Zoran Ferić u subotu je na književnom festivalu Vrisak u Rijeci predstavio svoj roman “Putujuće kazalište”, u razgovoru sa svojim prijateljem i urednikom Dragom Glamuzinom.

Roman donosi povijest Ferićeve obitelji kroz cijelo 20. stoljeće, obuhvaća nekoliko ratova i drugih povijesnih događanja. Kako je naveo Ferić, polazište za roman bila je jedina fotografija na kojoj su njegovi baka i djed. Oni su snimljeni tijekom operativnog zahvata, sa zaštitnim maskama, s obzirom na to da je ona bila medicinska sestra, a on kirurg.

S druge strane, rekao je, tu su i elementi ljubavnog romana kojeg je pisao krajem osamdesetih godina prošlog stoljeća. “Sreća je što nije objavljen, ali je sadržan u ovom romanu”, rekao je autor.

Glamuzina je ustvrdio da je Zoran Ferić najbolji živući hrvatski pisac, a da je “Putujuće kazalište” možda njegovo najbolje djelo, pa je upitao Ferića koliko je zadovoljan reakcijama. Ferić je istaknuo da se ova knjiga izdvaja od ostalih po reakcijama čitatelja. “Javilo mi se mnogo ljudi  koji su bili zadovoljni, oduševljeni ili dirnuti, to se nije događalo s prijašnjim djelima, iako su bila nagrađivana i cijenjena”, naveo je.

Bilo je mnogo upita za intervjuima, i malo kritika. Ne mogu reći da sam nezadovoljan time, istaknuo je. “Osobni angažman čitatelja, koji mi se javljaju a ne poznajem ih, jako mi puno znači”, rekao je Ferić.

Glamuzina je naveo da je Ferić na neki način žrtva svog opusa, jer se od njega očekuje vrhunsko djelo, s obzirom na to da je dobio gotovo sve književne nagrade u Hrvatskoj. “Da je netko drugi napisao ovaj roman, bile bi euforične ocjene”, naveo je Glamuzina.

Zoran Ferić je istaknuo da većina pisaca voli dobiti nagradu, pa čak ako i ne uključuje veći novčani iznos. “To je bitno priznanje struke. Zašto se ne bi radovali, nego se moramo držati kao da si papak ako se raduješ nagradi. Trebali bi biti mnogo pošteniji prema nagradama”, naglasio je.

Pri samom procesu pisanja ovog romana nisam bio posebno emotivan, nego više pri proučavanju obiteljskih dokumenata ili fotografija, rekao je, “Život se sastoji od trauma i to treba napisati. Traume se ne ublaže kad ih napišeš, nego postaju nešto drugo”, ocijenio je Ferić.

“Volim živjeti u romanima, prenijeti čitateljima pri čitanju vlastito iskustvo življenja dok sam pisao”, rekao je.

Govoreći o povijesnim zbivanjima tijekom stoljeća u kojem se zbiva radnja romana, Ferić je istaknuo da je jasno da nije mogao odvojiti živote likova od povijesnog konteksta koji ih je tako označio da bez njega ne mogu. “Na kraju romana sam želio napisati nešto optimistično i relativizirati sve ove teške, krvave živote, koji su se odvijali pred čitateljima dok su čitali roman”, istaknuo je.