Iako u niz navrata tvrdi da su »Lisice« samo knjiga o tome kako nastaje priča, nedvojbeno je da je novi roman ugledne hrvatske spisateljice Dubravke Ugrešić puno više od toga. Točnije, »Lisice« su knjiga koja na inteligentan i višeslojan način govori o mnogočemu što je činilo i čini život ljudi koji su posljednjih pedesetak godina živjeli ili još uvijek žive na prostorima države što se nekad zvala Jugoslavija.

Naravno, temeljno polazište autorici je vlastiti život, a budući da je njena životna sudbina vezana ponajviše uz književnost, logično je da je za svoje pričanje o priči odabrala govoriti o književnosti, ponajprije onoj koju najbolje poznaje, a to je ona ruske avangarde pa se u knjizi mjesta našlo za analizu knjiga autora kao što su Boris Piljnjak, Boris Levin ili Vladimir Nabokov.

Uz priče o tim pripovjedačima priča, autorica i sama izmišlja i čitatelju nudi i svoje priče pa na jednom mjestu imamo i priče o pričama i nove priče, i stvarnost i fikciju, i prošlost i sadašnjost.

Između stvarnosti i fikcije

Roman je sastavljen od šest dijelova koji se bez ikakva problema mogu čitati i zasebno, jer svaki obrađuje izdvojenu temu ili događaj, ali su itekako kompatibilni i predstavljaju smislenu cjelinu kroz koju Dubravka Ugrešić nudi pregršt misli o životu, umjetnosti, osamljenosti, muškarcima i ženama, feminizmu, smislu bavljenja književnošću, bolnom osjećaju nepripadanja, sukobu starog doba i načina života s otuđenom digitalnom erom, mukama emigranata i odnosu prema njima te nizu drugih tema. Sve to realizirano je na inteligentan i stilski iznimno dojmljiv način u kojem se pričanje o tuđim pričama i načinima njihova nastanka kombinira s vlastitim stvarnim ili izmišljenim pričama i zaključcima do kojih se dolazi i na temelju poredbe književnosti sa stvarnošću pri čemu često svjedočimo i izjednačavanju granice stvarnosti i fikcije.

Naravno, znatan dio knjige posvećen je i za autoricu bolnim danima kad je početkom devedesetih zbog svog nepristajanja na egzaltirani nacionalizam odabrala odlazak iz Hrvatske. »Zrak je bio tako gust od mržnje da se nije dalo disati«, piše u trećoj cjelini nazvanoj »Đavolov vrt« o danima kad je morala otići da bi u istom tom dijelu, po mnogočemu najuspješnijem, kroz priču o ljubavnoj vezi s Bojanom koji posao advokata mijenja za opasni posao pirotehničara koji na kraju i gine od mina, hrabro, angažirano i argumentirano progovorila i o današnjoj hrvatskoj stvarnosti zadržavši svoj poznati kritički stav (»Mnogima nije ni stalo da rat završi!«), koji će, kao i stranice u kojima zastupa jasne feminističke stavove, zasmetati svima onima koji je ni početkom devedesetih nisu mogli smisliti, jer je bila odveć internacionalna, odnosno za njih premalo nacionalna.