Goran Vojnović slovenski je pisac, pjesnik, scenarist i filmski redatelj hrvatskog podrijetla, rođen je 1980. u Ljubljani. Odlične kritike dobio je za svoj prvi roman »Čefurji raus!« iz 2008. godine po kojem je snimio i istoimeni igrani film, što ovih dana kreće u distribuciju u hrvatska kina. A Sloveniji je taj naslov protekle godine bio hit u kinima, a vidjelo ga je više od 50 tisuća gledatelja.

Osuda prije čitanja

  – Na neki način roman govori i o raspadu Jugoslavije, tako da mi se činilo da taj naslov ipak odgovara jednoj od tema romana. Svakako mi je bilo u interesu da stavim naslov koji će u Sloveniji privući pažnju, budući da mi se činilo da tema raspada Jugoslavije, rata na Balkanu, Balkana danas u Sloveniji, baš i neće privući puno pažnje. Normalno, ljudi su odmah osudili knjigu; da je jugonostalgična.

   Unaprijed, prije čitanja.

   – Unaprijed, unaprijed. Smatram da pisac, dok piše roman, ne smije raditi nikakve kompromise – mora pisati ono što osjeća, što ga boli, što ga jako zanima. Tu nema mjesta ni za kakve kompromise, dok je naslov nešto čime možeš privući pažnju u ova vremena kad knjige teško dolaze do čitatelja. Možemo pričati je li to potpuno opravdano ili nije, ali, eto, tako smo se na kraju odlučili.

   Jesu li ta osporavanja u Sloveniji posljedica toga što ste već u prvijencu »Čefurji raus« slovensko društvo oslikali u ne baš svijetlim bojama?

   – Ta su osporavanja sada išla pod utjecajem društvene situacije. Kod nas se sada to jugonostalgičarstvo vraća u nekom provokativnom obliku. Jugoslaviju još više demoniziraju desničari, dok ljevičari ili antidesničari putem nostalgije pokušavaju provocirati. Te su debate danas u Sloveniji prisutnije nego prije pet ili deset godina, tako da su i negativne reakcije na ovaj roman bile puno jače i radikalnije, naročito kada je u lipnju ove godine osvojio nagradu »Kresnik« za najbolji roman godine.

   Štetna jugonostalgija

Pustimo sad desničare na stranu; kakav je Vaš odnos prema jugonostalgiji? Smeta li vas kad je ona, kako bih to rekao, jednoobrazna? U jednom ste intervjuu rekli da se »zadrte jugoslavenske komunjare nisu ni po čemu razlikovali od današnje nacionalističke i konzervativne desnice«. Imate li vi ikakvu rezervu prema jugonostalgiji? Paušalna je i nema kritičnosti.

   – Svakako nema. Ta je jugonostalgija, u stvari, na neki način štetna. Ona idealizira vremena koja se ne daju idealizirati. Bilo je u Jugoslaviji, da se ne lažemo, i dobrih stvari, no idealizacija je po meni isto tako pogrešna kao i ova demonizacija koja dolazi s desna. Potpuno pogrešna slika nekog vremena.

   S druge strane, jugonostalgija u kulturnom prostoru stvara prostore za nešto što je već odavno trebalo prepustiti prošlosti i samim time onemogućava da s tog područja bivše Jugoslavije u ovaj kulturni prostor dolaze neke nove aktualnije, bolje stvari. Govorim o tome da u Ljubljani »Parni valjak« bez problema na račun te jugonostalgije napuni najveću dvoranu, dok T.B.F. teško dolazi do šire publike.

   Stvari se, čini se, nisu promijenile. Primjerice, kolikogod je »novi val« ranih 80-ih bio dobar i kvalitetan, bio je i tada u manjini naspram mainstreama.

   – Da, ali sada ne dolaze ni novi pop bendovi, nego stari, a kad dolaze novi, dolaze skoro kao alternativni. Kod nas se još sluša Jasmin Stavros; on puni dvorane. U tom je smislu jugonostalgija štetna jer, s jedne strane idealizira što se ne da idealizirati. Čak mislim da mnogi koriste tu jugonostagiju kako bi kroz stare stvari još uvijek pravdali svoj život, svoje postojanje. Blokiramo ono što bi po meni bilo dobro, bar za Sloveniju, da se uspostavi neko tržište, razmjena, komunikacija slovenskog kulturnog prostora i ostalog prostora bivše Jugoslavije. Ta komunikacija, doduše, postoji, ali je puno slabija nego što bi mogla biti. Puno dobrih stvari ipak ne prelazi granicu, i to s obje strane. Jedan od razloga što je to tako, jest baš ta jugonostalgija koja forsira staro i blokira novo.

   Ja sam slovenski pisac

U oba romana bavite se identitetskim traumama izazvanih raspadom Jugoslavije. U toj ste zemlji živjeli 11 godina. Je li vam to mirno djetinjstvo idealiziralo tu zemlju?

   – Sigurno nije idealiziralo zemlju kao političku tvorevinu, pa da sad ja glorificiram onaj društveni sistem.

   Mislim na zemlju kao identitet.

  I dokud ide ta geografija?

   – To je emotivna geografija. Glavni grad je sigurno Ljubljana u kojoj sam ja rođen, a drugi glavni gradovi su sigurno Pula ,Visoko i Sarajevo u Bosni, te Novi Sad u koji se preselila moja porodica poslije rata. U tim sam gradovima provodio puno vremena; u njima su živjeli i još uvijek žive meni jako bliski ljudi, i oni stvaraju neku posebnu, moju intimnu Jugoslaviju. Ti su gradovi dio moje intimne domovine, a u nedostatku boljih izraza ja to nekada nazivam Jugoslavijom; mada to nije ista Jugoslavija na koju svi prvo pomisle.

   Koliko se ipak osjećate prije svega slovenskim autorom?

   – Ja sam slovenski autor i teško da sam išta drugo. Pišem na slovenskom, svi me, gdjegod idem, shvaćaju kao slovenskog autora. Pripadam slovenskoj književnosti i s time nemam nikakvih dilema. A sad, da li me i netko drugi, zbog tema o kojima pišem, prihvaća kao svojeg, to je lijepi kompliment, ali ja ću ostati slovenski autor.

   Kako ste uspjeli tako vjerno oživjeti izbjegličke lomove unutar oficirskih obitelji, s obzirom da ste na početku rata ipak bili klinac?

   – Moja slika rata je slika izbjeglištva. Većina moje obitelji s bosanske strane nije sudjelovala u ratu, ali je puno njih protjerano ili je pobjeglo, i neko su vrijeme živjeli kod nas u Ljubljani. To bolno iskustvo izbjeglištva prisutno je u mom životu od moje 12. godine, mada sam nisam bio u toj poziciji. Kroz naš ljubljanski dom prolazili su mnogi ljudi na putu u bolji život. Kao dijete bio sam dio te priče i to je ostavilo duboki trag na meni.

   Opasna perspektiva

Koji Vas je lik najviše proganjao dok ste pisali ovu knjigu? Je li to bio nesretan, izgubljen i usamljen glavni junak, njegov otac Srbin ili, ipak, njegova majka Slovenka?

   – Pokretač priče bio je otac. I glavni lik, a i ja kao autor imao sam želju razumijeti taj obrat u njegovom životu – od oca kakvog bi svako dijete poželjelo, do ratnog zločinca. Proganjalo me da pokušam shvatiti što se tada događa u glavi, ili što se događa bilo kome koji u određenom trenutku puca na nevine ljude. Pišući priču, sve me više zanimala njegova žena Duša, majka glavnog junaka, i ono što je ona prolazila i što je ona doživljavala, znajući što je njen muž počinio. Oba su me lika fascinirala i proganjala.

   Kako prekinuti mržnju na ovim prostorima? Žrtve su žive, još će dugo živjeti, a svatko ima svoje žrtve.

   – Da, svatko ima svoje žrtve. Nalazili se u Srbiji, Hrvatskoj ili Bosni, svugdje vam se čini da društvo dopušta da se gleda iz pozicije tih žrtava; pristaje da taj pogled žrtve, naravno vlastitih žrtava, dominira prostorom. I ako govorimo o ćirilici u Vukovaru ili o ženama Srebrenice koje protestiraju protiv filma Angeline Jolie. Postoje manje ili više banalni primjeri, ali to u suštini pokazuje nemoć društva u suočavanju sa žrtvama. Nismo još sposobni nadvladati taj pogled jednom racionalnošću, bez da pogađamo osjećanja žrtava.

   I bez manipuliranja žrtvama?

   – Točno, čega uvijek ima. Iskorištavati ih za neke svoje političke ili druge interese. Problem je u tome što malo pričamo o tome. Malo je iskrenog govora. Sve to potiskujemo jer svi dobro znamo što se tamo krije i što bi moglo izbiti na površinu, pa nam je draže da to ostaje negdje skriveno i pritajeno. Mislimo da je bolje šutjeti, a nije bolje. Koliko god osjećanja bila ružna i koliko god mržnje kriju, to neće nestati šutnjom. S time ponavljamo grešku koju je počinila Jugoslavija i zbog koje se raspala.

   Tako bol, odnosno manipulacija boli, producira novu politiku.

   – Tako je. Bol nama vlada. I to je jako opasno. Mi je sada skrivamo, ali je na taj način ona još prisutnija i moćnija u društvu, nego što bi bila kad bi o njoj govorili i kad bi žrtva i sva njena bol imala svoj stalni glas. Ne govorim da bi žrtva trebala imati mjesto u parlamentu. Bez obzira koliko se nama njihove vizije činile subjektivne i zbog toga pogrešne, treba uvažiti da postoje u društvu. A ne da se čudimo kad se pojave prilikom postavljanja ploča u Vukovaru, pa se čudimo otkud sad sve to… Tad to ne možemo ni zaustaviti, niti boriti se protiv toga.

– Pa tako i ja mislim, ali bih dodao – ne bi se onako raspala. Da je sve bilo u redu, ne bi se na onaj način raspala.