Osam godina nakon što je u satirično-kriminalističkom romanu »Poglavnikov pudl« predstavio detektivski dvojac Rakitić-Ančić, hrvatski pisac i putopisac Edo Popović iznova je tom dvojcu, nazvanom prezimenima dvaju sjajnih hrvatskih sportaša, »dodijelio« novi slučaj u krimiću naslovljenom »Hrvatski pasijans«.

Ovog puta njih dvoje, uz pomoć kolega, moraju riješiti slučaj ubojstva svećenika Ivana Klarića koji je, svega mjesec dana nakon umirovljenja, ubijen.

Naravno, među teorijama vezanim za zločin su i one o mogućoj pedofilskoj prošlosti ubijenog, ali tandem Rakitić-Ančić vrlo brzo otkrit će kako su stvari puno jednostavnije. S autorom razgovor počinjemo pitanjem je li formu krimića odabrao kako bi, ustvari, progovorio o suvremenom hrvatskom društvu.

Znači li to da se o ovoj našoj zbilji najbolje može progovoriti kroz sadržaje vezane uz ubojstva, kriminal, zločine…?

– Volio bih da se i kod nas kriminal progoni, procesuira i kažnjava, kao i u većini demokratskih zemalja, no nažalost ovdje tome nije slučaj. To jest, kriminalu se pristupa tako uglavnom onda kad počinitelj nije član HDZ-a. Činjenica da je stranka pravomoćno osuđena za korupciju i čiji su članovi, od predsjednika stranke i premijera do načelnika neke sićušne općine od pedesetak stanovnika, proteklih godina i desetljeća upadali iz afere u aferu, koruptivnu i kriminalnu, i dalje pojedinačno najjača politička snaga u Hrvatskoj, te da je upravo dobila i treći mandat porazna je za ovo društvo. I da, o našoj zbilji se najpreciznije i najizravnije može pisati u formi krimića.

Pisci su rezervna »osovina zla«

Koliko vam je trebalo da stvorite ovaj roman?

– Posljednjih godina radije bih kosio naše seosko imanje, uređivao vrt, cijepao drva, radio bilo kakav fizički posao nego pisao. Što ne znači da pišem iz alibija, samo da nešto napišem. I dalje, kad sjednem za laptop, u pisanje ulažem svu energiju, čitavog sebe. To se nije promijenilo od vremena kad sam napisao prvu priču, sedamdeset sedme ili sedamdeset osme, ne sjećam se točno, i objavio je u časopisu K, časopisu studenata kompartistike na FF-u u Zagrebu. »Hrvatski pasijans« dugo sam kuhao u glavi, kasnio sam s predajom rukopisa godinu dana, ali sama egzekucija, pisanje, trajala je možda dva mjeseca. Uostalom, to nije cigla od romana, ima nekih stotinu i dvadeset stranica.

Udarili ste po mnogima i po mnogočemu (crkva, udruge branitelja, influenceri, političari…). Pribojavate li se negativnih reakcija?

– Ne. Pisci i njihove knjige nisu prvi na udaru, već novinari i novinske redakcije. Dokazuju to svakodnevno premijer i njegova ekipica. Pisci su rezervna »osovina zla«, da tako kažem, njih uglavnom napadaju bezveznjaci, tragikomični likovi ekstremne desnice i klerikalci.

U ovom dijelu svijeta, barem u zemljama EU-a, vlasti ne zatvaraju i ne ubijaju pisce. Želim li biti ciničan, a imajući na umu nedavni atentat na slovačkog predsjednika, pisci se danas okomljuju na političare.

Sjajan vam je komentar o influencerima. Nije li to »zanimanje« sumrak gotovo pa svake vrijednosti suvremenog društva?

– Nije. Oni su samo popratna pojava sumraka zvanog globalna trivijalizacija i banalizacija ama baš svakog vida ljudske djelatnosti, od kulture do politike. To je sumrak koji izazivaju političari kalibra onih koji sačinjavaju današnju saborsku većinu, na primjer, uz podršku medija koje više zanimaju klikovi i oglašivači nego potraga za činjenicama, njegovanje vjerodostojnosti i kritičnosti. To je pravi sumrak vrijednosti, moralnih, intelektualnih, duhovnih, političkih, kakvih god hoćete, i to nas treba brinuti.

U noveli »Koncert za tequilu i apaurin« objavljenoj 2002., kao protutežu jednom liku s ruba društva, koji se nije najbolje snašao u ratu, stavljam likove koji su se odlično snašli u ratu, kokošare koji su se obogatili pljačkanjem srpskih kuća i krađom televizora i drugih vrijednih stvari iz tih kuća.

Nedavno čitam da je prvi čovjek koalicijskog partnera HDZ-a devedesetih godina bio optužen za pljačku srpskih kuća u ratu. E, to više nije ni sumrak, već crni mrak obaju koalicijskih partnera i nas kao društva.

Nada u dobro

Oduševila me deseta cjelina romana koja je, ustvari, izvrstan satirički i esejistički osvrt na suvremeno društvo, i to ne samo u Hrvatskoj. Vaša analiza novih »zanimanja« iznimno je duhovita. Kako ste došli na ideju da taj dio uklopite u roman?

– Ne možete ih ne vidjeti, sve te podgrijavatelje starih mržnji i strahova, iskrivljivače, otkazatelje i tako dalje, da ne prepričavam to poglavlje, oni su danas stupovi društva, lica s naslovnih stranica i iz televizijskih udarnih vijesti. Krimić poput »Hrvatskog pasijansa« bio bi nepotpun bez njih.

Unatoč svim negativnostima na kraju pravda ipak pobjeđuje, a neki od negativaca dobivaju dimenzije ljudskosti. Znači li to da vjerujete u mogućnost izlaza iz ovih mračnih okvira?

– Negativci u mom romanu ipak nisu ekstremni slučajevi, već su poput većine nas mješavina dobrih i loših osobina, ponekad pretegnu ove, ponekad one. Ljudi koji u sebi nemaju nimalo topline, dobra, koji ne haju za druge ljude, tipovi koji ne vide dalje od vlastitog interesa i karijere, JA, JA, i SAMO JA, to su ljudi s dijagnozom, slučajevi kojima se najčešće bavi medicina, a takvi srećom predstavljaju manjinu ljudskog društva. Smatram da situacija u Hrvatskoj trenutno nije dobra, i vjerujem da postoji izlaz iz nje. Kako se kaže u Bosni, ničija nije do zore gorjela.

Doduše, može biti i lošije od ovoga, društvena i ljudska dna su nesaglediva, ali prije ili poslije će se stvar okrenuti, ravna je i nepromjenjiva samo linija smrti, i poći će na bolje. Da ne vjerujem u to, ubio bih se. Nada u dobro i bolje drži nas na životu, a ne moć, novac, vlast. Barem je tako u mojem svijetu, stvarnom i literarnom. Usput, žanr krimića koji pišem nazivam špageti-krimićem, u njemu, kao u špageti-vesternima, loši, neprilagođeni momci mogu se pokazati dobrima, a dobro uvijek trijumfira na kraju.

U stvarnom životu nije uvijek tako, zlo često pobjeđuje, no na kraju će ipak pobijediti dobro. Pitanje je samo, ajmo se malo zajebavati, tko će od nas današnjih doživjeti taj trenutak, taj trijumf dobroga.

Vrlo sam ekonomičan u pisanju, ne razbacujem se riječima, Edo Popović / Foto: HRT

Rad na novom romanu

Inspektorski dvojac Rakitić-Ančić već smo upoznali u »Poglavnikovom pudlu«. Hoćemo li svjedočiti nekom novom njihovom slučaju?

– Mislim da njih dvojica zaslužuju treći roman, kao i detektiv Folo u trilogiji »Igrači«. Imam nešto na umu, ali će to pričekati, godinu, dvije. Sad me čeka rad na romanu koji već dugo kuham, i koji će kako stvari stoje biti moje najopsežnije djelo. Opsežnost nije moj vodeni žig, moj je način manje je više, vrlo sam ekonomičan u pisanju, ne razbacujem se riječima. Malo je tema koje zaslužuju tisuće i tisuće stranica, još manje je pisaca koji mogu održavati napetost na toliko stranica. Kad takvu knjigu uzmem u ruke, dadem piscu sto stranica da me uvjeri da je vrijedno da čitam do kraja, jer ne morate popiti cijelo more da skužite da je slano. Niti cijelu baru da skužite da je bljutava. Svega nekoliko takvih knjiga pročitao sam posljednjih desetljeća. Roman »Muškarci koji mrze žene« Stiega Larssona, trilogiju »Povijest bestijalnosti« Jensa Bjorneboea, zatim glasovitu trilogiju Jona Kalmana Stefanssona, onda trilogiju Williama Gibsona, tu su naravno i dva romana Roberta Bolana, »Divlji detektivi« i »2666«. No, roman koji imam na umu zahvaća dva stoljeća, pa će biti potrebno više od dvjesto i nešto stranica koliko ima moj najopsežniji roman »Oči«.

Spremate li što novo vezano uz za vas čestu i kvalitetnu putopisno-esejističku prozu?

– Do zime mislim završiti prozu »Nema mačaka lutalica u Švicarskoj« koju sam započeo pisati lani, na polugodišnjoj stipendiji u Zugu, a neke dijelove sam objavio na portalu Moderna vremena i u časopisu Tema. To se uklapa u ono što nazivate putopisno-esejistička proza. Švicarska je nevjerojatna zemlja, daleko od onog stereotipa o dosadnoj zemlji ogrezloj u bogatstvu i blagostanju, poznatoj po kravljim zvonima, zidnim satovima s kukavicom, džepnim nožićima i čokoladama. I po djevojčici iz Alpa, Heidi. U kolovozu ću se vratiti onamo, u dolinu Engadin, a ako bude vremena popet ću se i do izvora rijeka Inn, Rajne, Rone i Reussa, što bi bilo dobro za taj rukopis.