U »Noćnom portiru« Drago Glamuzina radi ono što najbolje zna – piše o književnosti, odnosno o tome kako živjeti s književnošću i za književnost. Istina, ta tema nije bila strogo određena nakon što je prihvatio poziv Semezdina Mehmedovića, čelnog čovjeka sarajevsko-zagrebačke izdavačke kuće Buybook, koji mu je predložio da uđe u krug autora (Aleksandar Hemon, Marko Pogačar, Almin Kaplan, Lana Bastašić i Olja Savičević Ivančević) koji su za tog izdavača napisali dnevnike.

Poput njih, i Glamuzina je krenuo pisati tekst dnevničkog tipa, a budući da je književnost iznimno bitan dio njegova života, ispalo je da je »Noćni portir« ponajprije priča o književnosti.

Ocjene književnih djela

Saznajemo tako puno pojedinosti o tome što u književnosti autor voli i cijeni, i kako pristupa stvaranju, ali i o prijevodu knjige njemu iznimno dragog pisca Singera čiji roman »Sjene nad Hudsonom« upravo prevodi, odnosno brojnim čitanjima tekstova vezanih uz poznatu VBZ-ovu književnu nagradu za najbolji neobjavljeni roman.

Tu su, naravno, i reminescencije o iskustvima s pojedinim književnicima (Bekim Sejranović, Mirko Kovač…), kao i ocjene nekih pročitanih knjiga pri čemu za roman »Zovem se Lucy Burton« američke književnice Elizabet Strout kaže – »lijepo mi je u ovom romanu«. I to je ocjena bolja od bilo koje, pa i najpozitivnije, književne kritike.

Naravno, sve u životu autora prožeto je i određeno književnošću (to mu je i posao), ali to nije jedina tema. Središnja zbivanja vezana su uz njegov novi pokušaj zajedničkog života, ovog puta sa ženom koja, kako on to sam kaže, »odnedavno spava sa mnom« i s kojom nastoji izgraditi ljubavni odnos, svjestan istodobno činjenice da nakon svih dotadašnjih veza, posebno braka s bivšom ženom s kojom ima dvoje odrasle djece, može, ako treba, živjeti i sam.

Njihovi zajednički trenutci, kao i njegovi kontakti sa sinom i s kćerkom s kojima se često druži i koje beskrajno voli, dio su njegova osobnog života kojeg nam također prenosi, nastojeći čitatelju što vjernije prenijeti i taj dio svoga života.

Umorni zapisi

Iako je nedvojbeno kako se radi o autobiografskim dnevničkim zapisima i iako to čitatelj vrlo brzo shvaća, Glamuzina je namjerno odustao od klasičnih dnevničkih nadnevaka koji, ustvari, i nisu potrebni jer je jasno da tekst nastaje početkom ove naše treće decenije 21. stoljeća, doba korone i rata u Ukraijini, koji se i spominju.

Sam autor svoje biljške naziva ne dnevničkim već »umornim zapisima«, a pojašnjavajući taj naziv kaže: »Zasad znam da će to biti umorni zapisi, jer ću ih pisati noću, od tri do šest ujutro, nakon što sam pročitao i napisao sve što sam morao za posao.

Tad je i oprez manji, granice propusnije, umoran mozak manje je inhibiran. Ali i rečenice će vjerojatno ponekad biti nemuštije. Pa će ih trebati naknadno dorađivati. Ti će se zapisi naslanjati na knjige koje čitam, ali tako da od njih uvijek idem k sebi, onome što se meni dogodilo, i što mi se događa.

Još nisam siguran koje ću događaje izabirati iz mog dnevnog života, hoću li samo one koji su na kraju dana najživlji u meni, bez obzira na to o čemu je riječ, ili ću se držati jednog skupa tema i zbivanja. Ili ću možda ipak najviše pisati o ženi koja odnedavno spava sa mnom. Možda se na kraju sve pretvori u roman o pokušaju da ponovo budem s nekim.«

Trenutci svakidašnjice

U skladu s tim sitnim satima, kad djelo nastaje, autor mu i daje naziv »Noćni portir« (radni naslov bio je »Noćna knjiga«), što je i naslov čuvenog provokativnog filma talijanske režiserke Liliane Cavani snimljenog 1974. godine.

No, razina provokativnosti koju nudi taj film, koji govori o erotskoj vezi bivšeg SS-ovca i logorašice, ova knjiga nema, jer joj to i nije bila namjera. Cilj je ovog, kao i ostalih dnevničkih zapisa Buybook izdavača, uhvatiti trenutke svakidašnjice ljudi koji žive književnost. Glamuzina je to s »Noćnim portirom« i uspio, a dodatnu dozu dokumentarnosti cijelom tekstu svakako daju i fotografije koje prate pojedine zapise koji se pak u nekoliko slučajeva pretvaraju u prave male priče, poput opisa slijetanja ozlijeđena galeba na balkon stana u kojem autor živi s partnericom.

Sve u svemu Glamuzina je uspio u zadatku koji u početku i nije želio prihvatiti. U konačnici je stvoreno zanimljivo djelo, o kojem sam autor pri kraju kaže: »Kad pišeš roman uglavnom znaš kako će završiti neki lik, hoće li netko ostati zajedno ili umrijeti, jer isplanirao si to već na početku.

Kod dnevnika ni autoru nije poznato kako će se ovo rasplesti, ti pratiš priču čiji kraj ne znaš. To unosi dozu nesigurnosti, ali i dodatni izazov u pisanju«, ističe Glamuzina koji je stvarajući ovaj dnevnik u konačnici stvorio hibridni tekst, nedatirane dnevničke zapise u kojima ima i elemenata romana.

Magnetično pripovijedanje

– Pjesnik i romansijer Drago Glamuzina pisao je ovaj dnevnik tijekom zime i proljeća 2022. godine. Dani su bili ispunjeni događajima koje je onda opisivao noću, pred spavanje, pa je onda i naslov »Noćni portir« sretno srastao s knjigom.

Dnevnik se tako transformirao u noćnik. A šta je ovdje opisano: sitni kućni problemi, susreti s prijateljima, vrijeme provedeno s bližnjima i ženom »s kojom odnedavno spava«, u pitanju su živi likovi u tekstu koji, može se reći, u formalnom smislu jeste i roman.

Zanimljivo je gledati kako izvrsni pisci formu dnevnika podređuju svome autorskom glasu. A mirni, ujednačeni glas u »Noćnom portiru« (poznat iz ranijih proznih i pjesničkih knjiga Drage Glamuzine) ima hipnotičko djelovanje na svog čitatelja.

Sigurno je tako, jer sam u procesu pripreme za objavljivanje ovu knjigu čitao nekoliko puta, a to magnetično pripovijedanje je na ovog čitatelja svaki put imalo isti učinak i svaki put sam je čitao s istim zanimanjem.

Neke knjige uznemiravaju, a »Noćni portir« umiruje. Na neobičan i teško objašnjiv način ova knjiga je utješna. Nakon njenog čitanja povjeruješ da život, čak i u ovako nesretnom svijetu kakav je naš današnji, ima smisla – napisao je o knjizi urednik Semezdin Mehmedinović.