Nema napretka društva bez pjesnika. Čak i ako se čin stvaranja poezije često događa u samoći, pjesnici ne žive u svojim ljušturama ili u mjehuru svojih umnih stanja. Pjesnici nisu pustinjaci zatvoreni u kulama od bjelokosti, već kreairaju svemir svojim stihovima. Poezija je stvorena da se dijeli te da oblikuje čovjeka, i tijelo i dušu, slijedeći putove emocija, osjetljivosti i mašte, govori nam Goran Gatalica, hrvatski pjesnik koji se istaknuo pisanjem haiku pjesama, a posljednja u nizu nagrada stigla je iz Japana. Osvojio je nagradu Katanogahara Monogatari na četvrtom izdanju natječaja Star Haiku Contest, koji se organizira u japanskom gradu Katanu.

Naš sugovornik po zvanju je fizičar i kemičar, a uz haiku pjesme piše i na kajkavskom dijalektu te hrvatskom jeziku. Dosad je objavio pet knjiga pjesama, a posljednju »Noćni jasmin« lani te ona objedinjuje njegove dosad napisane haiku pjesme. Kada se oduševio haiku poezijom, koje su njezine specifičnosti, što nas može naučiti japanska kultura, je li pjesništvo »rudarenje« ili poziv muza, govori nam naš sugovornik. Ponajprije smo se dotaknuli njegovih pjesničkih početaka, a potom i zanosa za haiku poezijom. Gatalica će nam reći da piše poeziju još od osnovne škole, kada se okušao u učeničkim natjecanjima, a haiku je otkrio u svojim dvadesetima. Pretraživao je internet te naišao na haiku jednoga od najvećih majstora te forme, Matsua Basha, japanskog pjesnika iz 17. stoljeća, koji mu je bio inspiracija da se i sam odluči pisati haiku.

Naizgled jednostavno

– Nakon susreta s njegovom poezijom odmah sam izvadio bilježnicu i cijeli vikend pisao. Naravno, nisam imao pojma što radim, tada nisam razlikovao dobar od lošega haikua. Jer haiku izgleda jednostavno, dok se sami ne odlučite pisati. Njegova kratkoća je varljiva i nije lako napisati dobar haiku. Ključno je imati originalne ideje, ali i razviti pjesničko iskustvo, obogatiti svoju nutrinu čitanjem kvalitetne haiku poezije i literature općenito. Moja ranija poetska pozadina mi je u tome pomogla. Znao sam da trebam tražiti dok sam učio ovaj novi oblik, kaže Goran Gatalica. A za pjesništvo je, uz nadahnuće, kako kaže autor, potreban i konstantni rad na sebi. Pjesnik mora »rudariti« kako bi došao do zlatne žile stvaralaštva, biti samokritičan i spreman stalno učiti.

– Napisati dobru pjesmu teško je čak i najboljim pjesnicima i stvarateljima. Ne radi se samo o čekanju inspiracije, »muze« koja će izaći pred pjesnika. Luko Paljetak reći će kako pjesnici iz stijena, iz najskrovitijih pukotina vlastitoga bića i okoline, istjeruju pjesničke slike. U sprezi inspiracije i rada nalazimo izvore misli koje onda pročišćujemo. Kao na rijeci ispiremo sitne čestice zlata iz pijeska. I još jednom ponavljam, bez čitanja kvalitetne literature nema pisanja, opisuje naš sugovornik. Specifičnost haikua je, naravno, njegova forma. Tradicionalno se sastojao od 17 slogova raspoređenih u tri stiha s pet, sedam i pet slogova, no Gatalica ističe da se ta stroga forma polako napušta, čak i u Japanu.

– Haiku nije obična igra riječima u kojoj je najvažniji broj slogova. Ako govorimo o haiku pjesništvu na izvornom, japanskom jeziku, ove se brojke odnose na broj ideograma (slika koja predstavlja određenu riječ, morfem ili izraz, a ne predstavlja pojedine slogove ili foneme, op. a.) u pjesmi te je za njih važna i vještina lijepog pisanja, kaligrafija. No danas je pri pisanju haikua najvažnije voditi računa o prirodnom tijeku jezika, japanskog, engleskog, hrvatskog, svih jezika te da zadržimo pjesničku sliku, ako se radi o prijevodu, govori nam Gatalica. Kad govorimo o osvrtima na njegov rad, Toshio Kimura, haiku pjesnik, u pogovoru će Gataličine zbirke »Noćni jasmin« istaknuti da ona pokazuje jednostavno, ali oštroumno zapažanje i izražajnost autora koji svjedoči o snazi prirode. Hrvatski književni doajen Luko Paljetak reći će da »Noćni jasmin« uči čitatelja ljepoti života, svakoga trenutka, kakav god bio. Jer za haiku pjesnika svaki je trenutak – lijep.

Prekrasna priroda

– Poezija je za mene i sredstvo kojim možemo prenijeti ljudsko znanje i vrijednosti. Ne samo osjećaj za dobro, nego i zlo, probleme i pozitivne čimbenike. Suočen sa stvarnošću, pjesnik stihovima želi zaštititi svijet od potencijalnih prijetnji i opasnosti, a u isto vrijeme nudi ljepotu bivanja u tom svijetu. Pri pisanju haikua meni nije toliko važan stil, moderan ili tradicionalan, već prepoznavanje blagog iznenađenja u trenutku, želim zabilježiti uzrok iskustva koje potiče na pisanje. Haiku je za mene vivaldijevska rapsodija nepredvidivih, začudnih sintagmi. Jer pišem onda kada sam dirnut onime čemu sam svjedočio. Mogu reći i da je pisanje za mene jedna vrsta opsesije. Volim razmišljati i istraživati granice vlastitih spoznaja o prirodi i svijetu. Ono za čim tragamo, naše misli i sjećanja, uvijek su mudriji od nas samih, opisuje Gatalica. Veliki izvor inspiracije mu je i prirodni svijet, ponajprije obilazi Hrvatsku, jer, kaže, imamo tako krasnu zemlju, a ne poznajemo ju dovoljno. Također, posebno voli planinariti, a u tom kontekstu govori i o odnosu prema prirodi.

– Naša priroda je prekrasna, no problem je što se ne odnosimo prema njoj s poštovanjem. Nerijetko znam vidjeti da ljudi na planini bacaju smeće, koje potom pokupim. Tu nam primjer mogu biti Japanci i njihov odnos prema prirodi, koju jako cijene i njeguju, u skladu s devet stupnjeva poštovanja i zen-filozofijom. Poštovanje prema prirodi utkano je u njihovu kulturu i mislim da je to jedan dobar primjera onoga što možemo prihvatiti od njih. Raditi na sebi da bismo učinili ovaj planet boljim mjestom. Jer što ćemo ostaviti svojoj djeci, ako ne počnemo mariti za prirodu, pita se naš sugovornik. Na kraju dodajmo da kontinuirano piše te trenutno priprema dvije zbirke pjesme u prozi na hrvatskom jeziku.

– U njima donosim osobna iskustva, drugačije od mojih dosadašnjih radova, u potpuno novom pjesničkom pravcu, u kojem me čitatelji do sada nisu upoznali. Proširujem granice svojih pjesničkih strategija i tematika i u tom smjeru ću objaviti i nove dvije zbirke, zaključuje Goran Gatalica.