Knjiga »Nevini«, novi roman mlade hrvatske književnice Ene Katarine Haler, potvrda je nadarenosti i kvalitete iskazane u debitanskom ostvarenju, sjajnom romanu »Nadohvat« objavljenom 2019. godine.

Dok je u prvijencu »zaronila« u doba Drugog svjetskog rata i zbivanja nakon toga, u novom romanu pažnju je usmjerila k Domovinskom ratu i posljedicama koje je ostavio na ljude koji su za tih ratnih godina bili djeca.

Oba romana, dakle, vežu teme rata i odrastanja, oba se odvijaju najčešće na ruralnim područjima, a autoricu na početku razgovora pitamo kako je nakon velikog uspjeha s »Nadohvatom« bilo pisati drugi roman. Je li osjećala pritisak?

– Kao prvo, hvala vam! Taj prvi roman je izašao dok sam još bila studentica i bilo mi je malo bizarno sve što mi se događalo s jedne strane, kada su krenule reakcije na knjigu, pa onda nagrade i tako dalje, a sve dok sam zapravo pokušavala pohvatati neke uobičajene obveze i studirati.

Bila sam malo pogubljena u svemu. Neko vrijeme nakon što je roman izašao nisam pisala gotovo ništa, odnosno ništa za objavu, ali zapravo i gotovo ništa uopće, trebalo mi je vremena da se naviknem na sve to.

A ovaj drugi roman isprva uopće nije trebao biti roman, krenula sam od jedne priče, pa sam napisala još jednu priču o istim ljudima, pa još jednu i tako do čini mi se šeste, tada sam shvatila da je to ipak roman.

I sigurno da mi je taj pristup barem na prvu olakšao proces pisanja. Išlo je zapravo polako i neopterećeno, zabavljala sam se. Ako me pitate za ovaj neki opći društveni pritisak i očekivanja, ja i nisam pretjerano razmišljala o tome.

Naravno da mi ne bi bilo ugodno da sad netko kaže, a eto, prvi joj se roman zalomio, ne piše ona zapravo tako dobro, ili nešto poput toga. Lijepo je kad vas se hvali. Ali ako stanem i razmislim, hoće li to utjecati na moj život?

Hoće li se meni išta promijeniti ako i više ljudi kaže da to nije baš tako dobro? Pa i neće pretjerano. Nije lijepo, ali nije baš ni pogubno. Pišem jer to volim, objavljujem kada mi se učini da to što sam napisala može imati smisla i nekom drugom i to je to.

Tema mi se “dogodila”

Kako ste odabrali temu? Za »Nadohvat« ste se okrenuli prošlosti vlastite i brojnih drugih obitelji iz Zrina. Što je sada bio motiv za stvaranje?

– Tema mi se jednostavno dogodila, zvuči malo glupo, ali ja vam nemam pametnijeg odgovora. Prvo sam dakle pisala te priče, odnosno napisala sam jednu priču o djevojci koja se sprema da ide dočekati svog brata koji stiže iz inozemstva, i mislila sam da će ostati na tome, ali okupirao me taj ambijent, pa i to dvoje ljudi, nisam mogla prestati razmišljati o njima, pa sam pomislila da bih mogla izvući još jedan dio njihovih života i napisati ga, pa još jedan i tako…

Razmišljala sam o nekoj zbirci ulančanih priča, ali to bi bilo forsiranje zapravo. Volim romane, leže mi. A sad zašto me zanimala baš takva priča i taj svijet… Prvenstveno me zanimalo iskustvo u jednoj mjeri drukčije od moga, zanimalo me kako ti ljudi žive – kako je biti manjina u državi gdje sam ja dio većine, a ipak se ni ja ne osjećam dobro.

Zanimali su me ti prostori, odlazila sam kada god je bilo prilike u mjesta bliska iskustvima onome o kojemu sam pisala, unajmila si smještaj, provodila vrijeme tamo, družila se s tim ljudima, super mi je bilo.

Ne želim to romantizirati sada – ja sam i dalje netko sa stalnom adresom u centru Zagreba na koju se može vratiti. Imala sam mogućnosti ići na fakultet, promijeniti studij, imam mogućnosti da radim u struci, imam i objavljenu knjigu, medijski prostor i tako dalje, sve to počiva na nekom privilegiju i svjesna sam da živim poprilično drukčiji život nego većina ljudi.

Nije mi ništa palo s neba, ali imala sam ipak neko polazište, imala sam i imam uvjete. Svijet o kojemu pišem je na svega dva-tri sata vožnje od glavnog grada ili drugih većih gradova u Hrvatskoj, ali je u svakom drugom smislu nezamislivo lijepo.

I nisu te razlike materijalno uvjetovane. Mladi ljudi koje sam upoznavala niti ne razmišljaju da idu na fakultet, a u jednom izlasku potroše i moju mjesečnu plaću.

To da ja imam neku tamo objavljenu knjigu njima je kao drugi svemir. Ipak, oni voze aute i prije osamnaeste, imaju i u toj dobi jasne planove za budućnost, znaju kako će se pobrinuti za sebe, barem misle da znaju, ali često nisu izgubljeni, naprotiv.

Muškarci su iznenađujuće obazrivi prema ženama, barem u javnosti, a žene su često glasne, ne daju se. Razlike među spolovima manje su nego u nekim urbanim sredinama, i ne želim sada davati neke opasne i definitivne izjave, sve je to itekako varljivo, ali da sam ostala posramljena pred svojim predrasudama, evo stvarno jesam.

A to je zapravo naše društvo, koliko god daleko mi bili – to je naš mentalitet, to su glasovi na izborima, a naposljetku i svi oni, ili barem njihova djeca, uslijed gospodarske propasti tih krajeva dobrim dijelom dolaze i u gradove.

Taj ugodni balončić gdje mi pričamo o književnosti i čemu već i sukobima koji se odvijaju na relaciji od jednog zagrebačkog naselja do drugoga, to je manjina, neopisivo smiješna manjina svijeta u kojem se nalazimo.

Ništa me nije u mom odraslom životu oblikovalo kao osvješćivanje vlastitog privilegija. A kad je tako, mene u tom mom iskustvu trenutno malo toga zanima, mene zanimaju one druge, one koje nisu imale tu mogućnost ispričati to same i jedna od njih je junakinja »Nevinih«.

I da ne bude sve divno i krasno i altruistički, to je u jednu ruku vrlo sebičan poriv da se nosim s tim što mi čini nelagodu, a to je između ostalog i moj privilegij.

Koliko je trajao rad na ovom romanu?

– Prvu priču iz koje je na neki način nastao roman sam napisala još kao srednjoškolka. Ta se priča kasnije ugradila u prvo poglavlje. Bila je naravno skroz drukčija, ta baš prva priča, sada bi je se teško povezalo s romanom, nema tu puno sličnosti osim te atmosfere, zime, pogranične pustoši i tako…

Više je nemam, nestala je na nekom od hard diskova koji su me izdali s vremenom, nisam tada bila pametna da spremam na neki drive, nisam ni sada baš uvijek. Ali ostala mi je u glavi, često sam mislila na to selo i tu djevojku i željeznicu i brata koji stiže.

Zašto, to ne znam. I onda sam poželjela ponovo napisati priču prema sjećanju. Nekad nakon što sam završila prvu knjigu, ne znam točno kada. Pa je tako stajalo, pa sam je napisala ponovo i malo bolje.

Pa sam poželjela napisati još jednu priču iz njezina života, pa još jednu i tako dalje. Rekla bih da sam okvirno tri godine znala da to ide prema romanu, da radim na nečemu. A zadnje dvije godine je taj rad bio intenzivniji.

Ne rađamo se kao ubojice

Krenimo od naslova i njegovog tumačenja. Tko su nevini? Po meni to su i Relja koji je ubojica i njegova sestra Iris, usprkos njihovom incestuoznom odnosu i njezinoj promiskuitetnosti?

– Upravo tako, svi su, i nitko nije. Ne rađamo se kao ubojice, zločinci, krivci na bilo koji način – ne rađamo se, koliko nam je poznato, niti nesretni. Ali djeca se ipak rađaju s naslijeđenom kolektivnom krivnjom, rađaju se unutar nacije ili vjerske zajednice, rađaju se i u svijet idu obilježeni, a eto nevini.

Očito je kako namjerno kod likova izbjegavate spominjanje nacionalnosti, iako se po određenim detaljima može zaključiti vjera i nacija pojedinih likova. Pretpostavljam da je takav pristup svojevrsna poruka?

– Postoji unazad nekoliko godina taj trend u našim književnostima, da se imenovanje nacionalnosti ili spomenute vjerske pripadnosti izostavi, pogotovo kada su priče dječje ili o djeci, jer je nacionalnost zapravo nebitna, a zlo je jednako svakom drugom zlu i tako dalje.

I to je točno, životno i ljudski je apsolutno točno, iako je književno nekada malo lijeno i očekivano. Pa se može izvesti tako da se te izjave o narodu i rodu upišu u dijalog nekog od starješina ili roditelja, znate to već, pa kao slučajno okrzne i tu djecu i čitatelja i nitko nije kriv, ali ipak se zna tko je tko…

I ja sam se poslužila tako nečim u prvom romanu i dobro, i dalje mislim da je tamo moralo biti negdje to rečeno, sad kako, bolje da ne razbijam glavu, sad je tako. Hoću reći, nije taj postupak ništa novo i utoliko nije poruka sam po sebi, cilj je priča, ne poruka.

Ta je odluka sada bila primarno literarna. Nemam problem s imenovanjem nacije ili vjere pojedinog lika, osim onoga da je to čitateljski beskrajno nezanimljivo ako se tako servira. Ako napišem naprimjer da je u sobu upravo ušla neka Katarina, da ima dvadeset i osam godina, velike i plave oči, da je Srpkinja i da se teško opusti u društvu novih ljudi, to je loše.

Na to kakvu boju očiju i koliko godina ima, pa ni na to je li Srpkinja ili ne, ona svakako ne može utjecati i sve je to zapravo nebitno – osim kada postaje bitnim. Ali i tada bi trebalo jednostavno reći da Katarina ima dvadeset i osam godina i velike plave oči, isto kao što bi svatko da upoznaje živu djevojku to o njoj prilično brzo saznao upravo tako kako je rečeno.

Plave oči su naprosto plave, to se vidi golim okom i tu nema potrebe za metaforama. To kojoj nacionalnosti netko rođenjem pripada i kako se ponaša u društvu, za to bi već trebalo malo više vremena i upoznavanja, trebalo bi promatrati reakcije, manire, slušati glas, treba dakle ipak malo obratiti pažnju.

A želim čitatelja koji će promatrati i odgnonetavati, želim da se malo napreže, da možda i posumnja. I to je zapravo to. Računam na pametnog čitatelja, takvog koji će upoznavati likove kako upoznaje i ljude oko sebe.

A osim toga, na taj način ja svoje likove ne prokazujem, a vi koji čitate im pomalo prebrajate krvna zrnca, nije ni to loše.

Kako je bilo pisati roman koji je, u odnosu na prethodno djelo, puno osobniji i znatno više vezan uz svijet psihe i emocija glavnih likova?

– Intenzivno i na trenutke nimalo ugodno, ali na lijep način, ako to ima smisla. I prethodni sam roman doživjela vrlo osobno i emotivno, ne samo jer se radi o obiteljskoj povijesti i ljudima koje sam poznavala.

Taj je roman više epski, podloga su stvarni događaji, radnja je dinamičnija, bliže je romanu u klasičnom smislu. Ali meni je to i dalje prije svega priča o odrastanju, u tome ima sličnosti s novim romanom. »Nevini« ne idu tako daleko u prošlost, tu se nisam oslanjala u toj mjeri na gole činjenice i s te je strane bilo lakše pisati, manja je odgovornost.

Nisam istraživala toliko po arhivima i dokumentima, ali jesam terenski i koliko mi je za prošli bila važna točnost činjenica, toliko mi je sada bilo važno da prikažem taj ambijent. To onda ostavlja prostora za intimno, a to je uvijek bolno, koliko god se radilo o fikciji, nemoguće se isključiti, sve su to poznate emocije, makar ih stavljali u izmaštane situacije.

Država smo malograđana

Roman je intimniji od prethodnog, ali interes za kolektivno nije izostao, meni je zapravo sada i više istaknut. »Nevini« su pisani s itekako izraženom društvenom svijesti. Ti su ljudi djeca svog vremena i društvenih okolnosti.

Odluka da to ne ispisujem detaljno i ne objašnjavam proizlazi opet iz literarnog, kao i ona da izostavim nacionalnosti. Ovdje se radi o bližoj prošlosti, još živoj u svijesti, pa i sjećanju velikog dijela čitatelja.

Uz to je i više dokumentirana, čime ju je manje potrebno maštati. Nije isto pisati o jednom većini ljudi nepoznatom događaju iz Drugog svjetskog rata ili o posljedicama rata iz devedesetih, takve teme jednostavno traže drukčiji pristup.

Ono gdje sam pomislila da imam svoje mjesto i da mogu nešto reći, to je taj prostor osobnog i to je naposljetku mjesto književnosti. U slučaju »Nadohvata« bila je potrebna kontekstualizacija da bih ispričala to osobno.

Ali isto kao što nacionalizam četrdesetih tamo utječe na ljude o kojima sam pisala, tako i nacionalizam devedesetih utječe na »Nevine«. Svi su oni produkt društveno-političkih kretanja, prvenstveno tranzicije – tranzicija je zapravo protagonist.

I što je zapravo incest naspram politike koja pustoši mjesta, pretvara ljude u tehnološke, pa i društvene viškove, kao da su devijantna ljubav i promiskuitet najgore što se može dogoditi djeci koju čeka nedostupnost visokog obrazovanja, koja su osuđena na prvo prostorno izolaciju uslijed gašenja prometnih veza, a onda i izdvojenost u svakom smislu.

Živimo u doba usamljenosti, bilo da smo u neboderima i svatko pred svojim ekranom ili u nekom selu iza brda. Država smo malograđana i teške provincije. Ti mladi ljudi onda privid moći pronalaze u sitnom kriminalu ili naprosto bježe, neki što dalje otamo, neki poput glavne junakinje s bilo kim. Sad zvučim kao da držim neko predavanje i evo prestajem.

Kakve su do sada reakcije na »Nevine«?

– One koje dolaze do mene su takve da sam sretna i polaskana. Malo me iznenadilo koliko se knjiga doživljava mračnom, mučnom, teškom… Meni nije djelovala baš tako crnom, ali ona više ionako ne pripada meni, nego čitateljima.

Što planirate dalje kad je o književnosti riječ?

– Za početak čitati i čitati i čitati. Pa onda nešto i napisati. Ali ima vremena, zasad još ne planiram i ne žurim.