Dramatična i teška vremena nose sa sobom isto takve ljudske sudbine, pa nije čudno da rat i slični za širi krug ljudi prijelomni povijesni događaji često privlače pažnju književnika koji smještajući likove i zbivanja u te za mnoge sudbinske okvire progovaraju ne samo o tim značajnim zbivanjima, već i o načinima na koje ljudi reagiraju u tim ipak ekstremnim situacijama. Upravo u takve okvire radnju svog novog, 24. romana, smjestio je Goran Tribuson opredijelivši se za priču s početka devedesetih godina u Hrvatskoj, konkretno 1991. godinu i prve dane Domovinskog rata.

Ipak, ostajući vjeran sebi i onome što je radio kroz niz svojih sjajnih romana, Tribuson i u svom novom djelu odlično obrađuje i temu odrastanja u manjem gradiću pa je tako istodobno stvorio i priču o prvim danima rata iz kojeg je rođena današnja Hrvatska, ali i o odrastanju u državi i društvu koje je prethodilo tom ratu.

Tako je, u stvari, stvorena knjiga o prijeratnom hrvatskom društvu i obrascima novog suvremenog društva koje se rađa iz kaosa, mržnje i nasilja predratnog i ratnog doba devedesetih, nasilja koje tih godina kuca na vrata gotovo svih hrvatskih sredina, pa i one u koju se nakon deset godina života u Beču upravo prve ratne – 1991. godine – vraća Žak Kralj, 41-godišnjak koji se u rodni grad vraća da bi nazočio pogrebu oca s kojim je dugo godina bio u zavadi, ali taj povratak koristi i da bi oživio sjećanja na nikad realiziranu i neprežaljenu ljubav prema Almi Horvat, djevojci koja mu je krajem sedamdesetih iznimno puno značila.

Primitivni nacionalizam

Kraljev povratak daleko je od idealnog. Njegov je pokojni otac zbog svoje revolucionarne i partizanske prošlosti desetljećima bio simbol komunizma zbog čega je u novim uvjetima odnos prema njemu pretvoren u kritiku, čak i mržnju, a njegova bivša velika ljubav udana je za mjesnog zavodnika i bogataša te, navodno, vrlo sklona izvanbračnim erotskim izletima. Sve to, pojačano dozama primitivnog nacionalizma i hrvatovanja, itekako smeta Kralju koji je tijekom desetljeća života u Beču ipak navikao na bitno drugačije i u svom temelju šire poglede i odnose među ljudima.

No usprkos nimalo bezazlenim poteškoćama (brončani kip njegova oca je miniran, Žak je brutalno pretučen, vozilo njegova oca je zapaljeno…), on uspijeva oživjeti davno zamrlu vezu s Almom i sve skupa kreće se prema happy endu u obliku bijega u Beč. No zadnje stranice romana donose eksploziju u kojoj Alma gubi sjećanje pa cijela priča zastaje u toj, kako je sam Žak naziva, pat poziciji iz koje nije jasno ni što će se dalje događati, ni što nosi budućnost te hoće li ona biti bolja ili gora od neizvjesne sadašnjosti.

Završna pat pozicija

Baš ta završna pat pozicija dodatno naglašava bezidejnost i bezizlaznost situacije u kojoj se našao ne samo Žak Kralj, već i cijelo tadašnje hrvatsko društvo čiji pripadnici itekako shvaćaju kako na dotadašnji način i u okviru tadašnje države dalje jednostavno nije moguće, ali je isto tako jasno da podivljali nacionalizam i prevlast sile i nasilja kao temeljnog argumenta ne mogu biti dobar temelj za izgradnju novog društva. No tu, nažalost, Tribusonov roman staje pa je za nadati se da će možda u godinama što dolaze autor nastaviti priču s ovim, ili možda nekim drugim likovima, i o tome što je bilo nakon te 1991.

No ovo što je ponuđeno u prikazu tog doba početka transformacije je vrlo dobro, zanimljivo kao priča i dojmljivo s literarne strane.

Opsežna priča

Sama devedeset i prva s nizom košmarnih zbivanja prvih ozbiljnijih ratnih sukoba sjajno je opisana kroz život gradića u kojem odjednom glavnu riječ počinju voditi u maskirne odore, bez ikakvih oznaka, odjeveni pojedinci kojih se boji i mjesna policija i koji dijele vlastitu pravdu utemeljenu ponajprije na nacionalnoj pripadnosti i političkom opredjeljenju. Zdrav razum u tim trenucima ne igra nikakvu ulogu, a apsurdnost situacije pojačana je činjenicom da Žak na sve reagira sa stajališta nacijom, vjerom i politikom neopredijeljenog Europljanina kojemu nisu jasne ograde i granice koje se odjednom javljaju. Tom košmaru nesavršenog i nezrelog društva pridružuje se i slična, nikad dovoljno sazrela veza između Alme i Žaka.

S punih 490 stranica ovo je najopsežniji Tribusonov roman, ispričan na prepoznatljivo pitak i jednostavan način. Ovaj roman više od uobičajenog izlazi iz Tribusonovih okvira pripovijedanja, jer je razina društvene kritike znatno veća no u nizu njegovih ranijih djela.