezaposlenost, neimaština…) glumački, ali i životno, poput Feniksa uskrsnula i ostvarila, za mnoge, svoj »američki san«, dakako bez ikakvih iluzija da može dobiti ili igrati (sve one ranije) velike uloge i zaploviti negdašnjim zvjezdanim stazama slave. Ali, iz raspadajuće Jugoslavije nije željela otići, a bez da se gorkim, potresnim otvorenim pismom (objavljeno 5. studenoga 1991. u zagrebačkom Danasu, a potom tjedan dana kasnije i u beogradskoj Politici) ne rastane s ljudima i sredinom gdje je doživjela najveća priznanja, ali i razočaranja i osude, gdje su je beskrupulozno odbacili i bez ikakve krivnje unaprijed proglasili krivom.

Mira piše: »Bio je septembar 1991. Kazališne sezone počinjale su i u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu i u Jugoslovenskom dramskom pozorištu u Beogradu. Kako će se moj život nastaviti? Nisam imala pojma. Svakog bi dana neka nova senzacionalistička informacija došla do nas i zatekla nas nespremne. Što će se desiti sutra… Da su rasporedi kazališnih predstava bili drukčiji, da je moja zagrebačka predstava bila na programu prije beogradske, tko zna da li bi moj život ispao isti… Bio je sunčan ranoseptembarski dan. Hodala sam prema kazalištu ulicama svoga grada… Zagreb. Moj grad. Bio je dio mene. Ja sam bila dio njega. Da li sam još uvijek bila?… Jedno pitanje još više uznemirava kad ga se promatra iz vremenske perspektive: jesmo li stvarno shvaćali što se dešava? Nije sve bilo propagandno zlo, kao što mi se činilo u to vrijeme. Pravi tenkovi krenuli su na put iz Srbije za Hrvatsku. Pravi rat već se zahuktao. No mi to nismo mogli vidjeti. Jer to nismo mogli mentalno prihvatiti. Naši umovi nisu bili otvoreni ideji rata.

Činilo se da većina naših sunarodnjaka nema problema s prilagođavanjem nove realnosti. To su činili sa spremnošću koja je bila zastrašujuća… Napadi u hrvatskim medijima su se nastavljali: bila sam izdajica i kurva. Hrvatsko narodno kazalište dalo mi je otkaz bez objašnjenja. Nikad nisam dobila odluku o raskidu radnog odnosa ili bilo kakvo pojašnjenje. Ne tada, ni kasnije, ni do dana kada ovo pišem, točno 25 godina poslije… Mučilo me je neizbježno pitanje: Zašto ja? Postalo je jasno: samo zbog toga što sam bila ono što jesam, podsjećala sam na činjenicu da postoji mogućnost zajedničkog života. Svi ti podsjetnici, svi ti simboli trebali su biti uništeni javno i bez milosti. Mediji su samo radili svoj posao kao poslušni sluge novog režima. Baš kao što su prije služili komunistima, sada su brzo okrenuli kapute i ponovo se pojavili na sceni kao fanatični nacionalisti i antikomunisti. Opće presvlačenje, nanovo otkrivanje sebe i ponovno pozicioniranje bili su impresivni. Potpuni manjak srama u vezi s tim bio je istodobno zapanjujući i fascinantan. Sjećanje se sustavno brisalo, nitko se više nije sjećao države u kojoj je odrastao, nitko se više nije sjećao dobrovoljnog članstva u Komunističkoj partiji, nitko se nije sjećao svih zaklinjanja »na bratstvo i jedinstvo«. Preko noći dobri su momci postali loši, a loši su postali dobri. Na sve što mi se dešavalo (otkaz u kazalištu i neumorni napadi medija) nitko od kolega nije ni pisnuo. Nitko nije rekao ni riječi, ni javno ni privatno. Moj telefon zvonio je samo da zabilježi još uvredljivije poruke od anonimnih rodoljuba. Nije bilo poruka prijatelja. Nijedne… Osjećala sam se kao da sam u ekspres-loncu. Kako da spriječim eksploziju? Tako da se progovori. Tako da se njima ne dopusti da te ušutkaju. Jedan će kolega poslije prokomentirati: »U ratnim vremenima pametno je držati jezik za zubima.« Rekla bih da nisam bila pametna.«

Tragična heroina

Izdavač u najavi, preporuci zašto bi trebalo čitati ovo djelo kaže: »Voli me više od svega na svijetu« knjiga je koja s puno sentimenata i osjećaja, a uvijek beskompromisno, s mnogo suza i smijeha, evocira ne samo Miru Furlan već i cijeli jedan svijet, poput Atlantide potopljen, ali ne i zaboravljen. I uistinu, tome je svijetu Mira Furlan, tragična heroina (post)jugoslavenske epohe u svojoj autobiografiji ispisala zastrašujući, ali ujedno i veličanstveni requiem:

»Znam da se u ovom času sve te priče o kozmopolitizmu čine deplasiranim. Znam da se čini neumjesnim zaklinjati se u pacifizam, opću ljubav i bratstvo svih ljudi, dok ginu ljudi, ginu djeca, mladići se vraćaju kući zauvijek osakaćeni… Pa ipak, ja ne znam drukčije misliti. Ne mogu u svojoj glavi pristati na rat kao jedino rješenje, ne mogu se natjerati da mrzim, ne mogu vjerovati da će oružje, ubijanje, osveta, mržnja, da će gomilanje zla bilo što ikada moći riješiti. Strahovito je tužno biti prisiljen na opravdavanje, a nedjelo ne postoji. Postoji samo očaj, muka i užas. Preda mnom više ne stoje nikakve odluke koje moram donijeti. Sve su odlučili drugi… Ali, može li se užasom rata opravdati svaka mala gadost počinjena prema svojem bližnjem? Smije li se u ime osjetljivosti za patnje cijelog jednog naroda ostati neosjetljiv na patnje pojedinca (koji je slučajno isto tako dio tog naroda)? Postavljam ovo pitanje svojim prijateljima u Zagrebu koji šute, zamjerajući istovremenu šutnju Beogradu. Žao mi je, moj vrijednosni sistem je drukčiji.

Za mene su uvijek postojali i uvijek će postojati samo ljudi, pojedinačni ljudi… Ja, nažalost nikada neću moći mrziti »sve Srbe« niti uopće shvatiti što to zapravo znači. Ja ću uvijek svoju ruku držati ispruženu prema nekom anonimnom čovjeku s one druge strane, čovjeku koji je isto tako očajan i izgubljen kao ja, koji je isto tako tužan, zgranut i na smrt preplašen… Ništa više ne služi kao ispričnica, sve je zgaženo i prezreno, ako nije u direktnoj službi velikog cilja. Odbijam i ne pristajem na osakaćenje sebe same i svog života. Svoje zadnje predstave u Beogradu igrala sam za one očajnike koji nisu »Srbi« nego ljudi, ljudi kao ja, ljudi koji se gnušaju ove odvratne granginjolske farse u kojoj lete mrtve glave. Tim ljudima, i ovdje i tamo, sada se obraćam. Možda će me netko čuti… Nikada se neću odreći svojih beogradskih prijatelja kao neke moje kolege, jer ne mislim da su ti prijatelji na bilo koji način pridonijeli ovoj katastrofi koja nas je zadesila, kao što se nikada neću odreći ni svojih zagrebačkih prijatelja, čak ni onda kada se oni odriču mene.«

Kronika raspada Jugoslavije

Vrijednost je ove knjige višestruka: to nije samo teška i mučna osobna ispovijest, to je i kronika raspada i rasapa Jugoslavije, koja je zaslužila bolje ljude (poput Mire Furlan) od nas samih; to je ujedno i priča o svim gadostima hrvatsko-srpskog nacionalizma, ali i dokaz kako posijano sjeme zla živi duže i intenzivnije no što uopće možemo zamisliti. Nakon uspješnica u američkim serijama i filmovima (»Babylon 5« i »Izgubljeni«), te uspješne nastavničke karijere na New York Film Academy, Mira Furlan se nakratko, poslovno vratila u Hrvatsku, glumila je, gostovala u raznim kazalištima (nikada više u svom matičnom HNK-u), ali odmah je shvatila kako to više nije ista zemlja i da zapravo ne pripada nikome i nigdje; hrvatski je dom definitivno izgubila, Jugoslavija je nestala, a u Americi je našla utočište, ali ne i novi dom.
Na samom početku knjige, u »Pismu sinu« (rođenom u SAD-u), pokušavajući mu objasniti tko su mu roditelji, odakle su, kakav im je »background«, Mira Furlan je zapravo sažela sukus svog moćnog proznog »rukopisa«, pitajući se: »Da li pišem ovu knjigu za tebe? Da bi ti mogao razumjeti što se dešavalo prije tebe? Kako bi mogao proviriti u daleki, davno nestali svijet iz kojeg su potekli tvoji roditelji? Da li uopće želiš znati nešto o tome? Da li ti treba ta teška prtljaga, prtljaga koju tvoja majka vuče za sobom cijeli svoj život, ne nalazeći načina da je bar načas odloži? Ili pišem za sebe, sebi?… Da bolje razumijem samu sebe, pokušavajući detektirati skrivenu priču u raštrkanom, nelogičnom, kaotičnom narativu svojeg života. Dok sam pokušavala odgovoriti na ta pitanja na koja odgovor nije moguć, boreći se s riječima jezika koji nije moj (iako se drsko pretvaram da jest) desilo se nešto jako čudno: odrastao si. Ne samo to: Amerika je postala drukčija zemlja, zemlja zlokobno slična mjestu koje sam nekoć napustila s užasom i u očaju.

Više nema sumnje da su sile koje su nas istjerale iz naših domova izvojevale globalnu pobjedu… No dok gledam crno-bijele fotografije rasprostrte po cijelom blagovaoničkom stolu, vidim namrštena, zabrinuta lica, vidim razdore, siromaštvo i nesigurnost. Kako da smislim neke zabavne pričice? Kako da nađem načina da predstavim obiteljsku povijest koja te neće uplašiti, deprimirati, opteretiti? I najvažnije od svega, kako da objasnim povijesnu kulisu koja se stalno mijenja? Kako da ti to objasnim? Kako da to objasnim bilo kome u zemlji u kojoj živim, u zemlji gdje si se ti rodio, u zemlji koju povijest baš i ne zanima, naročito ako se radi o tuđoj povijesti? I, na kraju krajeva, kako da sve to objasnim sama sebi.

Velika knjiga

Bilo kako bilo, Mira Furlan napisala je veliku knjigu za sve nas i o svima nama; ujedno to je i knjiga o tome kako »ovaj svijet ne smijemo uzimati zdravo za gotovo« i da se usprkos svemu, čak i onda kada smo već zasićeni i umorni od stalnih neuspjeha i silnih razočaranja, moramo (iz)boriti za svoj komad slobode i ljubavi. I upravo ta žeđ za slobodom i žudnja za ljubavlju koje nas jedino i čine autentičnim ljudskim i humanim bićima (pred)odredile su životni put i usud velike i nezaboravne Mire Furlan.

I na koncu ona se pita: »Da li sam sretna? Da li sam napravila sve što sam željela? Čemu sam težila? O čemu sam sanjala, nekoć davno, kao curica u Zagrebu, u SFRJ? Željela sam putovati svijetom; jesam. Željela sam učiti jezike; jesam. Željela sam glumiti; jesam. Željela sam pisati knjige; upravo to radim. Željela sam voljeti muškarca i željela sam da taj muškarac voli mene; to radimo. Povrh svega toga, imam divnog dječaka. Bonus! Neočekivani dar! Trebala bih biti zahvalna. I jesam zahvalna… Pomirena sam sa sobom. Osjećam se oslobođeno. Osjećam se slobodno… Gledam u zvijezde. Noć je vedra i Mliječna staza čini se tako blizu.Tamo ću uskoro poći. Svi smo mi od zvijezda, odjednom sam se sjetila Delennine rečenice iz Joeova scenarija. Nije loše. Ne bojim se. U međuvremenu, dopustite mi da sklopim oči i osjetim ljepotu oko sebe. I duboko udahnem ispod stalnog neba punog zvijezda. Udahnem. Izdahnem. To je sve.«