Puno toga od onoga po čemu je postao poznat, priznat i drag mnogobrojnom čitateljstvu u Hrvatskoj ponudio je krajem ove godine izvrsni hrvatski književnik Goran Tribuson.

Za one koji vole Tribusonov nježni pristup nostalgiji to je svakako odlična knjiga »Obiteljske slike«, koja sadrži do sada već objavljene izabrane autobiografske zapise čiji je odabir učinio sam autor, a ljubitelji njegovih krimića zaista će moći uživati u njegovom novom izvrsnom trileru, knjizi »Zbogom, Izabel«.

»Draž noira je u filozofiji koja se opako ponavlja: nitko nije dobio ništa, a sve je otišlo k vragu«, konstatira u jednom trenutku Igor Crneković zvani Crni, glavni lik ovog romana koji sam autor naziva noir romanom te, u skladu s tim, taj noir element ugrađuje u baš sve dijelove ove priče – od sumračnog društvenog okruženja te 2000. godine kad se radnja odvija, preko isto takvih okvira obiteljskog života Crnog pa do iznenadnog obrata i pravog noir završetka koji je vrijedan čitanja svih 267 stranica.

Štoriju nam priča trideset i četverogodišnji veteran Domovinskog rata koji, poput svojih brojnih suboraca, preživljava radeći kao zaštitar što ga ne čini nimalo sretnim, a i inače mu život nije bogzna što – živi od dana do dana s podosta alkohola i premalo interesa za bilo što, a stanuje još uvijek s godinama posvađanim roditeljima koji su samo formalno u braku jer supruga desetak godina ima stalnog ljubavnika.

Kad mu šef za sljedeći zadatak dodijeli posao čuvanja devetnaestogodišnje Izabele, kćeri novopečenog hrvatskog bogataša Rudolfa Vukasa, to mu djeluje kao blago pozitivni otklon od dosadašnjeg sivila. Izabela je vrlo lijepa, a Crni mora biti njezin bodyguard jer se dogodio neuspio pokušaj njezine otmice.

Njezin bogati otac smatra kako mu sve namješta konkurencija, boji se za sudbinu kćeri pa angažira zaštitarsku agenciju. Crni počinje posao obavljati savjesno, ali se ubrzo zaljubi u Izabel, a kako ni ona prema njemu nije ravnodušna, događa se ljubav… Što je bilo dalje, otkrijte sami.

Filmske i glazbene reference

Dobra priča i odlično izgrađeni likovi najjači su aduti novog Tribusonovog romana, ali ne i jedini. Priča koju je izgradio pulsira u noir ritmu i zbog niza efektnih dodataka i pojedinosti koje itekako pripomažu u stvaranju potrebnog ozračja.

Tako je, primjerice, Crni veliki zaljubljenik u noir filmove od kojih neke spominje i direktno (»Bulevar sumraka«, »Obilježena žena«, »Okamenjena šuma«…) ili pak opisuje neke scene iz pojedinih filmova, a zna i iskoračiti iz noir okvira te o nekim filmovima (»Let iznad kukavičjeg gnijezda«, »Kum«, »Tko pjeva zlo ne misli«) govori bez da im spominje naslove.

Uz to već nam na samom počeku pri svom predstavljanju Crni kaže kako je rođen u 1966. godini, godini velikih filmova pa spominje, primjerice, »Dobar, ružan, zao«, »Sedam žena«, »Fahrenheit 451«, a samu ljubavnu priču s Izabelom često povezuje s hit filmom »Bodyguard« Lawrencea Kasdana s Kevinom Kostnerom i Whitney Houston u glavnim ulogama…

Česte su i reference na rock glazbu, pri čemu je i kroz odabir glazbenih sklonosti svog lika Tribuson pripomogao karakterizaciji lika.

Jer, njegov Crni uz noir filmove voli i cijeni jedino kultni britanski punk band Sex Pistols – »najveći i najodvratniji band svih vremena«, kako ih sam na jednom mjestu definira.

Ako svim tim književno-glazbenim sklonostima dodamo i njegovo prezime (Crneković) i nadimak (Crni) onda je jasno da je sve oko njega i u njemu u tom noir ozračju.

Pitko pripovijedanje

Također, Tribuson za način pripovijedanja odabire ono što su radili filmski klasici te vrste filmova, kao i književnici skloni takvoj književnosti pa nam priču, baš kako je to činio Chandlerov Philip Marlowe, pripovijeda sam Crni koji se često indirektno obraća čitatelju.

Njegovo je pripovijedanje pitko, tečno i jednostavno s čestim vrlo odmjerenim i baš zato uspješnim primjesama laganog cinizma i ironije pri čemu se s posebnim guštom osvrće na hrvatski neogovor prepun čudnih novih i vrlo nezgrapnih riječi (neoarhaizmi, duhovito ih naziva na jednom mjestu) primjećujući, na primjer, kako je njemu riječ samokres bliža oznaci fajercaga (upaljač) no pištolja. Ili kad kusur imenuje pojmom – izvratak!

Da duhovitosti Tribusonu ne nedostaje, vidi se i u nizu drugih primjera. Tako njegov šef Otašević nema ništa protiv da ga se naziva Ustašević kako bi i time dokazao svoje hrvatstvo.

Kafić u njegovom naselju ekipa naziva »Kod Žnidaršića« po besmrtnom liku iz Golikovog »Tko pjeva zlo ne misli«, a Vulasovog pravnika svi zovu Consigliere po liku kojeg je u briljantnom Coppolinom »Kumu« ovjekovječio Robert Duvall.

Naravno, kao što u svakom pravom krimiću mora biti, i kod Tribusona se itekako osjeti da je za puno toga lošeg što se događa krivo samo društvo koje stvara loše okvire i negativce.

Temelj za to u ovom je romanu bogataš Rudi Vulas čiji je uspjeh tipičan za postratno razdoblje Hrvatske kad su političke veze, dvoličnost, laž, nasilje i prevare stvarale novopečene bogataše.

Budući da se radnja zbiva u prvoj godini novog tisućljeća, u tom je trenutku u Hrvatskoj sve puno i danas ozloglašene pretvorbe i privatizacije koju Crni čitatelju pojašnjava riječima kako je to ono »kad se nešto pretvori u ništa.«

Društvene negativnosti

Spominje se, a kroz priču i potvrđuje, uvijek »zavidna« suradnja hrvatske i srpske mafije koja biznis uvijek stavlja iznad svega, a ima i dijelova direktne kritike kad, primjerice, Alojz, otac Crnog kaže: »Sve ove kojekakve mafijaške i paramafijaške organizacije što niču po gradu, često su podupirane i od samog režima.

Zar zbilja misliš da su u pravu oni koji se prave da ih ne vide? Kamatarenje, šverc, prostitucija, reket, ucjene, premlaćivanje ljudi, čak i ubojstva od kojih se nimalo ne preza. U tom živimo!«, zaključuje Alojz.

Dakle, Tribuson se dotakao i društvenih negativnosti, ali u prvom su mu planu ipak odlična krimi priča začinjena ljubavnom i erotskom vezom što će dodatno proširiti krug čitatelja.

Lik Crnog bez imalo dvojbe ide u red najuspješnjih likova koje je Tribuson stvorio u ove godine punih pola stoljeća dugom spisateljskom radu.

Podsjetimo, javio se davne 1972. godine zbirkom priča »Zavjera kartografa«. Pedeset godina kasnije tu je novi izvrsni roman koji će, iskreno se nadamo, kroz sjajno oslikan lik Crnog, doživjeti nastavke.

O autoru

Goran Tribuson rođen je 6. kolovoza 1948. u Bjelovaru. Akademik je i jedan od najproduktivnijih i najčitanijih hrvatskih proznih pisaca, filmski i televizijski scenarist.

U knjževnost je ušao početkom sedamdesetih kao dio tzv. fantastičara koji su, piše u Hrvatskoj enciklopediji, »pisali priče u kojima prevladava zanimanje za okultizam, sotonizam, fantazmagoriju, mitologiju i srednjoeuropske lokalitete, a obiluju intertekstualnošću, metatekstualnošću i paradoksom«.

Potom se okreće tzv. žanrovskom romanu, posebno krimiću, a iznimnu je popularnost stekao nizom romana autobiografskog karaktera, tzv. generacijskim romanima (»Polagana predaja«, 1984.; »Legija stranaca«, 1985; »Povijest pornografije«, 1988.) kroz koje govori o osobnom i generacijskom identitetu. Iznimnu pažnju privukao je i nizom kriminalističkih romana – »Zavirivanje« (1985.), »Made in U. S. A.« (1986.), »Uzvratni susret« (1986.), »Siva zona« (1989.), »Dublja strana zaljeva« (1991.), »Noćna smjena« (1996.), »Bijesne lisice« (2000.), »Gorka čokolada« (2004.), »Susjed u nevolji« (2014.), »Propali kongres« (2014.) i »Sestrica s jezera« (2015). »Zbogom, Izabel« odličan je nastavak tog niza.

Hrvatski literarni Robin Hood

Goran Tribuson predstavio je u Zagrebu svoj novi roman »Zbogom, Izabel«, roman-noir o poslijeratnoj pretvorbi ocijenjen jednim od najzačudnijih u domaćoj žanrovskoj književnosti danas. Knjigu je na promociji u knjižari Znanje uvodno predstavila urednica Hana Vunić. Kazala je kako je riječ o romanu pisanom prepoznatljivim Tribusonovim rukopisom, ali koji se ne nastavlja niti na jednu prethodnu seriju tog autora.

Iza naslova »Zbogom, Izabel« skriva se roman-noir u kojemu jedan cinični gubitnik dobije posao tjelohranitelja tajkunske princeze, rekla je Vunić, ali tu su i gospodarske i političke teme, kojih se Tribuson također dotiče. »Riječ je o jednoj suzdržanoj priči s britkim dijalozima, suhim, u kojoj smo uglavnom u mraku, u dimu cigarete. To je jedan specifičan roman fantastičnoga podžanra i jedan od začudnijih u domaćoj žanrovskoj književnosti danas«, istaknula je urednica.

Novinar Denis Derk ocijenio je kako roman posjeduje društvenu oštricu, »čime Tribuson dokazuje da je on hrvatski literarni Robin Hood, koji stalno primjećuje neke probleme društva, ali na jedan diskretniji način nego drugi pisci.« »Ovaj put poigrao se s kriminalističkim roman-noirom ali je i dalje oštar, a ta se oštrica najviše vidi u glavnom junaku, koji će možda biti neki novi Nikola Banić, jer roman nema neki čvrsti kraj, pa možemo očekivati da ćemo ga pratiti još koje desetljeće«, kazao je Derk.

U svim Tribusonovim knjigama postoji lik gubitnika, pa tako i u ovoj. On je cinik i luzer odrastao u disfunkcionalnoj obitelji koji se po povratku s bojišta, nakon nekoliko godina izbjegavanja posla i obaveza, priključuje zaštitarskoj tvrtki gdje je angažiran kao tjelohranitelj dobro štićene djevojke, prelijepe i fatalne Izabel.

Književna kritičarka Ana Lederer kao posebnost romana izdvojila je način na koji Tribuson oblikuje svoje karaktere te, posebno, vještinu prenošenja temeljnih karakteristika filma noir, »koje je uspio kroz naraciju, temu i atmosferu dobiti na način na koji to radi i sam noir.«

Pisac je to objasnio temeljitom pripremom: za ovaj se roman pripremao pogledavši 40-ak noir filmova, rekao je Tribuson. U početku nije bio siguran bi li stavio podnaslov »noir« jer »pronalaženje sličnosti između noira i krimića jako je arbitrarno – noir nema nužno detekciju, a ovaj je roman ipak ima«.

U razgovoru s čitateljima koji je moderirao Marko Hadjur, Tribuson je još između ostaloga priznao i da u svakoj njegovoj knjizi ima autobiografskih elemenata, jer je »nemoguće napisati knjigu bez njih«. (H)