S obzirom na to da se dobar dio programa nedavno završenog Vriska održavao i u riječkome Muzeju moderne i suvremene umjetnosti, i taj se muzej uključio u festival predstavljanjem dviju knjiga o životu i radu priznate umjetnice i performerice Sanje Iveković – »Make up – Make Down« i »Weh dem, der sich vor Geistern fürchtet«.

Dvostruka promocija

Prva od dviju knjiga, »Make up – Make Down«, umjetnička je videoretrospektiva koja je, piše Branka Benčić, »smještena u trokutu između politike prikazivanja, feminističke intervencije i otkrivanja videa kao novog medija«, dok je druga knjiga, »Weh dem, der sich vor Geistern fürchtet« (»Jao si ga onome tko se boji duhova«), »hommage« autoričinoj majci, u kojemu su »privatni dokumenti povezani sa službenim«.

Uz uvodno slovo Branke Benčić, ravnateljice MMSU-a, prva knjiga uključuje i njezin drugi tekst »Sanja Iveković: Nastajanje neočekivanog subjekta«, kao i tekstove Sabine Salamon, Adeene Mey i Tanje Vrvilo, uz umjetničku biografiju s popisom radova, kao i kratkim opisom radova predstavljenih u sklopu izložbe održane u toj ustanovi od 26. studenog 2021. do 5. veljače 2022. godine.

Kompleksni društveni odnosi

Sam naziv izložbe, ističe uvodno Benčić, »posuđuje naslov ranog videorada naznačujući metodu kojom se u prostoru izložbe okupljaju i grupiraju radovi koji ukazuju na dihotomije i tenzije kompleksnih društvenih odnosa i umjetničkih pozicija« te »adresira sustav koji nevidljivo i kontinuirano proizvodi strukturnu opresiju, kako na polju medija, tako i rodnih politika«, potvrđujući »aktualnost videoprodukcije kojom je umjetnica zauzela mjesto na domaćoj i internacionalnoj sceni«. Izložba je okupila dvanaest videoradova od sedamdesetih do primjera iz devedesetih godina, a riječ je bila o videoretrospektivi »koja dotiče ključne tematske okvire društvenih zbivanja i feminističkih intervencija na polju povijesti umjetnosti«, odnosno pogled je to na »društvene, povijesne i političke implikacije, na umjetničke osobne i društvene geste«.

Iz takvih premreženosti proizlaze i razna pitanja koja se vežu uz stvaralaštvo Iveković, koja su eksplicirana esejima u knjizi koja je predstavljena. U eseju »Sanja Iveković: Nastajanje neočekivanog subjekta«, Benčić se, s ciljem da ukaže na feminističke strategije propitivanja prikazivanja rodnih politika i tijela filmske industrije, naslanja na poznati esej teoretičarke Laure Mulvey, pa ističe kako »umjetnica nije samo nositeljica značenja, nego njegova tvoriteljica«, pa primjerice ‘preuzimanjem kamere’ i ‘intervencijom u sustav’, pogoduje stvaranju ‘neočekivanog subjekta’«. Poznati esej Mulvey, ističe Benčić, »stvorio je metodu i model na podlozi kojeg možemo gledati i tumačiti strategije i taktike upisane u pojedine rane videoradove i performanse Sanje Iveković«, pa njezine rane videoradove sagledavamo kao »neočekivane subjekte ili uljeze u okviru intervencije u polje komodificirane filmske, sli i reklamne industrije«.

Foto FAKSIMIL/ KUNSTHALLE WIEN

Uzmicanje pred glasom

In media res, naznačujući kako raniji videoradovi Iveković u pravilu na sadrže njezin glas – »obraća se tijelom u pokretu, a zvučni prostor pretežno strukturira pozadinskom glazbom, ili glasom koji dopire izvan ekrana« – jer »uzmicanjem pred glasom pokazuje nepovjerenje – prema glasu kao sredstvu iskazivanja i prema govoru kao načinu obraćanja«, Sabina Salamon uvodi u okosnicu svojega eseja »Glas u progonstvu: modaliteti glasa i odnos glasa i slike u ranom videu Sanje Iveković« u kojemu pojašnjava kako šutnja »zadobiva status performativnog čina«, pa Iveković, koja »pronalazi nijemi glas i odgovore traži u tišini (…) sugerira da je govor, kao čin kodiran načelom uzajamnosti i dijaloške razmjene, promašen (…) da struktura obraćanja nije nedvosmislen odnos«.

O važnosti participiranja Sanje Iveković na VideoArt Festivalu Locarnu osamdesetih i devedesetih godina u tekstu »Sanja Iveković na VideoArt Festivalu u Locarnu: Između medija i politike« govori Adeena Mey, koja napominje da autoričino spomenuto sudjelovanje na festivalu »donosi ne samo pogled na jedan aspekt razvoja njezine prakse u tom desetljeću već ujedno ocrtava putanju, doduše vrlo specifičnu, iz koje se naziru povezana kontekstualna pitanja«. A da bi se artikulirala aktualnost povijesnih radova na VAF-u, »moramo odbaciti izravan historicistički pristup, medijski esencijalizam i njegovu teleologiju«, jer, kako naglašava, upravo su to uvjeti uvjeti vremena u kojemu je Iveković istraživala društveno-političke promjene i suodnos »feminizma, medija i državnog socijalizma«.

FAKSIMIL/ KUNSTHALLE WIEN

Rez kao konstanta

Uvijek inspirativna Tanja Vrvilo u eseju »Image Exile Eyes Desire: Videosraz Tanje Iveković za kino« usmjerena je na popratni kino program koji se u sklopu izložbe odvijao u Art-kinu, a kako napominje »rez i struktura dvije su filmske ustrajnosti u videopraksama« Iveković.

»Filmsko i kritičko u videoradovima Sanje Iveković započinje u graničnom montažnom prostoru reza – u crtici za prisvajanje autoriteta vizualnoj poveznici koja zasijeca počesto zazorno prije i poslije, ispred i iza, gore i dolje, ovdje i drugdje, u međuprostoru intervencije koji pohranjuje kritičke slojeve prešućenog intimnog i kolektivnog pamćenja medijem videa kao intersubjektivnog epistemološkog instrumenta. (…) Slijedeći strukture montažnih intersticija, strategije osporavanja u međuprostorima zrcalnih tijela između pogleda i moći, zaleđenih u reprezentaciji koja ne uzvraća pogled, osobnih i javnih granica reza strukturiranih isključivanjima, aktivirali smo cjelovit ‘bodyscape’ videoslika Sanje Iveković konceptualiziran za kolažno i montažno zarezivanje tijekom gotovo pet desetljeća iz višestrukih očišta vizionarskog i političkog filma u dispozitivu kina.« Uz tematska poglavlja koja problematiziraju stvaralaštvo Sanje Iveković, knjiga sadrži i popis izloženih radova u sklopu riječke izložbe, kao i izbor iz ostalih autoričinih izložbi, performansa i videoprojekcija, i samostalnih i grupnih.

Skice Nere Šafarić-Iveković / Foto FAKSIMIL/ KUNSTHALLE WIEN

Knjiga osobne vrijednosti

Autoričina druga knjiga, »Jao si ga onome tko se boji duhova«, čije izdanje potpisuje Kunsthalle Wien, ponešto autobiografske naravi, svojevrstan je »projekt u nastajanju«, kaže sama Iveković u uvodnoj noti, u kojemu su posjetitelji »pozvani rekonstruirati istraživački proces, koji je istovremeno tema i preduvjet njezine »umjetničke metodologije«. Kako dalje ističe, projekt za nju ima osobnu vrijednost, jer donosi uvid u život njezine majke Nere Šafarić-Iveković, čiji je život »izvanredan primjer pojedinačnog otpora protiv svakog oblika autoritarizma«, a upravo kroz tu vizuru dan je pogled na život na temelju njezine poezije (posebno se ističe lirika logora smrti u pjesmama »Auschwitz«, »U zatvoru«, »Samica«, »Ofenziva«, kao i pjesma »Jao si ga onome tko se boji duhova«, po kojoj je sama knjiga dobila naziv), starih fotografija, dokumentacije različitog tipa (i onog pravnog), pa i različitih skica, od pogleda s njezina balkona, skice same Sanje Iveković u tinejdžerskim godinama, do skice glasovite skice »Europa« Bruna Bjelinskog iz 1987. godine, što ukazuje na monumentalnost njezina lika i njezina duha koji su u središtu, na esenciju onog umjetničkog bića koje izdržava životne nedaće, a u konačnici i na snagu jedne majčinske, zaštitničke ljubavi.