Günter Grass je ljuštio luk, a Igor Beleš lista kupus. Tako bi se, ne baš posve točno, moglo govoriti o novom romanu pisca Igora Beleša »Listanje kupusa«, nedavno objavljenom u izdanju Hena coma.

Ono prvo i najočitije što ipak razdvaja ova dva teksta činjenica je da su jedno memoari, a drugo proza. Pa i ako znamo da pisac i kad piše »čistu« prozu uvijek piše i o nečemu što zna, pa se baš to što zna i dijelom je njegova životnog iskustva može nazvati barem donekle autobiografskim, ili popularnije autofikcijskim, onda kada se biografije pisca i njegovih likova dodatno podudaraju, ne možemo ne uputiti promišljanja o onome što je napisao u smjeru odnosa fikcije i fakcije.

Zato, iako ne moramo biti fanovi pitanja: »Koliko je autobiografskog u vašem romanu?« u slučaju »Listanja kupusa« kapitulirat ćemo pred potrebom za tim pitanjem, pa ćemo ga autoru i postaviti kao prvo pitanje u intervjuu koji vodimo za Novi list.

No prije toga ćemo reći da je Beleš napisao svojevrsni bildungsroman kojemu je, kao što je to slučaj i kod Grassa, jedan rat u temeljima, no neće to biti Drugi svjetski, nego onaj koji je kasnije nazvan Domovinskim, iako je domovinu mališana koji su u fokusu ovoga romana razvalio, pokušavši, a možda i uspjevši razvaliti i njih i njihovo drugarstvo. Ili ipak ne, no to će morati čitatelj sam saznati.

Zašto kažemo svojevrsni bildunsgroman? Prije svega zato što se ne događa u duljem odsječku vremena i ne prati, ispripovijedan u prvom licu jednine, sve etape odrastanja glavnih likova, petočlane borovske družine An, koje će članovi na početku ratnih zbivanja ubrzo saznati nešto što nisu znali. Naime tko je od njih Srbin, a tko Hrvat.

No krenimo od (novinarskog) početka i najavljenog pitanja autoru, koliko je autobiografskog u njegovu romanu.

Život piše najbolje priče

– Prilično. Sjećanja i vlastita iskustva mogu se pronaći gotovo na svakoj stranici, osim u trećem dijelu koji je u potpunosti fikcija. U početku sam htio sve izmisliti, upravo iz razloga da ne moram odgovarati na ovo pitanje, ali autentičnost nekih događaja, ljudi i samog ambijenta dodali su suptilnu vrijednost samoj priči. Ipak život piše najbolje romane. Intimno sam, kao autor, dugo vodio bitku s tim autobiografskim aspektom pisanja; nije ugodno istočiti se na list papira i pružiti ga nekome na čitanje. Nešto slično kao kad u američkim tinejdžerskim filmovima protagonist sanja da dolazi u školu gol.

O široj recepciji ćemo malo kasnije, no s obzirom na ovo što ste rekli, zanima me kako je roman doživjela vaša okolina. Znamo iz slučaja Damira Karakaša da se ponekad autor ni kod kuće u svom rodnom kraju ne smije pojaviti ako okolina nije shvatila poantu njegove priče, ili ju je shvatila kao njihovu kritiku. Kako je to kod vas ispalo, barem zasad, budući da se odrasli u vašem romanu kreću od dobronamjerno neuspješnih do zlonamjerno uspješnih?

– Knjiga je još friška; zasad imam sreće i mislim da je nitko iz moje okoline tko bi se ondje mogao prepoznati nije još pročitao. Tako da reakcije tek očekujem. Vjerujem da će one biti i pozitivne i negativne, ovisno o tome koju će poantu netko iz romana izvući.

Igor Beleš sa sinom / Foto: A. KRIŽANEC

Kako se listanje kupusa upisuje u identitetski kod djece u fokusu vašeg romana, odnosno zašto je završilo u njegovu naslovu?

– Kupus je jedna od glavnih prehrambenih namirnica na prostorima koje opisujem: svako kućanstvo ondje, a osobito u Futogu, koji dječaci u drugom dijelu knjige posjećuju, bavilo se uzgojem i/ili kiseljenjem kupusa; to je, recimo, jedno od jasnih sjećanja. U kuću se donosila vreća kupusa i svatko je imao svoju ulogu u obradi, kao dio rituala. Netko je prao, netko ribao, netko odvajao listove…

Svakako nije bilo važno tko je međusobno posvađan, ima li glavobolju ili je mamuran – bilo je obavezno sudjelovati. I danas je kupus ondje važan, to je jedna od konstanti koje ni vrijeme niti rat ne mogu promijeniti u mentalitetu naroda, identitetskom kodu.

Zbog toga se ljudi u vrijeme velike nevolje vraćaju onome što najbolje poznaju; to je utješno, jer nastavljaju dalje, koliko god bilo teško, jer su tako naučili. Listajući kupus, listamo stranice priče, ljudskog života koji se vraća osnovama.

Važnost prijateljstva

Ratni, antiratni ili romani koji u fokusu imaju rat, u Hrvatskoj, ali i bilo gdje drugdje, mogu se podijeliti prema generacijskom ključu. I taj ključ obično se najradikalnije dijeli u segmentu onih koji su u ratu sudjelovali, jer su morali ili htjeli, i onih koji to nisu, jer su bili premladi za pušku. A onda su tu, od ovih mlađih, oni koji su sasvim dobro razumjeli što se zbiva, jer više i nisu toliko mladi, kao i oni koji to nisu. Vaši dječaci i djevojčica su u potonjoj skupini, no zanima me kako ste se pripremali za pisanje romana u kontekstu pročitanog. Što ste od hrvatskog, i šire, (anti)ratnog romana čitali i što vam je bilo važno zaključiti prije samog pisanja romana?

– I ja sam bio u zadnjoj skupini, imao sam 13 godina i nisam ništa razumio dok odjednom nisam bio prisiljen sve predobro razumjeti. Jednostavno je to sada ovako objasniti u jednoj rečenici, ali teško dokučiti tijekom jednog životnog vijeka. Dugo vremena sam odbijao pisati o ratu i »gdje sam ja bio ‘91«, vjerojatno jer nisam sam sa sobom bio posložio sve dojmove, misli i osjećaje.

Ljude je oko mene, pak, jako zanimalo što se dešavalo u to vrijeme, što sam ja doživio u ratu i nakon, pa sam ipak malo popustio i napisao priču »Hejzi je imao smisla«. Mislio sam da je to bilo to, da sam izbacio iz organizma što sam trebao i da se mogu vratiti pisanju koje se bavilo drugim temama, prvenstveno izmišljenim pričama. Naravno, to nije išlo kako sam zamislio. Svi su me nagovarali da napišem još takvih priča, a i ja sam sebe nesvjesno vraćao na početak.

Ono što sam svakako htio istaknuti je antiratna tema, važnost prijateljstva. Prvotna zamisao je bila da se djeca bore protiv čudovišta, kao u »Stranger Things«, samo što su čudovišta bila ljudi; važan je bio utjecaj filma »Stand by Me«, koji je rađen prema knjizi Stephena Kinga, a spominje se i u mom romanu. Za literarnu pomoć uzeo sam roman »Blockbuster« i »Pacijent iz sobe 19« Zorana Žmirića, »Hotel Zagorje« Ivane Simić Bodrožić, i vašu »Đavolju simfoniju«. To su, recimo, one meni značajnije koje se bave ratnom tematikom i svakako je bilo važno da vidim na koji način spajaju ratnu zbilju s fikcijom.

Sjećanja se otela kontroli

Jednom kad ste počeli pisati, kako je to išlo, je li se tekst »otimao« planu? Što je bilo sa sjećanjima, neposrednim ili posrednim?

– Kad sam konačno krenuo pisati roman, imao sam razrađeno više od polovice priče. Priča se nije otimala planu, ali su se moja sjećanja otela kontroli. Kada sam krenuo pisati, toliko su navrla da je prva verzija teksta sadržavala opis svakog drveta i lista u Borovu; toliko sam se uživio da sam opisivao do zadnjeg detalja svaki dio grada. Meni je to bilo katarzično, no ne vjerujem da bi isto značilo čitateljima koji bi u rukama držali roman od 1.000 stranica.

Kako je tekao rad s urednikom Krunom Lokotarom, koji je poznat i po tome da ponekad daje prilično radikalne upute piscu kako prekrojiti svoj tekst?

– Pa nemam takvog iskustva s Krunom, sve intervencije koje je imao bile su na mjestu i mislim da su roman učinile boljim. Od početka je jako angažiran oko knjige, i oko njezinog predstavljanja javnosti. To mi svakako puno znači, jer govori da je ipak sav trud koji sam uložio u pisanje imao smisla.

Kakva recepcija romana stiže do vas iz šireg kruga, od profesionalnih čitatelja pa do najšireg sloja? Je li vas brinula mogućnost da netko kaže, oh, ne, još jedan roman o ratu?

– Prvo što je od »šireg sloja«, kako kažete, došlo do mene je bio baš komentar, oh, ne, još jedan roman o ratu. Zaista, domaća književnost broji puno naslova na temu Domovinskog rata, domaća javnost ne može se od njega odmaknuti toliko godina kasnije. To mi govori da je psihološka trauma rata nerazriješena i da ćemo još dugo čitati i slušati o njemu. I ja sam isto nekada komentirao, oh, ne, opet govorimo o ratu, jer nisam bio dokraja svjestan koje je ostavio posljedice na mene.

Ali zapravo je recepcija romana jako dobra s obzirom na to da je roman izašao iz tiska prije mjesec dana. Moram priznati da nisam očekivao da će roman privući toliko pažnje, no svakako mi je drago. Drago mi je kad mi netko napiše da je pročitao knjigu i da mu je pomogla da se suoči s nekim svojim demonima ili šta-ja-znam. Mislim da je meni pomogla na isti način dok sam je pisao.

Ne učimo iz grešaka

Vratimo se na dečke i djevojku iz An družine. Što možete reći o krajoliku u kojem rastu, ne samo prirodnom, nego i društvenom? Kako gledate na tranzicije koje su ga pogodile?

– Dečki i djevojka iz An družine ne prepoznaju društveni krajolik, ne znaju ništa o njemu. Brinu oni neke druge dječje brige, njihovo shvaćanje konteksta u kojem žive jednostavno je, neiskvareno, iskreno, iskonsko. Sve dalje od toga zatrovano je političkim ideologijama koje uglavnom ne razumiju ni odrasli likovi u romanu, samo slute da trebaju odgovarati na njih. To sam htio reći – mi smo tada bili djeca i naša djetinjstva su bila naprasno prekinuta iz nama potpuno apstraktnih razloga; čitave generacije danas sredovječnih ljudi glavinjale su kroz svoje sazrijevanje pokušavajući razumjeti vlastitu ulogu u cijelom tom »kupusu«.

Jedna stvar u tim tranzicijama posebno je inspirativna, a tiče se generacijskih tranzicija. Učimo li iz grešaka svojih roditelja ili ih samo ponavljamo? Kakav svijet gradite svome sinu?

– Ne učimo iz grešaka, nego smo postali inovativni u njihovom ponavljanju. Čovjek je rob navike, to je eventualno nešto što smo naučili. Svome sinu želim lijepu budućnost koju će graditi unatoč vanjskim utjecajima koji će vjerojatno često biti nepovoljni, kao prognoza HAK-a – uvjeti na cestama nepovoljni, a vidljivost slaba. Želim da u ovom velikom svijetu izgradi svoj svijet za koji trenutno postavljam temelje – provodimo puno kvalitetnog vremena zajedno, stvaramo navike čitanja knjiga, novina, slušamo puno dobre muzike, gledamo filmove i zajedno sviramo.

Je li epilog romana zapravo trebao biti novi roman? Čini se kao da je puno toga trebalo reći, a priče gotovo da i nema, nego je tamo tek (fikcijska) faktografija. Rekli ste ranije da ste mislili da ste završili s temom rata nakon što ste napisali priču, pa ste onda morali napisati i roman. Događanja iz epiloga mogla bi biti dijelom potentne priče, jeste li uopće o tome razmišljali ili je ta priča gotova?

– U knjizi »Istina o Slučaju Harry Quebert« pročitao sam da je dobro imati dobar kraj, a dva još bolje. A možda zapravo priče ni nemaju svoj kraj, ako ćemo se praviti filozofima. Pogotovo priča o ratu, ona u Borovu svakako nije gotova – rat je ostavio debeli ožiljak, promijenio je način na koji ljudi dišu, a besmisleno nasilje nekako se skrivećki ubacilo u svakodnevicu.

Priča sigurno nije gotova za sve one stvarne ljude koji su poslužili kao predložak za one fiktivne. Ali u kontekstu ovog romana, mislim da je priča gotova.

Pisanje kao prostor slobode

U pisanju niste početnik; osim javno objavljenih, pa i »izvedenih« priča u kontekstu riječke neformalne književne skupine Ri lit, autorom ste i jednog objavljenog romana. Kako danas gledate na svoje pisanje i njegov razvoj, odnosno kako se pisac u Hrvatskoj uopće može razvijati ako je, zapravo, hobist, i pisanjem se ne bavi profesionalno, kao tek pokoji hrvatski pisac ili spisateljica?

– Samim time što je pisanje većini spisatelja hobi, govori puno o tome koliko mu se može posvetiti vremenski. Kad jednom odustanete od romantičarske ideje da ćete biti profesionalni pisac, otvorili ste si prostor slobode da se razvijate na koji god način želite i kojem god smjeru. Ja sam tako dobio prostor da eksperimentiram sa žanrovima, stilovima; opećenito sam tražio svoj »glas« pisca. Bilo je tu svakakvih pokušaja, i pogrešaka, ali sve to vidim kao »razvoj«, jer mi je pomoglo da shvatim kakav pisac želim biti.

Što vas sljedeće očekuje u vašoj spisateljskoj biografiji osim predstavljačkih aktivnosti oko »Listanja kupusa«? Planirate li već nešto čemu se imate želju spisateljski posvetiti?

– Ukratko da. Uvijek nešto pišem, više tekstova najčešće istovremeno, što je također najčešće nesvjesni pokušaj sabotiranja. Trenutno sam u razradi jedne ideje u kojoj mi i vi možete pomoći, jer je glavni lik novinar. Čista fikcija, ovaj put. Moram malo predahnuti od unutarnjeg rudarenja.