Ne bi trebalo zanemariti, niti prešutjeti, podatak da je u pedeset godina ove ugledne nagrade tek pet žena dobilo »Goranov vijenac«, a to je u ogromnom nesrazmjeru u odnosu na kvalitetu, inovativnost i snagu poetskih svjetova koje oblikuju dame hrvatske poezije
Gordana Benić ovogodišnja je dobitnica »Goranova vijenca« – naše najznačajnije hrvatske pjesničke nagrade – za pjesnički opus i ukupan prinos hrvatskoj književnosti. Prema mišljenju većine vodećih hrvatskih književnih kritičara, poezija splitske pjesnikinje Gordane Benić jedno je od najosebujnijih i najvrednijih poetičkih iskustava suvremenog hrvatskog pjesništva.
Benić je vrsna autorica pjesama u prozi. Specifičnim obratima u pjesničkoj imaginaciji ovu poetsku vrstu uvela je prostore velikih širina i prostranosti. Kako je navedeno u obrazloženju nagrade, Gordana Benić u svojim zbirkama pjesama, kao rijetko tko u suvremenom hrvatskom pjesništvu, obnavlja vjeru u mogućnosti književnosti.
Što vam kao pjesnikinji znači nagrada »Goranov vijenac«, i zato jer nosi ime Ivana Gorana Kovačića?
– Posvećenost poetskom svijetu može se opisati i kao traganje za slobodom, može biti i skoro posve potisnuti, zaboravljeni osjećaj romantičnih ideala, a »Goranov vijenac« upravo je nagrada koja u svom asocijativnom i plemenitom podtekstu afirmira takve poruke. Stoga je dodjela Goranovih nagrada uvijek na drugačiji način snažni osobni simbol, ali i nadasve pjesnički znak.
»Goranovo proljeće« je veliko slavlje poezije i baš su goranovci najzaslužniji što je iz Lukovdola u svijet krenula poruka o Svjetskom danu poezije. Manje je poznato da je 21. ožujka, osim što je prvi dan proljeća i Goranov rođendan, ujedno i UNESCO-ov Svjetski dan poezije. Zaista, pjesništvo je skoro neistraživa pojava, a dodjelu 51. »Goranovog vijenca« doživljavam kao priznanje svom poetskom predanju, pjesničkom opusu koji u mnogim dimenzijama nije u sustavu, već se ostvaruje hodom po rubu »proširene zbilje«. Oduvijek me zaokuplja svojevrsni svemirski romantizam kojim na poetski način prekoračujem u nesmjestivo, lebdeće između zemaljskog i kozmičkog prostora.
Što meni još znači nagrada »Goranov vijenac«? Najprije, bila sam potpuno iznenađena, a potom se pokušavam priviknuti na novu situaciju povišenog napona. Pet minuta medijske pažnje može stvoriti privid nekakve razdjelnice, nešto kao prije i poslije nagrade, ali cijeli moj opus razavija se u jasnoj paraboli, sada već ne jenjava i ne posustaje. Naprotiv, širi se u novim i novim krugovima.
Mislim da je za ovako »rubnu vrstu« poezije, koja slavi prekoračenje u latentni i skriveni svijet, veoma važno unutarnje iskustvo, nekakva vrsta zrelog zanosa i duhovne mudrosti.
Suština pjesme u prozi
Kada je riječ o ovoj i drugim književnim nagradama, obično se ističe koliko je žena među dobitnicima. Je li to po vama važno isticati, i jesu li žene možda i u književnosti u težem položaju?
Gordana Benić rođena je 1950. u Splitu. Diplomirala je književnost i filozofiju na Filozofskom fakultetu u Zadru te završila poslijediplomski studij književnosti u Zagrebu. Zastupljena je u brojnim domaćim i stranim antologijama suvremenog hrvatskog pjesništva, a njena poezija prevedena je na desetak stranih jezika.
Objavila je dvanaest poetskih zbirki i jednu knjigu publicistike: »Soba« (Književni krug, Split, 1982), »Kovači sjene« (Književni krug, Split, 1987), »Trag Morie« (Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb,1992), »Dubina« (Meandar, Zagreb, 1994), »Laterna Magica« (Književni krug, Split, 1998), »Balada o neizrecivom« (Meandar, Zagreb, 2003), »Godina Sfinge« (Ex libris, Zagreb, 2003), »Unutarnje more, izabrane pjesme« (izbor i pogovor Zvonimir Mrkonjić) – Matica hrvatska, Zagreb, 2006., »Svijet bez predmeta« (Književni krug, Split, 2007), »Banalis Gloria« (Hrvatsko društvo pisaca, Zagreb, 2009), »Oblik duše« (Fraktura, 2011), »Palača zarobljenih snova – imaginarni putopisi« (Ex libris, Zagreb, 2012) i »Palača nezemaljskih snova – psihogrami«, Ex libris, Zagreb, 2013). Dobitnica je nagrade »Tin Ujević« za knjigu poezije »Laterna Magica« te nagrade »Vicko Andrić« za novinski opus o kulturnoj i arhitektonskoj baštini Splita i Dalmacije.
– Svakako. Važno je. Ne bi trebalo zanemariti, niti prešutjeti, podatak da je u pedeset godina ove ugledne nagrade tek pet žena dobilo »Goranov vijenac«, a to je u ogromnom nesrazmjeru u odnosu na kvalitetu, inovativnost i snagu poetskih svjetova koje oblikuju dame hrvatske poezije. Možda je nakon pola stoljeća došao trenutak i za otvaranje nekog novog daminog gambita. To što književnice mogu tek sanjati da budu, primjerice akademkinje, neusporedivo je s podatkom da čuvena američka astrofizičarka Vera Rubin – koja je među ostalim otkrila i postojanje famozne »tamne tvari« u svemiru – nije smjela studirati na Princetonu, jer tamo do 1975. žene nisu mogle diplomirati astronomiju.
Međutim, i na početku sofisticirane ere novog milenija slične epizode traju i nadalje, samo su prikrivenije, neizravno ozakonjene. Životne priče kreativnih ili intelektualno samostalnih žena koje teško pristaju na mentalno nasilje i drušveni bofl, osebujni su prilozi za statističke tablice.
Kritičari vas smatraju vrsnom autoricom pjesama u prozi. Kako biste osobno definirali pjesmu u prozi i zašto vam ova forma pjesničkog izražavanja najviše »leži«?
– Kad dominantno pišete pjesmu u prozi, imate odmak od uobičajenog viđenja poetskog teksta, jer slijedite neuhvatljivu vrstu koja se neprestano preoblikuje, mijenja formu i težišta, širi obzore. Mene u poeziji nadasve zanima ono što nadmašuje, prekoračuje u neistražena područja, a pjesma u prozi nikako ne podnosi konvencionalne pristupe, izmiče naučenim obrascima i takozvanim pjesničkim modelima. Temeljni credo takvog načina pisanja životni je stav, svojevrsni subverzivni element u duhovnom smislu, što je meni jako važno. Takva poezija potiče strast otkrivanja novoga i nenadmašno govori o drugoj stvarnoj dimenziji koja može omogućiti pomicanje granica i novu vidljivost u pjesništvu. Od ranih godina posvećena sam ovoj vrsti, za mene je to sugestivan i vizionarski san kojim se širi unutarnji vid. Možda bih u tom kontekstu mogla govoriti i o svojevrsnoj psihičkoj evoluciji, dakako bez želje za mesijanskim porukama.
Moć pjesničke fikcije
U obrazloženju »Goranova vijenca« naglašava se vaša vjera u mogućnosti književnosti. Da li i u kontekstu današnjeg vremena, čini se nesklonog knjizi, i dalje vjerujete u književnost. osobito u poeziju?
– Za mene je oduvijek bilo poticajno pitanje – koliko je uistinu ostalo prostora za unutarnje slike, za snove i vizije, u svijetu preplavljenom vizualnim premetaljkama i površnim spektaklima svih vrsta? U toj igri nije samo riječ o nekakvoj pjesničkoj maštovitosti, već je njena dublja potka povezana i uz serije novih hipoteza i otkrića što nam omogućava posve drugačiji pogled ne samo na fizički svijet, već i na svemir i na metafizičku sferu. Posve jasno se uviđa da je svijet čvrstih, konkretnih stvari okružen i prožet fluidnim svijetom energije koja zrači, neprestano je u pokretu. Kada u poeziju uranjate bez ostaka, s pouzdanjem, kao da se prepuštate najprostranijem moru u sebi, čini se da vaši potencijali ne poznaju granice, da bez prepreka možete misliti o svemu, sveobuhvatno i bez zadrške. Ljudi su sve više zainteresirani da doživljavaju svijet kao oblik kompjuterske simulacije, a osiromašene prostore duha naprosto prekriva ravnodušnost ili melodramatski osjećaj života.
Pjesnička fikcija može omogućiti smisleniji, pa i zanimljiviji pristup stvarnosti, jer poezija ima tu moć otkrivanja fantastičnog svemira u nama, čudesnu mogućnost da mijenja perspektive i čini nas drukčijima. To dakako nije lako postići. Morate zadržati određeni nivo realnosti, sabranost i neprestanu motiviranost, gotovo radost kreativnog promatrača. A najvažnije je otkriti ono što mijenja jezik i unutarnji naboj pjesništva. Tada poezija u sebi ima nešto iscjeljujuće i potvrđuje se davna teorija T. S. Eliota po kojoj su pjesnici najbolji prijenosnici, katalizatori čudnih fluida i energija.
Enigmatična i očaravajuća palača
Kakva je, po vašem mišljenju, situacija u suvremenom hrvatskom pjesništvu? Koliko se poezija piše, objavljuje i čita?
– O statusu pjesnika ili ugledu pjesničke »profesije« uopće ne želim govoriti, jer to i nije moj najmoćniji jezik. Mogu tek svjedočiti iz životnog i svakodnevnog iskustva. Ali mislim da u tome i nije najbitnija projekcija jednog pjesnika.
Postoji u poeziji svojevrsni paradoks, jer ona uvijek pokušava govoriti o onome što je neizrecivo. Možda je stoga najbitnije pitanje koliko pjesnici cijene svoje poetsko nagnuće, koliko su spremni uroniti bez kalkulacija i ostatka u taj svijet fluidnih emulzija, zaputiti se kroz nesigurne membrane privida i tlapnji, zagledati se u tjeskobne zone kojima se razmiču mnoge koprene.
Poezija uvijek jest u okrilju iluzornoga, tamo je njeno prirodno stanište, ali ono što je istinski pokreće jest mogućnost nadmašivanja granica i otkrivanje fluidnijh dimenzija stvarnosti. O tome kao pjesnikinja mogu najizravnije govoriti. Cijeli moj opus u znaku je jedne, sažete ili nepotpune rečenice: metamorfoze i druga značenja.
Posve mi je jasno da svijet ne započinje niti se završava na mjestima gdje smo počeli bilježiti svakodnevicu. Mislim da smo u većini svjesni samo djelića pravih potencijala ljudskog duha, pa zato ono što se naziva mističnim, ostaje u zonama tajanstvenog ili neobjašnjivog. Baš to me oduvijek privlači. Takva poezija govori o našem dobu, ne samo na eksplicitno iskustveni način, već u nekom povišenom registru takvo pjesništvo evocira našu magičnu zbilju, u koju se može uroniti i na krajnje osoban način.
U vašem književnom opusu izdvaja se trilogija o Dioklecijanovoj palači. Možete li objasniti fascinaciju ovim motivom?
– Čudesna simbioza Dioklecijanove palače i grada oduvijek je »modus vivendi« mog pjesništva. To mjesto jake energije uselilo se kao živo biće u moj mentalni prostor poprimivši posve virtualne dimenzije. Najranija poetska putovanja započela su iz podruma Dioklecijanove palače u Splitu da bi se potom snažno otisnula kroz neobični univerzum bez kompasa i kronologije. Od početka književnog opusa razvijam priču o promatraču vidljivoga i nevidljivoga, o premještanju i preslaganju fragmenata koji su istodobno i realni i virtualni.
Palača je za mene oduvijek enigmatična i očaravajuća, jer omogućava svojevrsno mapiranje kozmičke i nesvjesne dimenzije koja nastaje na nestabilnoj osi što povezuje nebeski i zemaljski prostor. Unutarnja mapa sustava nadzemlja i podzemlja Dioklecijanove palače zrači još uvijek neobjašnjivom kozmičkom energijom. Tu snažno doživljavate osjećaj mističnih simbioza i beskonačnih mijena unutar dekorativno jake arhitekture carske palače. Da bi se to moglo u potpunosti shvatiti, u Splitu treba (moći) živjeti, te iz takve mentalne kartografije oblikovati novu stvarnost.
Dobitnica ste i nagrade »Vicko Andrić« za tekstove o spomeničkoj baštini. Kakav je danas odnos prema toj baštini?
– Nakon dosta godina obnovila sam pješačke pohode Dioklecijanovom palačom, pokušala evocirati njezinu mističnu potku koja ubrzano postaje »šagrenska koža«. Baš tako. Svakim je danom sve manja aura koja je ovdje nastajala stoljećima, u potpunoj prožetosti grada, stanovnika i palače. Po toj jedinstvenoj simbiozi Dioklecijanova je palača fenomen i u svijetu.
Kontradiktorna splitska stvarnost
Jedna od nedokučivih dimenzija jest i urastanje grada u kasnoantičku palaču, u kojoj je Split učvrstio svoju imaginaciju. Splićani i njihov grad čine se kao vječni rivali. Čitava ta splitska kontradiktorna i čudna stvarnost dolazi zbog paradoksa povijesti, jer je unutar carske palače taj grad spojio mnoga stoljeća i svjetove, isprepleo ih u brojnim fragmentima i tragovima koji su ovdje oblikovali čudne slike i sudbine.
Radeći u novinarstvu, cijelo sam desetljeće zajedno s arheolozima zalazila u podzemlje Dioklecijanove palače, gdje se tijekom otkopavanja istočnog dijela Podruma otkrivala njezina milenijska matrica i skrivene tajne, davna povijest maskirana u gomile nesortiranog materijala. Međutim, sada je Dioklecijanova palača sve više grad duhova, događa se veliko pospremanje, preuređivanje stoljetnih slojeva, čišćenje pročelja carske palače u maketu za japanske turiste i one s kruzera. Palača kao da više nije memorijska mapa već prostrti stol za turističku gozbu. Što je više želja, to je srce grada sve manje i manje.
U toj novorimskoj splitskoj realnosti legionari se prže na suncu pod svojim kacigama i oklopima, prodaju se »carske ture« za najobičnija noćna lumpanja i uriniranje po laserima izbijeljenim spomenicima, svaki se kutak pretvara u unosni hostel, a stranci kupuju »ispražnjene« kuće u skoro raseljenoj gradskoj jezgri. Poneki prizori i svakodnevni dramoleti kao da su preneseni iz zatajenih kronika i, što je ironično, realnost već djeluje posve nestvarno.
Da li trenutačno nešto pišete? Je li u planu neka nova knjiga?
– Kad dugo živite u istome gradu, to mjesto postaje dio vas samih, toliko vas prožima da ga u mnogim detaljima već prepoznajete kao vlastitu podsvijest. Zato već nekoliko godina pišem »Triptih o Palači«, i do sada su objavljena dva dijela; »Palača zarobljenih snova – imaginarni putopisi« i »Palača nezemaljskih snova – psihogrami«. Željela sam kroz poeziju i fotoiluminacije prikazati alternativno viđenje splitske palače, njezinu paralelnu zbilju koja ovdje preuzima mnogostruke dimenzije, pokazuje se kao neka vrsta nadzbilje i vizionarskog iskustva.
Takva virtualna Palača za mene je alkemijsko čudo, u njezinoj arhitekturi obitavaju trajne iluzije, međuprostori u kojima snovi nadilaze tvarni svijet. Ta je iluzorna Palača moja »glavna ulica nesvjesnoga« i njezin sveobuhvatni arhiv uspostavljen je na osi koja povezuje kozmički i zemaljski prostor. Sve knjige iz tog triptiha ilustrirane su fotografijama koje sam snimala tijekom tri protekle godine, ustvari u nekoliko pohoda nakon dužeg izbivanja iz grada.
Kad sam saznala za »Goranov vijenac« upravo sam kretala za Split, kako bih u potpunoj osami radila treću i završnu knjigu. Sada se to putovanje neistraženim zemljovidima Palače ipak malo odgađa, u međuvremenu krstarim vlastitim poetskim opusom i upražnjavam mentalne vježbe. Upućeni mi kažu da je »Goranov vijenac« dosta težak, a ja sam prilično krhke fizičke građe…
