Ove godine navršilo se nekoliko značajnih obljetnica, a sve ih povezuje ime hrvatskog pjesnika, pripovjedača, esejista i prevoditelja Ivana Gorana Kovačića.

Nedavno je u Matici hrvatskoj održan Kolokvij o književnom stvaralaštvu Ivana Gorana Kovačića u povodu 110. obljetnice književnikova rođenja; 80. je godišnjica njegove smrti i poeme »Jama«, a Goranovo proljeće slavi 60. godišnjicu.

U dva dijela Kolokvija profesori, znanstvenici i stručnjaci predstavili su put Kovačićeva književnog sazrijevanja, specifičan pjesnički izraz i njegov bogati književni opus.

U prvom su dijelu izlagači, profesorica sa zagrebačkoga Filozofskog fakulteta Ivana Drenjančević te književnici Tomislav Marijan Bilosnić i Stijepo Mijović Kočan raspravljali o Goranovoj proturatnoj poemi »Jama«, koja predstavlja vrhunac njegova pjesničkog stvaralaštva.

O osobinama proze u Kovačićevim djelima izlagali su književni kritičar Antun Pavešković, jezikoslovac Ivo Pranjković i profesorica na zadarskom Filozofskom fakultetu Sanja Knežević.

Osamdeset godina nakon nastanka »Jama« je još aktualna i zaogrnuta brojnim neodgonetnutim pitanjima, napomenula je Drenjančević dodavši da se tek iz pojedinih svjedočanstava može rekonstruirati vrijeme njezina nastanka.

Naime, istaknula je, da se pretpostavlja da je Kovačić rukopis »Jame« sa sobom donio na ratište, kamo je otišao na samom kraju 1942. te da ga je ondje početkom 1943. dorađivao.

– Zbog brojnih otvorenih pitanja i u samom pjesničkom tekstu Kovačićeva »Jama« postala je, smatra, tema brojnih, često i nasilnih čitanja.

Naglasila je da je cijela poema prožeta mučenjem te dodala da se u »Jami« nigdje ne navode mučenik niti njegov mučitelj, izvijestila je Hina.

Tomislav Marijan Bilosnić istaknuo je da se često zaboravlja da je hrvatski modernitet počeo Kaštelanovim »Crvenim konjem«, u ratu Goranovom »Jamom« i odmah iza rata »Zorama i vihorima« Vesne Parun.

Ocijenio je da je Kovačićeva »Jama« pisana izrazito protivničkim stavom umjetnosti prema postojećem. Prema riječima filmologa Brune Kragića, neke od Goranovih filmskih kritika na razini su, pa i anticipiraju neke kasnije zaključke filmologa iz većih kultura. Kovačić je u prikazima filmova pokušao pronaći jedinstvo etike i estetike, teme i stila te tona i sadržaja, ocijenio je Kragić.

Sanja Knežević je napomenula da Kovačić pripada razdoblju sintetičkog realizma, odnosno međuratnom razdoblju, kada uistinu prevladavaju socijalne tematike i realistički stil oblikovanja djela.

Kao najizrazitiji znak Kovačićeve simbolistike ocijenila je njegovih sedam djevojčica – sedam zvonara iz pripovijetke »Sedam zvonara majke Marije«.

Drugi dio Kolokvija bio je posvećen Goranovoj kajkavskoj lirici pa je, između ostalih, dijalektolog Josip Lisac govorio o odnosu Kovačića i Miroslava Krleže.

Ivan Goran Kovačić rođen je u Lukovdolu 21. ožujka 1913. godine, a u srpnju 1943. ubili su ga četnici nakon što se bolestan sklonio u istočnobosansko selo Vrbnicu kraj Foče.

Rano je djetinjstvo proveo u rodnome mjestu, gimnaziju je pohađao u Karlovcu i Zagrebu, gdje je živio od 1926. U Zagrebu je potom studirao slavistiku na Filozofskome fakultetu, ali je studij 1935. prekinuo kako bi se posvetio novinarskom i književnomu radu.

Te je godine dodao ime Goran kao znak pripadnosti zavičaju. Bio je suradnik i urednik u Hrvatskome dnevniku i zatim u Novostima.

Neko je vrijeme djelovao kao pristaša Hrvatske seljačke stranke; kažnjen je zbog nedopuštena političkoga govora seljacima u Lukovdolu na rođendan Stjepana Radića.

Nakon uspostave Nezavisne Države Hrvatske bio je imenovan upraviteljem pošte u Foči, ali je posredovanjem Mate Ujevića ostao kao suradnik u zagrebačkom Hrvatskom izdavalačkom bibliografskom zavodu. Potkraj 1942. s prijateljem Vladimirom Nazorom otišao je u partizane, dočekavši tragičan kraj.

U književnosti se javio sa svega 16 godina, 1929. crticom »Ševina tužaljka« u časopisu Omladina, a izborom dotad objavljenih pjesama sudjelovao je 1932. u skupnoj pjesničkoj zbirci »Lirika«.

Pisao je na štokavskom i kajkavskom idiomu te je jedan od najistaknutijih obnovitelja hrvatskoga leksičkoga fonda. Jedina mu je za života samostalno objavljena knjiga zbirka novela »Dani gnjeva« (1936.).

Kontrast svjetla i tame, ljepote i mučne svakodnevice glavno je obilježje Kovačićeve poetike, prisutno i u naslovu pjesničke zbirke »Ognji i rože« (u dvama rukopisima priređena 1942., objavljena posmrtno 1945.), svojevrsnome poetskom nastavku pripovjednoga ciklusa o goranskom zavičaju.

Zbirka sadrži 36 pjesama podijeljenih u jedanaest ciklusa, s uvodnom pjesmom (»Rodni kraj«) i završnom prozom (»O jeziku, kraju i ljudima«).

Napisana na gorskokotarskoj kajkavštini jedna je od najznačajnijih zbirki hrvatske dijalektalne poezije. U štokavskome pjesničkom opusu ističu se programatska pjesma »Pjesniku«, svojevrsni epitaf samome sebi, »Moj grob« te proturatna »Leševi putuju«.

Vrhunac je njegova pjesničkoga opusa proturatna, vizionarska poema »Jama«, napisana 1943. za pjesnikova boravka na partizanskome teritoriju (zbog Kovačićeve pogibije mjestimice nedorađena), objavljena posmrtno 1944. u Italiji. Kako se navodi u natuknici mrežnog izdanja Hrvatske enciklopedije, tema poeme je ratni zločin.

– Temelji se na iskustvu masovnih smaknuća počinjenih na teritoriju Nezavisne Države Hrvatske u prvim godinama rata. Premda u poemi poprište, žrtve i počinitelji nisu imenovani, smatra se da je riječ o ustaškome zlodjelu.

U »Jami« se zločin opisuje sa stajališta žrtve, zarobljenoga seoskoga čovjeka koji je slučajno preživio pokolj te je zajedno s leševima svojih supatnika bačen u jamu.

Iz nje se pod okriljem noći izvlači na ledinu, gdje skriven u travi dočekuje protunapad partizana, kojima nasumce kreće ususret te od njih prima njegu.

U svojem monologu žrtva trezveno opisuje pojedinačne etape zločina, a zatim grčevitu borbu za opstanak među leševima u jami.

Od mučne glavne teme odstupaju sjećanja na mirnodopski seoski život te zaključna scena s partizanima, gdje prevladava osjećaj ponovno probuđene nade i olakšanja, navodi mrežno izdanje Hrvatske enciklopedije.

U »Jami« je užas mučenja opisan naturalističkom preciznošću, a stihovi su istovremeno oblikovani izuzetnim smislom za ljepotu književnog izraza, dramatičnom napetošću i dojmljivim patosom.

Prema riječima književnog teoretičara Milivoja Solara, poema je vrhunski humanistički protest protiv rata i zločina, kao i izuzetno stilski dotjerano umjetničko djelo.

U većem je dijelu »Jame« prepoznatljiv utjecaj Nazorova pjesništva. U pojedinim ulomcima Kovačić je blizak idiličnoj lirici hrvatske moderne (Antun Gustav Matoš, gričani), a od velikih djela svjetske književnosti u poemi je kao svojevrstan prototekst prisutna »Božanstvena komedija« Dantea Alighierija.

U socijalističkoj epohi poema se često objavljivala i javno recitirala, imala je odjeka u likovnim umjetnostima (1944. grafička mapa Ede Murtića i Zlatka Price), više je puta uglazbljena (Nikola Hercigonja, Emil Cossetto, Stanko Horvat), a doživjela je i inozemnu recepciju (francuski pjesnik Paul Éluard napisao je pjesmu o Kovačićevu grobu kao predgovor francuskom izdanju 1948., koje je likovno opremio Pablo Picasso).

U hrvatskoj kulturi nakon 1990. na recepciju i tumačenje »Jame« djelovale su revizionističke tendencije (o identitetu počinitelja i žrtve), što se očitovalo i u smanjenju zanimanja za poemu i slabljenju medijske prezentacije.

Kovačiću u spomen utemeljena je 1964. pjesnička manifestacija Goranovo proljeće, koja se svake godine održava 21. ožujka, na dan pjesnikova rođenja, u njegovom rodnom Lukovdolu.

U sklopu manifestacije od 1971. dodjeljuje se najvažnija hrvatska pjesnička nagrada za cjelokupni pjesnički doprinos Goranov vijenac, od 1977. nagrada Goran za mlade pjesnike te od 2019. i nagrada za najbolju pjesničku zbirku.

Dio pronađenih posmrtnih ostataka položen je 1996. u memorijalni spomenik (Zvonimir Krznarić) u Lukovdolu, gdje je od 1975. u njegovoj rodnoj kući uređen Memorijalni muzej »Ivan Goran Kovačić«.

Zbog tragične smrti pjesnikov je lik nakon Drugoga svjetskog rata zadobio obrise legende, što je znatno utjecalo i na sudbinu njegove književne ostavštine (čuvana u Zavodu za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu), koju se interpretiralo, a ponekad i prisvajalo s različitih ideoloških pozicija.

Spomenimo na kraju i adaptaciju Goranove »Jame« koju je napravio riječki bend Grč te završimo čuvenim stihovima iz poeme:

»Krv je moje svjetlo i moja tama./ Blaženu noć su meni iskopali/Sa sretnim vidom iz očinjih jama;/Od kaplja dana bijesni oganj pali/Krvavu zjenu u mozgu, ko ranu./Moje su oči zgasle na mome dlanu…«