Mama je bezobrazna prema konobarici koja nam donese salatu, a ja vilicom probijem tkaninu hlača. Žali se na sve pred sobom. Salata ima previše ulja, limunada je preslatka, prijateljica joj ima rak i stalno o tome piše na Facebooku«, samo su to neki od redaka koji živopisno ukazuju na svijet protagonistice Irine u romanu »Komad malog« britanske spisateljice Elize Clark, koji je za nakladničku kuću OceanMore na hrvatski prevela Mirta Jurilj.

Prvo britansko izdanje doživjelo je velik uspjeh, pa je roman, između ostalog, bio (i) finalist nagrade Women’s Prize for Fiction Futures, za spisateljice mlađe od tridesetpet godina.

Roman, piše Irish Times, »istražuje najmračnije zakutke umjetničke produkcije, seksualnosti i nasilja i to čini drsko duhovito i neustrašivo«. O spisateljičinom hvaljenom romanu, počecima, pisanju, u okvirima društvenoga, razgovaramo s britanskom spisateljskom zvijezdom Elizom Clark, koja će gostovati na ovogodišnjem Vrisku.

Pisanje kao hobi

Otkud je došla inspiracija za vaš prvi roman, pa i poriv za pisanjem uopće?

– Roman »Komad malog« započeo je kao kratka horor priča o fotografkinji i(li) serijskoj ubojici, a inspiraciju sam dobila iz videospota Charlie XCX za pjesmu »Boys«. Pisanje mi je hobi još od tinejdžerskih dana, a većinom sam pisala fanfikciju.

Na početku svoga romana, u posveti, napisali ste da je za mamu i za tatu, no i molite ih da ga ne pročitaju; zašto, možete li to pojasniti?

– Pa knjiga je prilično eksplicitna, a moji roditelji su relativno konzervativni. Baš zato mislim da je posveta zapravo vrlo duhovita.

Možete li objasniti simboliku naziva romana?

– Naslov romana ima dvostruko značenje koje ipak neću previše objašnjavati, kako ne bih pokvarila radnju romana koji valja pročitati.

Crnohumorna atmosfera

U vašemu romanu »Komad malog« stvorili ste atmosferu koja vrluda između onog neočekivanog, možda i šokantnog i crnohumornog; zašto baš tu i takvu? Ima li kakvih autobiografskih iskri, možda u dijelu crnohumornog predstavljanja određenih životnih sekvenci i sagledavanja na sam svijet?

– Crni humor često koristim kao mehanizam suočavanja – smatram da je sam život apsurdan, kao i to da se apsurd često može naći i u onom tragičnom. S težinom života lakše se nositi uz humor, tako da ne shvaćate sve suviše ozbiljno. Uz to, mislim da bi bez humora roman »Komad malog« bio ipak puno »teži« roman za čitanje.

Možete li nam reći više o protagonistici Irini, koja je, po svemu sudeći, kompleksan i intrigantan lik koji se udaljava od klasično predstavljenih miss simpatičnosti, te zalazi u mračnije kutke ljudske psihe? Što vas je inspiriralo za taj lik?

– Kad sam pisala »Komad malog« bila sam prilično ljuta, pa mislim da je Irina inspirirana mojom osobnom ljutnjom i frustracijom prema svijetu, ali i nekim groznim ljudima koje sam susrela u stvarnom životu. Također je inspirirana nekim fotografima čiji su vrlo eksploatatorski radovi bili podvrgnuti ponovnom propitivanju (poput Irine Ionesco i Jocka Sturgesa, na koje se odnosi i Irinino ime).

Umjetnost danas

Granica između stvarnoga i nestvarnog u životu protagonistice prilično je tanka; a tako je (i) danas, s obzirom na narativ vremena u kojem već i neočekivano postaje očekivano, i viđeno, i u društvu, koje teži za nečim novim, šokantnijim. Onda možemo ustvrditi i kako je umjetnost prešla sve granice?

– Vjerojatno, mislim da jest! Čini mi se da smo ostali bez tabua još sedamdesetih godina.

U jednome ste razgovoru spomenuli da se od žena, pa i u književnosti, očekuje da budu brižne. Lik koji ste stvorili suprotnost je tome; zbog čega su vas odmah na neki način etiketirali kao glas feminizima i emancipirane književnosti. Jeste li intencionalno kreirali taj lik kao svojevrstan odgovor na društvene impostacije, kao pokazatelj i kako trauma može oblikovati pojedinca? Koje ste, prema tome, tabue, predrasude i stereotipe na neki način željeli demaskirati likom Irine?

– Nisam sigurna da sam bila toliko osviještena dok sam pisala roman. Imala sam dvadeset i tri godine kada sam ga počela pisati i bila sam vrlo ljuta. Mislim da lik više predstavlja primarni vrisak nego svjesni pokušaj rušenja određenih društvenih tabua, stereotipa i predrasuda.

Sjećam se da sam bila svjesno frustrirana načinom na koji se ženska ljepota često predstavlja kao nešto bez napora u fikciji (umjesto nečega što je često vrlo osmišljeno i proračunato) i željela sam se poigrati time.

Također, bila sam vrlo frustrirana uzdizanjem osrednjih muških umjetnika. Središnje pitanje romana za mene je bilo što ako bi žena pokušala tretirati muškarce onako kako muškarci tretiraju žene, kako bi to završilo za nju, pa roman opstoji kao odgovor na to pitanje.

Fascinacija patnjom

Veliku pažnju privukao je i vaš posljednji roman »Penance«, koji nije preveden na hrvatski; a govori o šokantnoj temi ubojstva među tinejdžerima, odnosno trima srednjoškolkama koje su ubile šesnaestogodišnju djevojku. Što nam taj roman govori s jedne strane o voajerizmu i sklonosti da ljudska patnja izaziva pažnju, medijskoj mašineriji i eksploataciji ljudske tragedije te utjecaju interneta na javno mnijenje, pa i oblikovanje identiteta?

– Roman je prilično kritičan prema »true crime« žanru. Mislim da se i »Komad malog« i »Penance« (za koji se nadam da će se također prevesti i na hrvatski) bave voajerizmom i našom morbidnom fascinacijom promatranja i bilježenja tuđe patnje. Roman »Penance« nešto je otvorenija satira true crimea, britanskih medija, kao i internetske kulture.

Također ste izdali i zbirku kratkih priča pod nazivom »She’s Always Hungry: Stories«; postoji li neka provodna nit koja objedinjuje sve priče i o kojim temama priče progovaraju?

– Glavne teme koje povezuju kratke priče u zbirci su – glad i želja.

Uloga književnosti

Kakvu ulogu književnost (danas), prema vama, treba imati?

– Svakako bi trebala imati puno važniju ulogu. Vladajuća garnitura u Ujedinjenome Kraljevstvu ne vidi neku veliku vrijednost umjetnosti općenito, zbog čega, naravno, i kultura pati. Zanimljivo je da je zemlja kao što je Ujedinjeno Kraljevstvo tako poznata po svojoj književnosti, a tako malo novca ulaže u kulturu. Književnost je neizmjerno važna jer nam pomaže razviti medijsku pismenost i kritičko razmišljanje – kad ne čitamo, lakše se nama manipulira.

Koji su vaši književni uzori?

– Svakako bih izdvojila A. M. Homes, Alissu Nutting, Elfriede Jelinek, a tu su i Ryu Murakami, Natsuo Kirino, Stephen King, Poppy Z. Brite te Lauren Beukes.

Imate li neku ideju za vaš sljedeći roman?

– Naravno, ali to neka ostane zasad tajna:)