RIJEKA – Nebojša Lujanović, važan naš pisac i znanstvenik, edukator, voditelj književnih radionica i festivala, ali i maratonac, konačno je dočekao pravu hrvatsku književnu nagradu. Dugo su mu izmicale, što bi se reklo, za prsa, pa je bilo vrijeme da se klatno obrne i na njegovu stranu. A kad je već tako, onda nije bilo druge nego osvojiti najunosniju našu književnu nagradu, onu VBZ-a za najbolji neobjavljeni roman. Nagradu koja autoru donosi, dakako, objavu knjige i ozbiljnu medijsku recepciju, ali i 15.000 eura, Lujanović je zaslužio za roman objavljen pod naslovom »Tvornica Hrvata«, a prijavljen pod šifrom Kuduz 555.

Objavljeno je to na sinoćnjoj svečanosti otvorenja šesnaestog po redu Riječkog sajma knjiga i festivala autora Vrisak u dvorištu Art-kvarta »Benčić«, kojom je prigodom s autorom razgovarala Blaženka Leib, voditeljica svečanosti otvorenja, a nakon što je razgovarala s predsjednicom žirija nagrade Jagnom Pogačnik i glavnim urednikom VBZ-a Dragom Glamuzinom.

Lujanović je zahvalio svima koji su sudjelovali u dodjeli nagrade baš njemu, posebno s obzirom na to da je ozbiljno razmišljao prestati pisati, barem na neko vrijeme, no ova je priča ipak iz njega morala izaći, pa ju je napisao u četiri mjeseca. Kad je Leib pobrojala brojne Lujanovićeve aktivnosti, a posebno one u kojima se stvara, pa ga upitala kako sve to stigne, on joj je odgovorio da ne postoji veći opijum nego kad čovjek svojim rukama nešto stvori.

Proživjeti pa napisati

Priznao je i da je sve svoje romane prvo morao proživjeti pa ih tek ona napisati. Rekao je i da je ljubomoran na kolege koji mogu izmišljati, ali kod njega emocija ne može biti autentična ako nije proživljena. A priča koju je odlučio ispričati, koja je započela prije gotovo 30 godina, priča je o ratnom izbjeglištvu, koja u romanu dobiva zanimljiv obrat, otkud i naslov »Tvornica Hrvata«, budući da se apsurd dokazivanja hrvatstva raznim papirima, što su mnogi prolazili u olovnim devedesetima, u romanu prikazuje kroz oči mladoga pripovjedača, (polu)izbjeglice.

O nagradi Lujanoviću odlučio je žiri u sastavu: Drago Glamuzina, Vanja Kulaš, Jagna Pogačnik, Strahimir Primorac i Mile Stojić, koji je ove godine vijećao između 103 pristigla rukopisa. U obrazloženju žirija, koje je pročitala predsjednica Pogačnik, kaže se da je nagrađeni roman uvjerljiva, dječjim glasom ispričana priča o iskustvu (polu)izbjeglištva koja proizlazi iz iskustva rata i razvija se u smjeru kritične, ali nimalo zločeste studije mentaliteta i romana o odrastanju koje nije lako ni kad se svakodnevno ne moraš pitati, doslovno, a ne filozofski, tko smo mi i kuda idemo.

– Autor nagrađenog rukopisa, Nebojša Lujanović, uspio je uvjerljivim pripovjedačkim glasom i osjećajem za nijansiranje sitnih detalja na rubovima tragedije i komedije napisati roman o ljudima koji se teško mogu složiti oko toga koje je boje bio ormar u njihovom nekadašnjem domu, jer novi događaji potiskuju sjećanja, ali nikada neće do kraja klonuti duhom, jer su iz svoga starog kraja, ako ništa drugo, ponijeli životnu filozofiju – uvijek neki kurac, od toga se sastoji život. Ovo je roman koji ipak završava smijehom, možda i zato što je jasno da njegovi protagonisti nikada – iako se to od njih traži i sami se oko toga trude – neće postati netko drugi, nego uvijek ostati svoji. I dobro da je tako, za život i za priču – kaže žiri, a prenosi Pogačnik.

Više puta otvoren

Drago Glamuzina je prije dodjele nagrade rekao da je sajam već više dvaput otvoren, premijerom filma »Smrt djevojčice sa žigicama« i Studentskim Vriskom, no posebno je apostrofirao člinjenicu da se Vrisak kroz godine bivanja u Rijeci više puta selio, da bi se na kraju »doselio« u Art-kvart, »najprirodnije mjesto za ovakav festival«.

– Htjeli smo da brojne institucije koje se ovdje nalaze zajedno s nama sukreiraju program. A mislim i da se to već i ove godine vidi, rekao je Glamuzina.

Iz razgovora voditeljice manifestacije s Jagnom Pogačnik publika je mogala saznati brojne detalje iz žiriranja nagrade, poput onog da ne čitaju svi članovi žirija sve rukopise, već da se podijele pa vijećaju oko onih koje smatraju da zaslužuju prolaz. Saznala je i da su se ove godine lako dogovorili oko pobjednika, a i da među pristiglim rukopisima doista svega ima, od »romana« od desetak kartica do ozbiljnih traktata. Budući da je žiriranje anonimino, odnosno žiri ne zna tko su autori, ljudski faktor nalaže da se članovi pitaju tko bi mogao stajati iz pokojeg teksta. No često se iznenade.

Po pitanju trendova već se nekoliko godina pokazuje da ih gotovo i nema, odnosno da se piše sve i svašta, od povijesnih romana, ljubavnih, preko distopija, intimnih priča, autofikcija, priča iz rata…

Studentski Vrisak

Jedan od pretprograma koji je na ceremoniji otvorenja spomenuo Drago Glamuzina, događanje naslovljeno Studentski Vrisak, održano je prošli petak. Ideja iza programa za koji je bila zadužena Dunja Matić Benčić kao programska savjetnica Vriska, a koji je ostvaren u suradnji s Janom Ažić iz Studentskog kulturnog centra pri Sveučilištu u Rijeci, bila je više aktivirati studente u festivalska događanja, ne samo kao konzumente nego i aktivne sudionike. Tako je u lipnju pokrenut natječaj na koji su studenti mogli poslati svoju prozu i poeziju. Od pristiglih prijava izabrano je sedmero autora, koji su se predstavili zainteresiranoj javnosti u Book caffeu Dnevni boravak.

U atmosferi pravog književno-kafanskog kružoka, a pod morderatorskim vođenjem Dunje Matić Benčić, predstavili su se: Anja Matić, Dalen Belić, Luka Premer, Paula Horvat, Lovro Šimek, Madhu Marie-Louise Hadžić i Katarina Bošnjak, pri čemu je radove nekih sramežljivijih izvela mlada glumica Dora Čiča.

Matić Benčić je svakom studentu dala priliku da se predstavi, postavivši mu/joj nekoliko pitanja, a potom bi čitali. Dalen Belić, nagrađivani pazinski kratkopričaš, rekao je da su mu u pisanju pomogle radionice kod Envera Krivca, da bi potom pročitao realističku priču u stilu frajerske proze, punu alkohola, cigareta, znoja, (neuspjelog) seksa i egocentrizma. Luka Premer, koji je već i objavljivao, priznao je da mu poezija bolje leži te da ju je otkrio zahvaljajući Arsenu Dediću. On je pak pročitao nekoliko narativnih pjesama, uz topose ljubavi, odlazaka i hladnih jutara, kao obol ne osobito suvremenoj lektiri.

Kratke prozne fragmente Anje Matić čitala je glumica Dora Čiča, predstavivši mladu spisateljicu pretežno nenarativnim promišljanjima o svijetu i životu uz pokoju jezičnu dosjetku. Lovro Šimek student je kroatistike koji voli glazbu, pogotovo jugoslavenski rock, a voli i pisati u rimi, ludički, pri čemu je ponekad i duhovit, čime je u Dnevnom boravku zaslužio jedan od najjačih aplauza večeri. Madhu Marie-Louise Hadžić vjerojatno je tisućiti put u životu morala objašanjavati svoje ime, no to je učinila kao da joj nikad nitko nije postavio takvo pitanje, da bi potom čitala nešto tuđih i nešto svojih pjesama. Naslov jedne njene pjesme »Smislit ćemo smisao« mogao bi biti uputa o stilu njezina zanimljivog pisanja.

Mlada glumica čitala je potom prozni fragment Paule Horvat, studentice Kulturalnih studija, o bolovima odrastanja, a za kraj je ostavljen ponajbolji prilog večeri, poezija Katarine Bošnjak, koja je iz okolice Vukovara i gotovo upisanog novinarstva u Zagrebu došla u Rijeku, gdje je upisala Kulturalne studije i zaposlila se kao perspektivna novinarka Novog lista. Perspektivna je i njezina poezija, narativna, iako ne nužno opširna, uvijek s nekom pričom u pozadini, ali i pravom dozom mladenačkog aktivizma.

Dvije izložbe

Još ranije jučer u Muzeju moderne i suvremene umjetnosti, jednom od ključnih partnera Vriska, otvorena je izložba »Godardove kutije«, koja uključuje fotografije nađenih arhivalija, zvučnu kompoziciju i predstavljanje fotoknjige »Ono što ostavljamo za sobom/Iz arhiva Jean-Luca Godarda«, višemedijskog umjetnika Stéphana Crasneansckog. Kako se kaže u opisu izložbe, Crasneanscki prisvaja i umjetnički reaktivira Godardov osobni muzej filmskog stoljeća kao studiju slučaja radikalnog filmskog samoarhiviranja ponavljajući brojne skokovite rezove i preuokviravanja.

U utorak, 12. rujna, u 20 sati, MMSU Rijeka otvara međunarodnu skupnu izložbu »Mreža motovunskih susreta« posvećenu istraživanju međunarodnih susreta vizualnih umjetnika koji su se, kao višegodišnja tematska manifestacija, održavali u periodu između 1972. i 1984. godine.

»Smrt djevojčice sa žigicama«

Nakon premijere na Pulskom filmskom festivalu i nagrade publike na Rab Film Festivalu, film »Smrt djevojčice sa žigicama« redatelja Gorana Kulenovića imao je i svoju riječku premijeru u Art-kinu u sklopu Vriska. Film temeljen na istoimenom romanu Zorana Ferića koji je, uz redatelja, koscenarist na filmu, sniman je na Rabu, a dosad je izazvao veliku pažnju publike na festivalima u Puli, Sarajevu i Rabu, prvenstveno zbog zanimljive priče o ubojstvu lokalne prostitutke na malom otoku. U povodu riječke premijere redatelj filma istaknuo je kako je odabrao Ferićev roman jer i inače voli kriminalističku tematiku, no zajedno su radili na scenariju, ne bi li vjerno prenijeli ono željeno na filmsko platno. Što se tiče glumačkog postava, kazao je da je većinu glumaca unaprijed odabrao, bez uobičajene audicije, a na kraju se pokazalo kako su upravo ti glumci mogli prikazati razna stanja likova.

– Kao autor sam odrastao na žanrovskom filmu za koji smatram da je obično zabavniji i napetiji za gledanje, a da – ako je vrhunski napravljen – ne mora biti ništa manje »dubok« ili slojevit od nekog art filma, odnosno nekog filma koji nema tako čvrstu narativnu strukturu. I zato mi je bilo bitno da »Smrt djevojčice sa žigicama« postavimo ponajprije kao žanrovski film, a i Feriću se – na moju sreću – ta ideja odmah dopala, kazao je Kulenović. (E. P.)