Nedavno je zemunski izdavač Most Art Jugoslavija, a ujedno i Udruženje za kulturu povezivanja, ponovo obradovao istinske ljubitelje dobrog i zanimljivog štiva, ovaj put posebice one koji preferiraju historiografiju i književnost, jer je objavio nadasve interesantnu i provokativnu knjigu »Herman-Quo vadimus«, koja se sastoji od nekoliko povezanih cjelina.

U prvom su planu »Sjećanja« Ljiljane Lily Herman u kojima je (za)bilježila svoju životnu priču, vezanu za supruga Bogomira Hermana-Miškeca (ilegalno ime), istaknutog predratnog radničkog intelektualca/marksista i člana KP-a Jugoslavije, ali također i jednog od važnih sudionika tzv. prvog sukoba na književnoj ljevici koji se rasplamsao poslije objavljivanja Krležinog »Predgovora podravskim motivima« početkom 1933. u povodu izložbe grupe »Zemlja« i crteža Krste Hegedušića.

Bogomir Herman (glasoviti A.B.C./B.H.M.) na taj tekst oštro je reagirao člankom »Quo vadis Krleža«, kritički ga prozvajući zbog »izdaje socijalne literature«, nakon čega se taj sukob na ljevici i politički produbio, preciznije rečeno zaoštrio, kada je Krleža objavio svoj čuveni »Dijalektički antibarbarus«, da bi se 1939. i proširio (kada počinje tzv. drugi sukob na književnoj ljevici) napadom na Marka Ristića, ali u čemu Herman više nije sudjelovao jer se prije toga partijski (ali ne i intelektualno) pasivizirao.

Dok se prvi sukob vodio gotovo isključivo oko pitanja socijalne literature, drugi je bio usko povezan s osudom staljinskih političkih monstr-procesa protiv stare boljševičke garde, pri čemu je Krleža zauzeo jasan antistaljinistički stav, o čemu se Herman (tada) nije izjašnjavao. Lily Herman je svog supruga, koji je prošao pravu životnu kalvariju, nesebično voljela i beskrajno uvažavala, prije i iznad svega zbog njegove moralne postojanosti, hrabrosti i plemenite borbe za prava svih ljudi na život dostojan čovjeka.

Organski intelektualac

Iako je od formalne naobrazbe imao samo osnovnu školu, budući da je potjecao iz siromašne radničke obitelji i već kao dječak s dvanaest godina morao je (za)raditi za život, on se intenzivno samoobrazovao i vremenom izrastao u »organskog intelektualca«, u gramšijevskom smislu riječi; dakle radi se o osobi koja je potjecala iz redova radničke klase, poznaje dobro njihove probleme i zarad svojih nespornih intelektualnih kvaliteta svojim se radom i stavovima nameće i postaje nekom vrstom tribuna radničkog pokreta.

Herman se svojom inteligencijom izdvajao iz sredine u kojoj je živio i djelovao, tako da je brzo i lako usvajao/usisavao raznorodna znanja; posebice su ga interesirala ekonomska pitanja, u čemu je uostalom stekao uistinu vrhunsko obrazovanje; iako komunist nije bio ideološki isključiv i jednodimenzionalan: upravo suprotno, posjedovao je široki pogled na svijet, ali svoja je uvjerenja lucidno i argumentirano branio.

Kako je naglasio publicist, izdavač i urednik Most Arta Dragan Stojković, poseban doprinos knjizi dao je »predstavnik najmlađe generacije historičara« Stefan Gužvica svojim tekstom »Bogomir Herman, kritička misao radničkog intelektualca«, koji je i doktorirao tezom »Revolucija i nacija na Balkanu od 1900. do 1930-ih«, tako da su se interesi izdavača i jednog od autora ove knjige »zgodno poklopili« i upravo Gužvicin članak nam služi kao izvrstan vodič za razumijevanje Hermanove bogate biografije i efektno se prožima i (na)dopunjuje sjećanjima Bogomirove supruge.

Ali Gužvica upozorava kako su potrebna daljnja istraživanja o životu i radu B. Hermana, s obzirom na to da je velika količina stvari o njemu kao osobi i intelektualcu još uvijek nepoznanica jer nedostaje mnoštvo materijala »zaturenih« po raznim arhivama, prije svega iz vukovarskog fonda, gdje je bila pohranjena znatna količina dokumenata (Herman je dobar dio života proveo u Vukovaru, uostalom tu je 1963. i sahranjen), a veliko je pitanje hoće li se do tih arhivalija ikada više doći zbog neizvjesne sudbine gradskog arhiva, teško stradalog u Domovinskom ratu (1991. – 1995./8.), odnosno posvemašnje devastacije Vukovara tijekom opsade i nakon njegova pada u ruke agresorske vojske, a posebice za okupacije, kada se nemilice uništavalo sve što prije toga već nije bilo uništeno ili se nije uklapalo u projekt Velike Srbije.

Dio dokumenata o Hermanu nalazi se u nesređenim beogradskim arhivama BIA-e, a dio toga još uvijek je pod embargom, tako da predstoji mukotrpan i dug posao za istraživače koji se budu željeli baviti ovom složenom materijom, kako bi se upotpunila slika o životu i radu ovog po mnogočemu iznimnog čovjeka.

Quo vadis Krleža

Kada govorimo o sjećanjima Hermanove supruge, ona su prema riječima Maje Herman-Sekulić (Bogomirove i Lilyne kćeri) dugo nastajala i samo zahvaljujući Majinoj upornosti ugledali smo njihovo književno ukoričenje. Naime, kada je Maja pročitala sjećanja Eve Grlić (u Srbiji ih je 2022. poslije hrvatskog izdanja tiskao upravo Most Art), znajući da je i njezina majka nešto slično (od)radila, iz zaborava je nakon gotovo 30 godina izvukla njezin rukopis i tako smo dobili priliku da se iz prve ruke informiramo o B. Hermanu i shvatimo koliko je onodobna, jugoslavenska historiografija bila prema njemu nepravedna i površna, a kada je nakon rapada Jugoslavije došlo do restauracije divljeg kapitalizma, opterećenog nacionalističkim resentimentima i ideološkim isključivostima, samo drukčijeg predznaka, onda je jasno da za tamo nekakvog »komunjaru«, kojeg se na koncu odrekla i vlastita partija, nije bilo mjesta, a još manje interesa.

Ali, srećom, postoje izdavači i povjesničari, nekolicina umnih i upornih ljudi kojima je stalo da se bitne pojave i događaji iz naše prošlosti ne zaborave, da se primitivno ne instrumentaliziraju, da se šira društvena, a ne samo akademska zajednica upozna s istinom o jednom značajnom razdoblju naše zajedničke povijesti, kako bi se ispravila velika nepravda prema čovjeku koji to ničim nije zaslužio.

Koji je desetljećima bio zanemarivan, posvema pogrešno etiketiran (staljinist, trockist…), a zapravo se radi(lo) o intelektualcu od kojeg se i danas, posebice danas, može mnogo toga naučiti. I tako je u »koprodukciji Lily/Maja Herman i Stojković/Gužvica« nastala sjajna knjiga, pravi izdavački hit koji će ostati trajni dokument podjednako ne samo minule već i naše epohe, jer kako kaže Dragan Stojković, može predstavljati jednu od karika ponovnog uspostavljanja mostova porušenih ratovima u bivšoj Jugoslaviji, ali i veza sa svijetom lijevih ideja i pokreta koji su u bitnom oblikovali našu zajedničku povijest, a koju još uvijek nismo u dovoljnoj mjeri istražili. A trebali bismo, kako bismo lakše shvatili »gde smo sve to grešili, gde zalutali i kuda danas idemo?«

Iz aktualne perspektive, s današnje distance od gotovo cijelog stoljeća; dakle od katastrofe Drugog svjetskog rata, hladnog rata, sloma Titovog socijalizma i Jugoslavije, kao i globalnog poraza/izdaje komunističke ideje i socijalizma kao svjetskog procesa, čitav niz stvari i događaja moguće je promatrati objektivnije, pa tako i dobiti potpuniji odgovor na Hermanovo pitanje: Quo vadis Krleža?, a onda možda i na ono još važnije: kamo smo svi mi to zalutali?

Stojković piše: »Contra damnationem memoriae, kultura sjećanja na neke ličnosti i njihove sudbine može u današnjim vremenima biti itekako korisna i poučna. Bogomir Herman jedan je od onih koji je svom idealizmu žrtvovao život. Bezbrojni su ubijeni u kazamatima, poginuli u borbi. Herman je bio u svim zatvorima, od Glavnjače, preko Jasenovca do Petrove rupe na Golom otoku, nepodoban za sve režime.

Nepravedno je svrstvan u ideološke kalupe, od trockizma do ždanovizma i staljinizma, a nije pripadao nikome osim svojoj iskrenoj potrazi za istinom i jasnoćom. Sam Krleža je za Hermana rekao: ‘simpatičan čovjek i brodolomnik… čovjek onog vremena’. Ipak, posle 90 godina u brodolomu je nestalo mnogo toga – od sovjetske imperije do svemoćnih partija i nedodirljivih autoriteta, a Hermanovo pravo na lično mišljenje je preživelo i po priznanju Krleže imalo je ‘više dijalektičkog šlifa’, toliko da se ‘miestimično gotovo pjeni od dijalektičke duhovitosti kao marksistički šampanjac’.

Herman je u svim tim teškim vremenima ostao oličenje etičnosti i integriteta po svaku cenu, pa i cenu života.«

Novinar

Utoliko je svrha ove knjige, kako je to u svom inspirativnom tekstu zapisao dr. Stefan Gužvica, svojevrsna povijesno-intelektualna rehabilitacija Bogomira Hermana-Miškeca (B.H.M./A.B.C.), koji je po svom značaju daleko širi od pukog svođenja na začetnika prijepora na ljevici, ali to ujedno i traži novo »čitanje« cijele ove epohe na nekada zajedničkim prostorima, posebice sukoba na književnoj ljevici, jer još uvijek u mnogočemu historiografija posvećena ovim temama i vremenima »pati« od amnezije, stereotipa i ideoloških kanona (pro et contra) koji onemogućavaju da se dublje zagrebe ispod površine (za)danog doba slike svijeta.

Istina, pojedine teze i stavovi B. Hermana zvuče isuviše dogmatski, posebice za naše vrijeme, ali da bi se razumijelo što je »pjesnik želio reći«, mora se respektirati tadašnji društveno-politički kontekst i duh vremena, u protivnom teško da će i dobronamjerni čitatelj moći očitati/razlučiti bit problema i pitanja o kojima se rasprava vodila. I to ne samo na ljevici.

I kada u svojim sjećanjima piše o borbi jedne generacije, Ljiljana Herman se s pravom poziva na Stefana Zweiga, koji je priču o »jučerašnjem svijetu« maestralno sažeo riječima: »Vrijeme pruža slike, ja samo dodajem riječi i to što pripovijedam neće ustvari biti u tolikoj mjeri moja sudbina, već sudbina jedne cijele generacije – naše nekadašnje generacije koja je bila opterećena usudom kao malo koja tokom povijesti.«

Bogomir (Gottfried) Herman, podrijetlom Nijemac, rođen je 1896. u Otoku, pokraj Vinkovaca, ali se ubrzo s obitelji preselio u Vukovar, u kojem je živio sve do mobilizacije (1915.), kada je poslan na ruski/istočni front, gdje je nakon dvije godine pao u zarobljeništvo i gdje se potom upoznao s boljševičkim, revolucionarnim idejama.

Ulaskom njemačkih i austrijskih postrojbi u Ukrajinu (nakon Brest-Litovskog mira) vraćen je u Vukovar, gdje je u proljeće 1918. dezertirao iz vojske i iz ilegale je počeo agitirati u korist komunističkih ideja i pokreta. Ubrzo po osnivanju Socijalističke radničke partije Jugoslavije/komunista (SRPJ) 1919. postao je njezinim članom, a iste godine našao se među osnivačima vukovarskih komunističkih novina Radnička straža.

Na Drugom kongresu SRPJ-a, kada je promijenila ime u Komunistička partija Jugoslavije i pristupila Trećoj internacionali, Herman je bio među delegatima i od tada postaje prepoznatljiv po svojim aktivnostima, a samim time i sve interesantniji policiji. Nakon Obznane Herman se ponovo našao u ilegali, ali ubrzo ga je policija pronašla i uhitila i 1921. sprovela u zlogasni beogradski zatvor Glavnjača, u kojem će ostati gotovo godinu dana, nakon čega je bio pušten.

Vratio se u Vukovar i u razdoblju 1921. – 1927. čak je sedam puta bio uhićen, ali se ujedno svojim radom nametnuo za vođu jake vukovarske partijske ćelije, blizak »desnoj« frakciji Sime Markovića koja se umjesto suradnje sa seljacima zalagala za suradnju sa svim reformističkim radničkim organizacijama, što je ujedno i značilo protivljenje lenjinističkoj politici prava na samoodređenje do odcjepljenja, koja je bila korištena za zbližavanje komunista i seljačkih stranaka.

To je ujedno i doba kada se Herman afirmirao kao značajan partijski intelektualac/novinar; od 1927. pisao je uvodnike za osječki list »Riječ radnika i seljaka« (urednik Božidar Maslarić, također pripadnik desne frakcije), »Novi pokret«, koji je izlazio u Beogradu i koji je uređivao Otokar Keršovani i zapravo se izdržavao isključivo honorarima od pisanja.

Proleterski internacionalist

Tek kada je 1926. našao stalno zaposlenje, imao je više slobodnog vremena za vlastito samoobrazovanje do kojeg je iznimno držao, ali i brzo napredovao. Kritizirao je socijaldemokraciju i njihovo viđenje marksizma, upozoravao je da proletarijat nije većina u brojnim nerazvijenim zemljama i tamo ne može biti subjekt revolucije, te je isticao pozitivne strane, ali i ukazivao na mane lenjinističkog principa radničko-seljačkog saveza. Ali iako je kritizirao socijaldemokrate, kao pripadnik desne partijske frakcije i sam je u određenoj mjeri podržavao suradnju radništva i seljaštva, a istodobno se zalagao i za legalizaciju KPJ-a, kao strategijskog cilja komunista.

Kada je 1928. i u Kominterni i u KPJ-u pobijedila »ultralijeva« struja (na čelu s Đurom Đakovićem), koja je propagirala rušenje Jugoslavije i stvaranje nekakve maglovite Balkanske komunističke federacije, Herman je u jednom svom kritički intoniranom članku usvojio neka od načela tada dominantne partijske ljevice, ali samo godinu dana potom, kako to ističe dr. Gužvica, on više neće biti član KPJ-a. Kako je došlo do takvog obrata? Herman je nesporno bio gotovo pa paradigma proleterskog internacionalista kojem je vlastito njemačko podrijetlo bilo irelevantno, a kao sljedbenik Sime Markovića težio je uspostavi sindikalnog jedinstva, bez obzira na to bili oni revolucionarni ili reformistički.

U partijskim sukobima toga doba Herman je istupao s pozicija desne frakcije, ali nezadovoljan razvojem situacije, a oštar, pa često i ubojit na peru, prozivao je suparnike (po čemu je njegov stil pisanja bio prepoznatljiv), da bi se na iznenađenje mnogih, nakon što su unutarpartijske polemike i intrige dospijele u javnost (u)brzo povukao; zapravo ne zna se točno: je li sam napustio KPJ ili su ga izbacili. Posvetio se svom poslu, ali i prevođenju (dobro je vladao njemačkim i ruskim jezikom) i 1929. u Vukovaru je objavljen njegov prvi (poznati) prijevod priče Maksima Gorkog »Splavari«. I kako piše Gužvica: »Nikada više neće zauzimati nikakav važniji položaj u KPJ-u.«

Razlaz s KPJ-om

U partijskoj je biografiji kratko obrazložio uzroke razlaza s KPJ-om; za pobjedu nacizma u Njemačkoj krivio je politiku Kominterne (indirektno Staljina), ali mu je narodnofrontovska politika ipak pobudila nadu i vjeru da su u Moskvi shvatili svoju grešku, međutim nakon što je 1936. u Moskvi krenuo novi val monstr-procesa, posebice protiv Lava Kamenjeva i Grigorija Zinovjeva, njemu je odmah bilo jasno da se radi o Staljinovom obračunu s neistomišljenicima, a da je njihova »trockistička zavjera« čista pravosudna farsa i montaža.

Kada je u Španjolskoj izbio građanski rat, Bogomir i Lily su se željeli priključiti interbrigadistima, ali mimo partije, u čemu nisu uspijeli, ali sam način da se priključe republikancima jasno signalizira u kakvom se odnosu s KPJ-om nalazio Herman. Ujedno, Milan Gorkić, tadašnji lider KPJ-a, nazvao je 1937. godine Hermana (u jednom članku) »trockistom«, a razlog tome je najvjerojatnije stav koji je Herman među (bivšim) kolegama iznosio o Moskovskim procesima, jasno ih osuđujući. Ali smatrao je da u tom trenutku ne treba ići javno protiv jedine radničke države na svijetu jer bi to bilo pogubno za predstojeću borbu s fašistima, a štetilo bi i interesima buduće svjetske proleterske revolucije.

Ujedno, Hermanova kritika mogla je partijskom rukovodstvu poslužiti kao most za ponovno zbližavanje s Krležom, koji se nakon Hermanovog teksta (»Quo vadis Krleža«) našao duboko povrijeđen jer ga više nisu napadali samo klerikalci i liberali, već i »njegovi« s ljevice, a osim toga bio je uvjeren da iza toga članka stoji vodstvo KPJ i da mu se time prijeti i poručuje da se pazi jer je »skrenuo s partijske linije«.

U međuvremenu Bogomir Herman se (studeni, 1936.) oženio Liljanom Štraus, svojom dugogodišnjom partnericom (još iz Vukovara), definitivno se preselio u Beograd, gdje se zaposlio u PRIZAD-u (Privilegovano akcionarsko društvo za izvoz zemaljskih proizvoda), ali iako više nije bio član Partije, pomagao je komuniste i njihove simpatizere, čak je nekolicini našao zaposlenje u spomenutom društvu.

U Beogradu se preko starog prijatelja dr. Huga Klajna zbližio s Pavlom i Otom Bihalji Merinom (za koje se tvrdilo da su ga »navukli« na trockističke ideje) i krugom intelektualaca oko Nolita, ali nakon ulaska nacističke vojske u Jugoslaviju Herman se vratio u Vukovar, gdje su ga ustaške vlasti uhitile (1941.) i sprovele, prvo u logor Danica kod Koprivnice, a zatim su (u)slijedili: Jasenovac i Stara Gradiška, da bi ga u prosincu 1942. pustili, s obzirom na to da su komunisti u međuvremenu spalili svekoliku partijsku dokumentaciju, pa je tako »nestala« i ona koja bi teretila Hermana.

Morao se vratiti u Vukovar, ali mu je na koncu ipak uspjelo (studeni, 1943.) preko Zagreba zajedno sa suprugom dokopati se partizana u Otočcu, da bi ubrzo potom postao borac Prve ličke proleterske brigade. Po svršetku rata vratio se u Beograd i postao je upravnik državnih trgovinskih poduzeća pri Ministarstvu trgovine, sve do ožujka 1949., kada ga je policija uhitila i optužila kao pristašu Informbiroa.

Na koncu se tijekom suđenja ispostavio pravi Hermanov krimen: za obitelji uhićenih informbiroovaca sakupljao je »crvenu pomoć«, to jest novčane priloge, kako su to nekada u Kraljevini Jugoslaviji radili komunisti za svoje zatočene članove, ali to se pod komunističkom vlašću sada smatralo kontrarevolucionarnim djelovanjem.

Neposredno prije toga (veljača, 1949.) rodila mu se kći Maja, ali bez obzira na to Herman je deportiran na Goli otok, gdje se našao u koloniji najrigoroznije kažnjenih »staljinista« (zloglasno Radilište 101, poznato još kao Petrova rupa), gdje je ostao sve do njezina zatvaranja u proljeće 1954. U međuvremenu se rastao od supruge kako bi njoj i tek rođenom djetetu »olakšao položaj« i skinuo stigmu žene golootočkog uznika.

Po povratku s robije vratio se (1955.) u Beograd, gdje se nalazio pod stalnom prismotrom UDBA-e. Živio je od prevođenja i tada je između ostalog preveo i četverotomnu studiju Heinricha Cunowa »Opšta privredna istorija«, za koju je napisao i obiman (na više od sto stranica) prateći tekst, ali, nažalost, u knjizi se našlo tek desetak stranica. Čini se da je cenzura odradila svoje. Tri godina prije (1960.) no što je umro, Herman se vratio u Vukovar i tu je preveo Kafkin »Proces«, ali tada je već bio teško bolestan i taj čovjek ogromne energije jednostavno se »ugasio«.

Sukob na ljevici

U historiografiji jugoslavenskog komunističkog pokreta Bogomir Herman se prvenstveno, kako to ističe i Božo Kovačević, koji se i sam bavio ovim temama, prepoznaje kao A.B.C., odnosno autor članka »Quo vadis Krleža«,kojim je i otpočeo sukob na ljevici, a dr. Gužvica je u svom tekstu pokušao pojasniti da je nepravedno predstavljen kao nekakav »jugoslavenski Ždanov, kao dogmata koji ničim izazvan napada velikog pisca i levičara.« A kako je do polemike uopće došlo?

Naime, u studenom 1930. bila je u Harkovu održana Druga međunarodna konferencija proleterskih i revolucionarnih pisaca koja se smatra bitnom prekretnicom u razvoju socijalne književnosti, jer autori marksističke provenijencije svoje djelo »stavljaju u službu proleterske revolucije«. Na konferenciji je sudjelovao i Oto Bihalji Merin, preko kojeg je Herman bio dobro upoznat s »ciljevima i programima« harkovskog skupa, tako da je i sam pokuša(va)o na »domaćem terenu« oživotvoriti ove ideje.

I tako se 1931. upustio u polemiku s piscem i komunistom Milanom Durmanom, kojem je prigovorio »da se socijalna baza kao kompleks determinanti duhovnog života ne sastoji…u statičnoj konstituciji društva, nego…i u dinamici i uslovima socijalne polarizacije date sredine.«

Istodobno, taj njegov tekst značajan je i zbog pozitivnog osvrta na Krležu, s kojim će se samo dvije godine potom upustiti u žestoku polemiku. Ali, prije toga, Herman se sporio i s Milošem Crnjanskim, odnosno uključio se u obranu Nolita i njegova kruga koje je klasik srpske književnosti napao tekstom (u Vremenu) »Postajemo kolonija strane knjige«. Herman je bio uvjeren da se iza napada na nolitovce zapravo krije napad na socijalnu književnost, odnosno komuniste i ljevicu u cjelini.

Prigovorio je Crnjanskom »isprazni larpurlartizam« i kako tvrdi dr. Gužvica, taj je tekst predstavljao »savršen uvod« u kritiku Miroslava Krleže. Prema Gužvici »fundamentalna Hermanova zamjerka Krleži je ta što on odbacuje stav da su umjetničke tvorevine, produkti individualnih umjetničkih doživljaja, bile oduvijek u službi određenih socijalnih klasa, smatrajući te tvorevine i doživljaje fundamentalno nedokučivim, što je za Hermana apstrakcija.«

Suprotno Krleži, koji je smatrao da je naše postojanje u suštini apsurdno i da je umjetnost »apstraktna lepota koja mu daje smisao«, Herman je zagovarao marksistički stav, da pojedinac nije nikakva izolirana jedinka, već je svojim biološkim i socijalnim podrijetlom vezan(a) s ljudskim društvom i određenom klasom, te se umjetnost ne može razumjeti ako se racionalni elementi izbace iz procesa umjetničkog stvaralaštva.

Suprotan, u ovom smislu Krležin stav je »individualistički i reakcionaran«. Ali iako Herman nije štedio Krležu, on mu je priznavao značaj: »Krleža je, bez obzira na svoja česta i krupna zastranjivanja…do sada dao za razvitak stvari u tom pravcu značajan umjetnički prilog…Zato smo svi mi Krleži duboko zahvalni. I kad ustajemo protiv njegovog današnjeg stava, ne zaboravljamo ni za momenat… što je Krležino pero učinilo na našem književnom polju koje je prije njega obraslo korovom i dračem..

.On je svojim oštrim perom do krvi sastrugao šminku s mnogih lica, pocijepao dostojanstvene maske, blistave odore…To je velika i neosporna zasluga Krležina književnog djela… A, danas lav se zamorio i pesimistički gleda na život.«

Kritička oštrica marksizma

Gužvica drži da se radi o velikom nesporazumu: Hermanova kritika Krleže zapravo je krležijanska; on uvažava »starog« Krležu, dok »novog« kritizira, ali kada je preko Veselina Masleše do Hermana stigla partijska poruka da se spor s Krležom ne produbljuje, A.B.C. se povukao jer ni sam nije želio pridonositi raskolu već ionako dobrano podijeljenog KPJ-a.

I nakon toga, te 1933. godine Herman se prestao javno oglašavati o kulturnim, pa i političkim pitanjima. Nakon rata Herman i Krleža su se sreli i razgovarali i po svemu sudeći se i »izmirili« i kako piše dr. Gužvica: »Krleža je na Hermana gledao paternalistički, ali i saosećajno, jer je vidio, iako je dobio državnu službu i bio u partizanima, ne tretiraju ga nužno mnogo bolje nego njega samog koji je rat proveo u Zagrebu…

Mislim da koristi metaforu brodolomnika za obojicu i tu vidim izvesno saosećanje, ali ne i želju da postane prijatelj s Hermanom. Čini se da Krleža ima ipak veće razumevanje za nekog ko ga je kritikovao na polju socijalne književnosti nego za nekoga ko ga je kritikovao pet godina kasnije po partijskim direktivama i zbog odbrane staljinizma.«

Prema Gužvici »marksizam mora biti alat za poimanje društva, a ne nekakva sekularna skolastika«, a Herman je upravo iznimna ličnost jer je oličavao »kritički marksistički pristup« problemima i pitanjima novodobnog čovjeka i svijeta. Usprkos svemu, nakon iskustva minulog 20. i prvih 30 godina 21. stoljeća lutanja ljevice »neophodno je iznova podsećati na kritičku oštricu marksizma«, a knjiga o Hermanu nije samo doprinos obnovi marksizma, kao jednoj od metoda kritičke analize naše društvene zbilje, već i podsjetnik na neodvojivu povezanost i nužnost kritičke i autentične Marxove misli.