Koliko god da je u prvom dijelu svog stvaralaštva Đurđica Stuhlreiter bila okrenuta svijetlim i pozitivnim temama tipičnim za književnost za djecu i mlade, toliko je u svom drugom dijelu književnog rada, onom vezanom za odraslu publiku, okupirana mračnim i teškim temama, bilo da se radi o mučnom obiteljskom nasljeđu (»Bapske priče«, 2018.), seksualnom iskorištavanju djece (»Sonata«, 2019.) ili pak teškim posljedicama obiteljske tragedije i demencije, o čemu govori njezin novi izvrsni roman za odrasle, »Subota«.

Iznova je Stuhlreiter pričom, likovima, idejama i kompozicijom čitatelja stavila pred zahjevan zadatak, ali se trud, kako je to kod nje već poznato, nagrađuje po pročitanom romanu koji konačno rješenje priče i svojevrsne zagonetke postavljene u njoj nudi doslovce tek na posljednjoj stranici ove knjige, pri čemu to rješenje – a otkrijte ga sami – na jedan način potencijalno vrlo mračnu psihološku dramu, gotovo pa horor roman, pretvara u moćnu obiteljsku dramu, čime knjiga dobiva na vrijednosti, a autorica na originalnosti pristupa.

Pet dana i pet dijelova

Glavni je lik ovog djela ostarjela i dementna gospođa Greta Šmit, koja u jednom hrvatskom gradu živi u stambenoj zgradi s kćeri Koraljkom i njezinim neimenovanim sirovim i nasilnim suprugom. Troje njihove djece, Gretini unuci, odrasli su i više tu ne žive, a povremeno ih posjećuje tek Koraljkina kći Judita i njen sinčić Juraj, Gretin praunuk. Život im nije nimalo lak i jednostavan, što zbog toga što je ljubav između Koraljke i čovjeka s kojim je na svijet donijela troje djece odavno već bez ljubavi, što zbog činjenice da je Greta teško dementna pa su vrlo česti incidenti kojima skreće pažnju na tu kod susjeda ne baš omiljenu tročlanu obitelj. Kako to konkretno i direktno izgleda unutar same obitelji, ali i kroz njihove odnose sa susjedima i Juditom, čitateljima će autorica ispričati tako što će pet dana pratiti život ovo troje ljudi.

Upravo stoga knjiga je kompozicijski i podijeljena na tih pet dijelova jednostavno nazvanih »Prvi dan« pa tako dalje do petog, a uz sve to svaki od tih dijelova ima i svoj zaseban dio koji se od ostatka razlikuje i načinom pripovijedanja i oblikom slova (kurziv), a cilj mu je kroz zasebna poglavlja što realnije ispričati dijelove obiteljske prošlosti koji, u kombinaciji sa sadašnjošću, daju tek na kraju ove tužne priče potpunu sliku Grete i njezinog teškog života. Taj realistični »kurziv pristup« nužan je ne samo kompozicijski, već i zbog pojašnjenja same priče koju nam kroz poglavlja vezana za pet dana sadašnjosti prenose Koraljka, njezin primitivni suprug te, naravno, sama Greta. No, Gretini su dijelovi teksta itekako zahtjevni i teški jer se autorica trudi prenijeti nam razmišljanja, svijest i osjećaje osobe s visokim stupnjom demencije, a to za nju i čitatelja znači ispreplitanje sadašnjosti i prošlosti, potpuno nerazumijevanje sadašnjosti i neprepoznavanje ljudi koji je okružuju te izmišljanje likova i situacija koji su ama baš svi vezani za mučnu životnu priču Grete, priču koja nosi toliko tuge i boli da njezina podsvijest »sakriva« od Grete i čitatelja istinu, odnosno stvara neposredne i indirektne puteve njezinog otkrivanja, kako bi time i bol zbog svega što je proživjela ipak bila barem donekle podnošljiva.

Čitateljski izazov

Naravno, takav pristup ne da samo u tekst donosi puno metaforičnog, simboličnog, nadrealnog i podsvjesnog, već i čitatelju predstavlja izazov jer nije na trenutke nimalo lako shvatiti kamo vode sve te priče koje u Gretinoj svijesti pripovijedaju njezini izmišljeni ili poluizmišljeni likovi kao što su Grbavac, mlađa i starija djevojčica, klaun ili baba. Da bi čitatelja motivirala na svojevrsno istraživanje, autorica se drži nekoliko temeljnih lajtmotiva koji Gretu prate i u stvarnosti i u njezinoj pomaknutoj svijesti, a otkrivanje značenja tih temeljnih motiva (ključ, ladica, subota, auto, cirkus…..) put je kojim treba ići želi li se shvatiti što se to, ustvari, tako tragično i teško Greti dogodilo u mladosti. Time se Đurđica Stuhlreiter na inteligentan način »poigrala« s čitateljem tražeći od njega da sam kroz fantazije Gretine podsvijesti i već pomjerene psihe, zbivanja iz realnosti te »joker pomoći« kurzivom pisanog teksta traži konačno rješenje koje će, vjerojatno, neki od čitatelja shvatiti i prije završne stranice koja sve pojašnjava i objašnjava.

Od početka je, naravno, jasno – posebno onima koji znaju dodsadašnji rad Đurđice Stuhlreiter za odrasle – da je riječ o obiteljskoj tragediji koja kida psihu onih koji su je proživjeli i ostavlja neizbrisive tragove. Što se točno dogodilo, saznat ćemo kroz priču punu razbijenih fragmenata prošlosti i sadašnjosti, odnosno nazočnost izmišljenih i u Gretinoj podsvijesti stvorenih likova kroz čije će se dijaloge i doživljaje čitatelju polako otkrivati velovi s Gretinog života. Taj postupak neće biti lak jer ti likovi slijede Gretinu već dobrano načetu psihu i svijest, odnosno prenose njezine misli koje su na granici između stvarnog i nestvarnog, pri čemu je za Gretu fantazija često i jedina stvarnost, čvršća i uvjerljivija od stvarnosti u kojoj žive ostali koji čine njezin stvarni život.

Iako takva koncepcija često stvara prevlast nerealnog, što ponekad i zasmeta, isto je tako zaslužna i za brojne poetski jake i dojmljive epizode koje su također karakteristika ovog romana.

Obitelj kao pakao

U središtu pažnje je lik Grete o kojoj, korak po korak i svjedočanstvo po svjedočanstvo, saznajemo kako s njom odavno nešto psihički nije u redu jer, primjerice, gotovo da i nije željela kontakt s unucima, a Judita, koja jedino obilazi oca, majku i baku, iz djetinjstva pamti samo njezine zagrljalje »pune praznine« i odlaske na njoj nepoznato groblje na kojem je bila sahranjena bakina prva kći. I ostali likovi o Greti malo znaju. Koraljka se sjeća lijepog djetinjstva i »tihe sreće« s majkom, ali nikad prevelike ljubavi, a njezin suprug vrlo je brzo punicu umjesto gospođa Šmit počeo zvati pogrdno – baba. Ni sama Greta o njima nema puno bolje mišljenje pa uz prezir prema sirovom i surovom zetu ništa manje kritike ne pokazuje ni prema kćeri za koju na jednom mjestu, u rijetkim trenucima lucidnosti, kaže kako je riječ o osobi koja se ne usudi »ni živjeti, ni umrijeti«.

Iz te situacije u kojoj živi u obitelji čije članove ne cijeni i ne voli, a dodatno obremenjena bolnim nasljeđem vlastite prošlosti, Greta »bježi« u demenciju što je svakako i posljedica neuroloških promjena i njezine poodmakle životne dobi, ali na jedan način i njene osobne želje jer baš u okvirima te teške bolesti ona traži milost zaborava pa njoj, paradoksalno, često ta moć demencije itekako odgovara jer se ne sjeća sve one proživljene patnje i bola.

Logično je da je s obzirom na sve rečeno jedna od glavnih tema ovog dojmljivog romana upravo demencija i uz nju prateće pojave, koje u potpunosti ubijaju mogućnost suživota u prikazanoj obitelji. No, uz roman o demenciji, »Subota« je nedovojbeno i za Đurđicu Stuhlreiter već tipičan izvrstan roman o narušenim obiteljskim odnosima, fizičkom i psihičkom nasilju i mržnji koji umjesto obiteljskog ugodnog gnijezda, čine život utroje paklom u kojem je sve neizvjesno i nesigurno, osim loših i crnih dana koji se nižu jedan za drugim.