Goran Samardžić na dodjeli nagrade u Rijeci / Foto NIKOLA BLAGOJEVIĆ
Ovo je, također, i roman o starosti i prolaznosti, bračnim i ostalim emocionalnim krizama te, ponajviše, o ljubavi. Ljubavi koje nedostaje uvijek i to možda zato što se čovjek previše udaljio – a nastavlja to raditi i dalje – od životinja
povezane vijesti
Potpuno je opravdano »Grobar pasa« sarajevskog književnika Gorana Samardžića postao dobitnik ugledne nagrade V.B.Z.-a za najbolji roman ove 2024. godine. Visoke ocjene Samardžićeva je proza zaslužila zbog kreativnog i originalnog pristupa prikaza života pripovjedača i njegove obitelji, kao i zbog sjajnog lepršavog pripovjednog stila koji očarava čitatelja i nagoni ga da okreće stranicu za stranicom, odnosno »guta« kratke sekvence – njih 283 na 177 stranica – nastojeći doći do kraja i shvatiti što se to događa sa 62-godišnjim Igorom, grobarom pasa, koji nam iznosi priču.
Naravno, nije Igoru grobar pasa zanimanje, ali se tako nazvao stoga što su posljednja dva psa koja su bila dio njegove sadašnje obitelji (znatno mlađa supruga, curica od osam i dječačić od četiri godine) tragično skončala, što je pogodilo cijelu tu dragu obitelj, a baš je njemu pripala tužna obveza pokapanja pasa koji su bili, kako i sam kaže, više od kućnih ljubimaca. No, Bleki i Srećko, tako su se ti psi zvali, Igoru su polazište da bi samom sebi i nama čitateljima predstavio svoj život, život koji je od djetinjstva pa do tih njegovih ranih šezdesetih, uvijek bio vezan uz pse i druge domaće životinje kojih je društvo, kao sin jedinac, uvijek želio i tražio. Štoviše, baš ta dva lijepa nesretna psa, jazavčar Bleki i Srećko, štene boksera, uvela su u pomalo narušene odnose njega i puno mu mlađe supruge, određeni mir i red te, usprkos svim tužnim događajima, na jedan način vratila onu nekadašnju ljubav između ovo dvoje ljudi.
O autoru
Goran Samardžić rođen je u Sarajevu 1961. gdje je završio studij književnosti. Suvlasnik je knjižare i izdavačke kuće Buybook, u kojoj radi i kao urednik. Do sada je objavio: zbirku pjesama »Lutke« (1990.), knjige poezije i proze »Otkazano zbog kiše« (1995.) i »Između dva pisma« (1996.), potom zbirku priča »Sikamora« (1997.). Posljednja dva naslova proglašena su knjigama godine u Bosni i Hercegovini. Uslijedile su zbirke »Ljudi koje su na krilima donijele guske« (2007.) i »Leteći Beograđanin« (2009.). Njegov romaneskni prvijenac »Šumski duh« (2005.) nagrađen je godišnjom nagradom Društva pisaca BiH i ušao je u finale za nagradu Jutarnjeg lista, kao i u finalnom krugu nagrade »Meša Selimović« za najbolji roman napisan na području Srbije, Crne Gore, Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Godine 2015. objavio je autobiografsku zbirku priča »Zimski zagrljaj«, a 2024. godine za knjigu »Grobar pasa« dobio je V.B.Z.-ovu nagradu za najbolji roman. |
Kratke epizode
O svemu tome, ali i o Igorovom životu u prethodnom braku, kao i o njegovoj mladosti i djetinjstvu, čitatelj će saznavati kroz Igorovo pripovijedanje u kojem se izmjenjuju prošlost i sadašnjost pa tako, primjerice, trenutke sreće s Blekijem prate i opisi sjećanja na neke ranije događaje i likove, kao što i neuspješnu borbu za zdravlje štenca Srećka prate brojne reminiscencije, a sve to pripovijedanje za cilj ima podastrijeti sliku Igora kao osobe i njegova života. To je pak pripovijedanje realizirano kroz kratke i jednostavne epizode označene brojevima i vezane ili uz opis nekog događaja, ili pak uz iznošenje stavova, ideja i misli vezanih uz teme koje se javljaju pri opisu događaja o kojima te minijaturne epizode govore. Tim odabirom pripovijedanja Samardžić si je stvorio mogućnost da na pitak, čitak i vrlo prihvatljiv način čitatelju priča ne samo ono vidljivo u stvarnosti ili prošlosti, već i ono nevidljivo vezano uz duhovni i emocionalni svijet svog glavnog junaka.
A Igor je, osim što za svoje godine jako dobro izgleda jer se godinama bavi tjelovježbom i posjećuje teretane, pomalo pacifist i romantičar, zaljubljenik u motore, muškarac još uvijek u velikoj mjeri (točnije koliko je god to moguće s obzirom na prilično visoku dob) predan seksu…
Uz to je i pun sjete i nostalgije za nekim boljim i poštenijim vremenima od sadašnjih. Naravno, ponuđena analiza i samoanaliza predratnog, ratnog i poslijeratnog doba u Sarajevu i Bosni nužno daje ne samo sliku života njegovih dviju obitelji, već i vremena u kojem se sve odvijalo pa je »Grobar pasa«, iako u osnovi fokusiran ponajprije na obiteljski život, itekako i društveni te u određenoj mjeri i antiratni roman.
Proza visokog dramskog naboja
Pišući tekst o ovom romanu Vanja Kulaš na poleđini V.B.Z-ovog izdanja kaže: »’Grobar pasa’ izmrvljena je proza rašpaste teksture i visokog dramskog naboja, melanž brutalnih epizoda i žovijalnih egzibicija, fatalističko balansiranje na rubu titravog ushićenja i prijeteće melankolije. Saldo trijumfa i gubitaka, jer prije svega, novi roman Gorana Samardžića samoizlažuće je i autoironično pismo poraženog enfant terriblea. Teško je tu doduše govoriti o nekakvom kobnom životnom debaklu, jer kod ich pripovjedača Igora, velikog dječaka nespojivog s njegovom kronološkom dobi šezdesetogodišnjaka, i previše je još mangupskog vitaliteta, zaigranosti, spremnosti na svaki rizik. Pripovjedni glas sav je u kontradikciji, i drčan i iznemogao, opor, a opet i iznimno nježan. Priču pokreće i nosi njegov monkey mind, hiperaktivni, razbarušeni um koji ovaj izlomljeni tekst pumpa prema neočekivanom svršetku, a sve u kratkim fragmentima, u efektnim praskovima. Na stranu tema i struktura, ovu knjigu magnetičnom čini dobar stil, proza krcata poezijom i šašavi humor, uvijek i isključivo na vlastiti račun.«
|
Bosanska duhovitost
Samardžićev stil u sebi nosi puno emocionalnosti, ali i one tipične bosanske šeretske duhovitosti (za svoju mladu ženu kaže: »Voli ona mene, ali ja bih još.«), kao i sjajnih i dojmljivih sentenci (»Starost uvijek dolazi, a nikad ne prolazi – kao mladost.«) što je, spojeno s načinom pripovijedanja u kojem obraćanje čitatelju stvara pojačanu bliskost, neodoljiv poziv na čitanje ovog štiva koje na trenutke djeluje kao jedan uz »kahvu« dogovoren ugodan susret s pametnim i rječitim čovjekom sposobnim prenijeti nam puno, puno emocija i ideja koje pak svjedoče o životu ljudi što na ovim prostorima žive posljednjih šest-sedam desetljeća.
Naravno, zbog silne količine ljubavi iskazane prema životinjama (ne samo psima, divna je i epizoda sa slonom kojeg, podnapit i razočaran u život, Igor ide zagrliti!) ovo je svakako i divna knjiga o spontanosti, prirodnosti pa i plemenitosti životinja. Svjedoči o tome i uvodni zapis u kojem nam autor kaže: »Ovo je priča o psima. Mi smo im dodati.« Ovo je, također, i roman o starosti i prolaznosti, bračnim i ostalim emocionalnim krizama te, ponajviše, o ljubavi. Ljubavi koje nedostaje uvijek i to možda zato što se čovjek previše udaljio – a nastavlja to raditi i dalje – od životinja.
