Josip Mlakić / NL arhiva
Jedna od mogućih poruka ovog gorkog i mračnog apokaliptičnog romana mogla bi glasiti da su sve što na koncu ostaje samo kosti. Tu ciničnu poruku podržava i odlična naslovnica koju je dizajnirao Ivan Stanišić
povezane vijesti
ZAGREB – Josipu Mlakiću dragi i već obrađivani biblijski i motivi Apokalipse temelj su i njegovog novog djela, kratkog romana »Druga Noina arka« koji i počinje citatom iz »Knjige postanka«, da bi nakon toga i kratki prvi dio bio nazvan »Knjiga postanka« i donio citate i parafraze tog čuvenog dijela Biblije. No, to je tek simbolični uvod nakon kojeg slijedi temeljni dio ovog romana, cjelina nazvana »Knjiga nestanka« koju čini 17 kratkih epizoda kroz koje nam je predstavljena sudbina dvoje ljudi, starog ovčara Ibrahima i sredovječnog Noe koji živi nedaleko od Ibrahima i bavi se proizvodnjom drvenog ugljena.
Potop biblijskih razmjera
Oboje žive na neimenovanoj planini negdje u Bosni, a vrijeme radnje nije određeno, mada je jasno da je riječ o ne tako dalekoj budućnosti. I Ibrahim i Noa imaju obitelj u selu u dolini duboko ispod planine, ali im je taj osamljenički život drag, a uz to im donosi i neku korist jer zarađuju od prodaje onog što proizvode. Taj njihov u osnovi miran život mijenja se onog trenutka kada počinju padati i nikako ne prestaju iznimno jake kiše. Ogromne bujice vode s planine i tone vode s nebesa uskoro će zbrisati cijelu dolinu, a kad nestane i mogućnost bilo kakvog oblika komunikacije (mobitel, TV, tranzistor) sa svijetom, Noa i Ibrahim shvatit će kako se dogodio potop biblijskih razmjera te kako su baš oni rijetki preživjeli primjerci čovječanstva. Naravno, prioritet im postaje preživjeti pa se počinju baviti poljoprivredom i stočarstvom te tako žive iz godine u godinu, sve dok Ibrahim ne umre, a Noa nastavlja živjeti i dalje sve dok i njega godine i bolesti ne dostignu pa i on, možda i posljednji čovjek na svijetu, ne umre.
O autoru
Josip Mlakić suvremeni je bosanskohercegovački pisac. Rođen je 1964. u Bugojnu. Diplomirao je na Strojarskom fakultetu u Sarajevu. Živi u Gornjem Vakufu te se bavi književnošću i pisanjem scenarija. Objavio je romane »Kad magle stanu«, 2002.; »Živi i mrtvi«, 2002.; »Psi i klaunovi«, 2006.; »Tragom zmijske košuljice«, 2007.; »Čuvari mostova«, 2007.; »Ljudi koji su sadili drveće«, 2010.; »Planet Friedman«, 2012.; »Svježe obojeno«, 2014.; »Božji gnjev«, 2015.; »Majstorović i Margarita«, 2016.; »Bezdan«, 2016.; »Crni gavran i bijele vrane«, 2018.; »Skica u ledu«, 2018.; »Evanđelje po Barabi«, 2019. i »O zlatu, ljudima i psima«, 2020., te zbirke priča »Puževa kućica«, 1997.; »Odraz u vodi«, 2002.; »Obiteljska slika«, 2002. i »Ponoćno sivo«, 2004. Roman »Živi i mrtvi« donio mu je 2002. V. B. Z.-ovu nagradu za najbolji neobjavljeni roman. Istoimeni film u režiji Kristijana Milića osvojio je osam Zlatnih arena na Pulskom festivalu i mnoštvo drugih filmskih nagrada. Nagradu »Vladimir Nazor« 2014. dobio je za roman »Svježe obojeno«, a nagradu za najbolji domaći kriminalistički roman dobio je dva puta, za »Božji gnjev« 2014. i za »Crni gavran i bijele vrane« 2018. Za roman »Skica u ledu« dobio je Nagradu »Mirko Kovač« 2018. |
Odnos čovjeka i prirode
Što su sve dva osamljenika doživjela promatrajući propast svijeta nema smisla prepričavati, ali sve njihove brojne dogodovštine sa životinjama i neuobičajenim vremenskim prilikama dovoljno su zanimljive da drže pažnju čitatelja. No ta je radnja samo u funkciji isticanja temeljnih ideja romana vezanih za odnos čovjeka i prirode, odnos u kojem je stoljećima bilo previše iskorištavanja prirode od strane čovjeka pa te brojne »greške u koracima« priroda sada kažnjava svirepo i krajnje smrtonosno. Noi i Ibrahimu život je sveden na ono najosnovnije – ponajprije hranu i sigurno mjesto za preživljavanje – pa odjednom više uopće nije važno tko je koje vjere i kakve ima poglede na život, već samo može li i zna preživjeti u iznimno teškim uvjetima za opstanak života. Njihovi kratki i škrti dijalozi sjajno iskazuju svu gorčinu osamljenosti na koju su osuđeni pri čemu, posebno pri kratkoj raspravi o smislu čekanja (»Dok čekamo, sve ima svoj smisao«, zaključuje Ibrahim njihov razgovor) jako podsjećaju na Vladimira i Estragona, kultne antijunake Beckettovog remek-djela »U očekivanju Godota«.
Taj tamni ton i besperspektivnost pojačani su i središnjim motivom romana, a to je, kako ju je Noa nazvao, njegova arka uz koju je vezan i naslov romana. Ne radi se zaista o čuvenom biblijskom plovilu, već o jednoj od dviju Noinih peći za ugljen koja ima oblik izvrnute arke i u koju Noa, najprije nesvjesno, a potom s planom, počinje odlagati kosti uginulih životinja. Simbolika je više no očita. Biblijski Noa u arku je dovodio žive životinje trudeći se tako sačuvati životinjske vrste koje će se nakon potopa množiti i omogućiti obnovu svijeta. Mlakićev Noa tu mogućnost nema i sve što mu preostaje je da u svoju »arku«, cinično nazvanu Druga Noina arka, sprema ostatke ono malo uginulih životinja s te planine – zečeva, vuka, pasa, ovaca, medvjeda… Tu u toj arci završi i Ibrahim nakon što umre, a ona je i posljednje odredište u koje u zadnjim trenucima svog života odlazi i Noa.
Noa i Adam
Jedna od mogućih poruka ovog gorkog i mračnog apokaliptičnog romana mogla bi glasiti da su sve što na koncu ostaje samo kosti. Tu ciničnu poruku podržava i odlična naslovnica koju je dizajnirao Ivan Stanišić, a od tog općeg mraka i tuge elegantno i diskretno se udaljava sam završetak romana, točnije minijaturna cjelina nazvana Epilog u kojoj svjedočimo buđenju čovjeka koji se ne sjeća »ničega osim pojedinih detalja nekog grozomornog sna u kojem je ležao u dubokom mraku, kao u kolijevci. Čak se ni svog imena nije sjećao. Sjetio se samo kako ga je u snu netko dozivao. Zvao ga je Adamom. Nikoga osim njega nije bilo u blizini, pa je znao da je taj glas dozivao upravo njega. Dakle, zvao se Adam«, zaključuje Mlakić svoj roman »Druga Noina arka«. Noa se, izgleda, pretvara u Adama i »počinje nova zora čovječanstva«. Ili se varamo… Možda su to sve samo predsmrtna buncanja Noe, posljednjeg živućeg stanovnika Zemlje.
