Poznati hrvatski književnik Zoran Ferić kandidat je za novog predsjednika Hrvatskog društva pisaca. Diplomirao je kroatistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a radi kao profesor hrvatskog jezika i književnosti u gimnaziji u Zagrebu. Objavio je knjige »Mišolovka Walta Disneya«, »Anđeo u ofsajdu«, »Smrt djevojčice sa žigicama«, »Djeca Patrasa«, »Otpusno pismo« (kolumne), »Kalendar Maja«, »Na osami blizu mora«.

Dobitnik je nagrada »Ksaver Šandor Gjalski«, Nagrade Jutarnjeg lista, nagrade »Dekada« magazina za knjigu Op.a, Nagrade Grada Zagreba za književnost i Nagrade »Vladimir Nazor« za književnost.

Nikola Petković nedavno je podnio ostavku na mjesto predsjednika Hrvatskog društva pisaca. Prije desetak dana Predsjedništvo i Upravni odbor kandidirali su vas za novog predsjednika HDP-a. Jeste li se voljni prihvatiti te funkcije i zašto?

– Prije svega čast mi je što su me Predsjedništvo i Upravni odbor kandidirali za predsjednika, iako sam svjestan da je funkcija predsjednika u mnogim segmentima prilično delikatna. U prvom redu to je ozbiljan angažman i puno posla koji se, kao što se svojedobno govorilo za posao domaćice ili domaćina, ne vidi odmah i na prvi pogled. I po tome je takav posao prilično različit od pisanja kojim se, eto, svi mi u ovoj strukovnoj udruzi bavimo. Kad pišete knjigu, ma koliko da je to naporno ili zahtjevno, po svoj prilici ćete jednom vidjeti i konkretan rezultat. I to ovisi samo o vama i vi ste kao autor u potpunosti gospodar svoje priče ili pjesme ili drame. Kad vodite jedno ovakvo društvo, u prvom redu niste gospodar priče, nego jedan njen segment, a rezultat ne ovisi samo o vama, nego o čitavom nizu ljudi i faktora. Pri tome ne želim reći da se rezultati jednog takvog angažmana ne vide, ali su oni na neki način puno neizvjesniji nego kad pišete knjigu. Tu je potrebno utrošiti jako puno energije da bi jedan ovakav sistem koji ima tristotinjak članova, niz programa, časopisa, tribina, radionica i obljetnica mogao funkcionirati. Hoću reći da čak ni ono što inače zovemo hladni pogon i nije tako hladno, već može biti prilično vruće ili usijano. S tim se treba suočiti.

U društvu od početka

Zato funkciju predsjednika jednog ovakvog društva mogu usporediti s treningom biciklističke momčadi. Ili možda utrkom, jer mi se čini da se svi mi skupa s nečim stalno utrkujemo. U biciklističkoj momčadi važna je grupa i niti jedan individualac ne može biti brži od grupe. A u grupi postoji uvijek onaj tko neko vrijeme vozi prvi, tko vuče i probija zrak, a ostali voze za njim,  »u tunelu« kako se kaže, i štede snagu da bi i oni na neko vrijeme preuzeli vodeću poziciju. Stvar je u tome što se onaj tko vozi prvi uvijek više umara. Zato postoje te izmjene i snaga je upravo u tome, uvijek svježoj energiji na čelnoj poziciji.  

U društvu sam od samog njegovog početka, od osnivanja. Kad je Velimir Visković bio predsjednik u prvome mandatu, bio sam potpredsjednik  i vidio iz prve ruke kako društvo nastaje. Prve sastanke Upravnog odbora imali smo u njegovome stanu i svjedok sam tome kako je energija nekolicine ljudi, u prvom redu Velimira Viskovića, praktički izgradila ovo društvo. Nešto kasnije, kad smo dobili zgradu, ključnu ulogu odigrao je Miloš Đurđević koji se angažirao na uređenju zgrade. Bio sam s njim na jednom od prvih obilazaka i vidio u kakvom se zapuštenom stanju nalaze te prostorije, a kad sam došao nakon nekog vremena, promjena je bila nevjerojatna. Tada je Miloš povukao. Kasnije jako se angažirala Sonja Manojlović kao tajnica, pogotovo u međunarodnoj razmjeni. Prijedlog Upravnog odbora i Predsjedništva shvatio sam kao poziv da i ja malo vučem tu grupu, da probijam zrak i pridonesem nečemu. Ne bojim se posla koji se ne vidi odmah, a imam i neke dugoročnije planove.

Kako ocjenjujete rad bivšeg predsjednika Petkovića? Što je pozitivno u njegovom mandatu, a čime možda niste zadovoljni?

– Radim kao srednjoškolski profesor i stalno nekoga ocjenjujem, zato sada rad Nikole Petkovića ne bih »ocjenjivao«.  Jer, znate, i u školi oko ocjenjivanja ima najviše problema i sukoba, a svaki se kriterij u jednom trenutku učini neadekvatnim. Pogotovo kad u realizaciji nekog projekta sudjeluje toliko faktora, od politike, preko individualnih preferencija ili koristi, do aktualne ekonomske situacije i situacije u kulturi ili medijima. To se može opisati samo teorijom kaosa, a u tom kaosu mi pokušavamo nešto raditi. Ali ono što mogu reći o radu Nikole Petkovića u Društvu je sljedeće: sve ono što je obećao u svom predizbornom programu je i ostvario i u vrijeme njegova mandata ostvaren je golem napredak u segmentima koji su piscima stvarno važni. Kad se radi o rezidencijalnim kućama za pisce, koje su za naše članove izuzetno bitne jer imaju priliku raditi u različitim gradovima uz financijsku potporu, ostvarena je suradnja s rezidencijom »Kamov« u Rijeci i »Marko Marulić« u Splitu. Ostvarena je i suradnja razmjene pisaca s Danskom i Katalonijom.  Ono pak što nije ostvareno, niti je bilo istaknuto u njegovom programu, je rezidencijalna kuća u Zagrebu i to zbog niza faktora. Na tome ćemo svi skupa morati još raditi.

Nastavak programa

U segmentu decentralizacije Društva i osnivanja ogranaka, osnovani su ogranci u Osijeku, Rijeci, Puli, Splitu. Nadalje, u segmentu potpore i stipendija za pisce, Petković je pružajući aktivnu potporu  autoru  tog programa, Robertu Perišiću, postigao da se iznos za stipendije piscima poveća za gotovo milijun kuna. U segmentu javne posudbe pak, društvo i Petković su se izuzetno angažirali, ali suradnja s Društvom hrvatskih književnika nije bila onakva kakvu bismo možda očekivali od dvije strukovne udruge koje imaju isti cilj. Nadalje, u vrijeme mandata Nikole Petkovića dobili smo i akademsko zvanje »spisatelj«. Teško je shvatljivo da su postojala gotovo sva umjetnička zvanja, ali zvanje pisac nije postojalo. Ljudi  pišu još od Egipta i Babilona, ali do prije koju godinu mi takvoga zvanja nismo imali, kao što ni danas nemamo specijaliziranu školu koja bi obrazovala one koji pišu. Često se spominje da imamo glazbenu i likovnu akademiju i akademiju za kazalište i film, ali specijaliziranu školu za obrazovanje pisaca nemamo. Nemamo čak ni katedre za kreativno pisanje u okviru fakulteta koji obrazuju profesore književnosti i književne znanstvenike. Nikola Petković se momentalno angažira na otvaranju Specijalističkog studija stvaralačkog pisanja u Rijeci. Kad se ovo ovako nabroji i kad bismo željeli ocjenjivati, rad Nikole Petkovića u društvu zaslužio bi itekako dobru ocjenu, unaprijedio je Društvo i doveo ga na novu organizacijsku razinu. A čime nisam zadovoljan? Jako mi je žao što je Petković odstupio.  

Ako postanete predsjednik HDP-a, kakva je vaša vizija razvoja društva? Što biste promijenili i kakve biste novosti uveli?

Rezidencija u Zagrebu

Ono što stalno ističem kad su u pitanju radionice ili katedre za kreativno pisanje, je da se tu ne radi o nekakvoj proizvodnji pisaca. Radi se naprosto o okupljanju ljudi koji žele pisati, ali, što je izuzetno važno, i čitati ono što su napisali drugi. A znamo da se interes najviše potiče kroz vlastite kreativne energije. Drugim riječima, u okviru tih studija mi bismo obrazovali  zainteresiranije i stručnije čitatelje. Trudit ću se da se jedan takav specijalistički studij organizira i na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Ono što mi se čini logičnim je i što aktivnije uključivanje našeg članstva i samoga Društva u Nacionalnu strategiju poticanja čitanja, što ju je Vlada  RH usvojila 2. studenoga 2017. godine. Naime, poticanje čitanja prepoznato je s raznih strana kao jedan od ključnih problema ne samo naše kulture, nego uopće razvoja države i društva.  I u toj strategiji nalaze svoj interes svi oni koji se ovako ili onako knjigom bave, izdavači, pisci, nastavnici i profesori, knjižnice, knjižari…  Već više godina sudjelujem u programu »Čitam i pišem s piscem u kući pisca«, koji je osmislila Maja Zrnčić, a vodi ga kolega Miroslav Mićanović. Radi se o programu radionica za zagrebačke osnovnoškolce i srednjoškolce koji se prvo odvijao u Krležinoj kući na Gvozdu i u stanu Marije Jurić Zagorke, a sada se odvija u vili Arko u Društvu pisaca. Taj je program izuzetno posjećen i mi redovito jednom mjesečno, kad održavamo radionice čitanja, imamo od 40 do 50 sudionika iz različitih srednjih škola s područja Zagreba. Ideja je da u suradnji s voditeljem projekta Miroslavom Mićanovićem taj program, koji mi se čini izuzetno koristan, proširimo i na druge gradove. Prvenstveno one u kojima imamo podružnice, dakle Rijeku, Split, Osijek i Pulu, ali i na one u kojima žive naši članovi, kao što su Dubrovnik, Sisak, Zadar, Šibenik…

Što se tiče rezidencijalnih kuća, ono čime bih se s kolegama iz Upravnog odbora svakako maksimalno angažirao je otvaranje rezidencije u Zagrebu. U vili Arko ako je moguće ili na nekom drugom mjestu koje bi bilo prikladno.  Ja bih svakako u projekt rezidencija želio uključiti i niz gradova na obali i otoka, jer mi se čini da bi to mogao biti i interes turističkih zajednica, lokalne vlasti u tim gradovima, Ministarstva turizma, koliko i naš. Radio se o činjenici da ti gradovi imaju dosta smještajnih kapaciteta koji u predsezoni ili posezoni nisu popunjeni, a da bi boravak nekog značajnog stranog ili domaćeg pisca samo obogatio njihovu kulturnu ponudu. Ako postanem predsjednik HDP-a, odmah ću krenuti u razgovore s Ministarstvom i lokalnom vlasti u tim gradovima.

Rad za badava

Kakva je, po važem mišljenju, danas pozicija pisca u Hrvatskoj? Što bi se na tom planu još moglo učiniti?

– Zvanje  smo dobili. No imamo li i identitet?  Osjećamo li se prvenstveno kao pisci, ili nas dodatna zanimanja toliko pojedu da se počinjemo osjećati samo kao profesori, novinari, poljoprivrednici, pravnici ili što već radimo da bismo preživjeli.  I što je još važnije, vidi li nas javnost kao pisce? Čini mi se da je nužno poraditi upravo na tome da sami sebe, ali i da nas drugi vide kao pisce. Jer ma što drugo radili, to nam je vokacija. Pri tome nam je potrebna vidljivost u javnosti, potrebna nam je samosvijest danas možda više nego ikada.  Svakako ću raditi na vidljivosti našega članstva u javnosti i da svatko od nas puno češće pomisli na to da je dio ovoga Društva i da nam zbog toga bude drago. Čini mi se da ne možemo vratiti interes za knjigu i za pisce na razinu početka stoljeća, ali svakako možemo, zajedničkim radom, i pri tome naglašavam ovo zajedničkim itekako pripomoći našoj vidljivosti.  

Ono što svakako kanim, to je angažirati se i u okviru svih sindikalnih aktivnosti Društva. Član Upravnog odbora Kruno Lokotar uvjeren je da bi to pridonijelo osjećaju pripadnosti Društvu. Iskaznice kojima bi se ostvarivao popust u knjižarama, kazalištima, kulturnim  priredbama, ali i na određenim prodajnim mjestima za kompjutore ili mjestima za odmor. Mogućnosti su velike, a ovaj Upravni odbor  i eventualno ja kao predsjednik, ako članstvo u tome prepozna svoj interes, siguran sam, uspjet će puno toga ostvariti. Ono što je uvijek izuzetno važno pitanje su honorari. Nažalost, tendencija je da se sve više očekuje da pisci, pa i članovi ovoga društva neke stvari obavljaju badava. Naravno da izuzetno teška novčana situacija otežava plaćanje honorara u časopisima ili za nastupe na tribinama i promocijama, ali ono za što se svi skupa moramo zalagati jest to da se rad plaća. I uvjeren sam da i tu možemo pronaći adekvatne moduse.

Već godinama slušamo o lošoj situaciji u hrvatskom izdavaštvu. Dogodio se i »slučaj Algoritam«. Što su, po vama, najproblematičnije točke domaćeg izdavaštva?

– Što se situacije u izdavaštvu tiče, tu svakako s njima i mi pisci dijelimo najvažniji problem: knjige se sve manje čitaju i još manje kupuju.  Knjižnice ne bilježe tako negativne trendove kao knjižare. Iz toga proizlaze i drugi problemi, recimo, financiranja projekata i naslova u vidu potpora, ili financiranje prijevoda jer se čini da u sistemu ima sve manje novca za knjigu. A ima ga sve manje jer izgleda da nam knjiga kao društvu postaje sve manje važna. Popraviti to stanje izuzetno je teško, jer ono nije samo naš problem, nego se radi  o globalnim trendovima.  Upravo zato stanje treba popravljati od samoga početka, kad su čitatelji u pitanju, od predškolske dobi. Ali mi ovaj problem imamo od samoga početka, od prvih tekstova hrvatske književnosti. Od Zoranića,  pa preko Šenoe do naših dana. Problem je što je malo ljudi čitalo, a i od tih malo, još ih je manje čitalo na hrvatskom. Šenoa je, recimo, čitav opus posvetio stvaranju hrvatskoga čitatelja i jednim je dijelom svakako uspio. Danas je taj problem opet aktualan, jer sve manje mladih ljudi čita, a još ih manje čita na hrvatskom i mi koji pišemo na tom jeziku moramo se zapitati tko će nas u budućnosti uopće čitati. Zato stalno ističem da moramo zajednički mobilizirati sve energije i sve segmente u tom lancu da bismo nekako, ako već ne preokrenuli negativne trendove, a ono barem ublažili njihove posljedice.  Umjesto splavi Meduze, gdje se međusobno proždiremo oko dotacija, potpora, stipendija, bilo bi jako lijepo da postanemo brod s donekle uigranom posadom.  

Nema slobodnog vremena

U Hrvatskoj se, poznato je, ne može živjeti od pisanja knjiga. Vi i dalje radite kao profesor hrvatskog jezika i književnosti u zagrebačkoj gimnaziji. Tu je i pisanje novinskih kolumni. Kako uspijevate uskladiti književni rad i rad u školi?

– Pitanje koje postavljate meni, kako uspijevam uskladiti svoje pisanje s poslom u školi i prije u novinama, a danas u radionicama pisanja ili čitanja, zapravo treba postaviti većini hrvatskih pisaca. Jer većina nas radi neki drugi posao da bismo preživjeli, a pisci smo u slobodno vrijeme. Ako i nemamo nekakav stalan posao, situacija je vjerojatno još gora, jer da bi se preko honorara skupilo dovoljno novca za život treba stalno raditi. Trebao bih objavljivati tri romana godišnje i ostvariti s njima solidnu prodaju da bih se nekako financijski pokrio. Stoga je odgovor na vaše pitanje jednostavan: nema slobodnog vremena. Time se uklapamo u postojeće trendove, jer oni koji rade danas rade svi više, a ostali su nezaposleni ili ih naprosto u Hrvatskoj više nema.

Kakva su vam iskustva s učenicima? Obično možemo čuti da današnje generacije baš ne vole knjigu i čitanje.

– Na to pitanje sam djelomično već odgovorio.  No iskustva su mi ambivalentna. Sasvim sigurno da je današnje učenike uhvatio taj trend nečitanja ili čak možemo reći bježanja od knjige. Ali situacija je već dugo takva, generacija onih koji slabo čitaju ili ne čitaju na hrvatskom stasala je i zato su nam trendovi prodaje tako slabi. S druge strane, kad radim s djecom u okviru radionice čitanja uvijek se začudim koliko su pametni, elokventni, sposobni za cjelovite analize teksta. I što toliko vole čitati. Oni su svakako manjina, ali dosta samosvjesna i energična manjina. I to pruža nadu.

Kakvo je vaše mišljenje o izboru školske lektire? Postoje li pisci koje biste uvrstili u čitanke i lektiru, a u sadašnjim ih programima nema?

– O školskoj lektiri govorim od svog prvog intervjua s Krunom Lokotarom za Godine nove, prije dvadeset godina. Već onda, a i dosta godina prije toga, bilo je jasno da je školska lektira neadekvatna i da ne potiče navike čitanja, već sasvim suprotno: vrlo efikasno ih guši. U međuvremenu imali smo prijedlog kurikularne reforme koji je završio u paranoji i potpuno iracionalnim napadima. Lektira je postala više političko, nego odgojno i pedagoško pitanje i to je katastrofa. A u pitanju kurikularne reforme, kao i u pitanju zdravstvenog odgoja hajka se diže zapravo oko vrlo malog segmenta čitavoga programa. Treba nam valjda dogovor o tome što je prihvatljivo i jednima i drugima i onda na tome graditi reformu. I to bi možda bilo lako kad se kroz čitav taj proces ne prelama još tisuće osobnih interesa i animoziteta. Ili osobnih uvrijeđenosti tipa: »Zašto mene nisu ništa pitali?« Sve što se u ovoj zemlji radi, svaki važniji projekt, pogotovo u tako osjetljivom, a istovremeno potplaćenom segmentu kao što je školstvo, povod je za sukob. Sukob i svađa postali su uvjetovana reakcija gotovo na sve.  Stječe se dojam da je naša javnost svadljiva na jedan totalno neproduktivan način. Naravno da je sučeljavanje mišljenja, pa možda i sukobi koji iz toga proizlaze, djelomično dobro da bi se nekakav projekt ili reforma što bolje realizirali. Ali već dugo naše političke i politikantske svađe su neproduktivne, tragikomične, a ponekad gadljive i odurne.  Taj površni ideološki sukob na kojemu se, nažalost, još uvijek dobivaju izbori, položaji i sinekure pojeo je ovdje svaki napredak i svaku inicijativu.  I upravo zato pitanje lektire kao nečega što bi trebalo potaknuti čitanje prenaglašeno je. Lektira je važna, ali mi se čini da nije presudni segment. Oduvijek su mlade ljude literarno odgajale upravo one knjige koje nisu u lektiri. Trebali bismo se zapitati zašto je to tako i što s našom idejom odgoja nije u redu.

Više radionica

Posljednji roman »Na osami blizu mora« objavili ste 2016. godine. Pišete li nešto novo i možete li možda najaviti izlazak novog djela?

– Uvijek kad mi netko od vaših kolega postavi to pitanje, i navede godinu kad sam objavio posljednju knjigu, začudim se koliko je već vremena prošlo, a posebno me začudi kako je to prošlo brzo.  I u tim trenutcima mi se učini da vrijeme višestruko ubrzava. A o tome, na neki način, govori i knjiga koju sada pišem. To je autobiografski roman koji počinje pričom o tome kako je moj djed Benjamin, ruski emigrant,  došao iz Pariza u Zagreb i napravio dijete medicinskoj sestri, mojoj baki.  To i jest jednim dijelom i roman o vremenu, o vlastitoj povijesti i o tome što se sve dogodilo jednoj obitelji u Zagrebu između 1928. i 1991.  Roman počinje maminim rođenjem, a završava očevom smrću i u njemu se često osvrćem na svoj život. I eto, uvijek mislim kako je sve to do sada brzo prošlo, a od sada će proći još brže. Zamišljeno je da  bude gotovo do listopada, mislim na knjigu, ali vidjet ćemo.

U Zagrebu već godinama vodite Radionicu kreativnog pisanja proze. Kakva su vam iskustva i kakvi su rezultati tih radionica? Može li se pisanje »naučiti«? Koji su preduvjeti da bi netko postao pisac?

– Vodim radionice u Booksi i Centru za kreativno pisanje i uobičajeno pitanje je može li se pisanje naučiti. Jednim dijelom svakako može i svi koji dobro pišu to su i naučili. Ako su talentirani, to im je učenje išlo brže, ali su naučili. Neki svjesno, a neki onako kako mala djeca uče materinji jezik: spontano. A može li radionica stvoriti pisca? To je druga priča. Mislim da ne može, ali može ubrzati proces učenja nekome tko je to zbilja odlučio.  No nije ni toliko važno može li se naučiti i u kojoj mjeri, važno je da postoje ljudi koji su zainteresirani za pisanje i da ih nije malo.  A to su oni koji bi po prirodi stvari trebali biti zainteresirani i za čitanje. I vrlo često jesu. Radionice pisanja i čitanja danas mogu obogatiti književni život, kao što su to prije činili saloni. I zato ću se zalagati da ih bude više, pogotovo kad je u pitanju srednjoškolska populacija.