Roman sam pisao dugo i promislio o svakom detalju - Drago Glamuzina
Za Drugi zakon termodinamike kažu da od svih prirodnih zakona ima najviše utjecaja na umjetnost i filozofiju, jer pokazuje smjer vremena, odnosno kako će sve završiti, kaže Glamuzina
povezane vijesti
Drago Glamuzina nezaobilazna je činjenica ovoprostornog književnog života. S koje god strane pogledali na njegovo knjiž(ev)no djelovanje – spisateljske, uredničke, organizatorske… – naći ćemo ga u vrhu relevantnosti i kao jednog od kreatora trendova. Kao glavni urednik, prvo u Profilu, a onda u VBZ-u, važnim je dijelom oblikovao, i oblikuje, našu suvremenu lektiru. Kao organizator, odnosno direktor riječkog knjižnog sajma Vrisak oblikuje riječku knjižnu stvarnost i utječe na ono što će u Rijeci, a onda i Hrvatskoj, biti prikazano kao suvremeno relevantno. Kao spisatelj, pak, javljao se i javlja se pjesmama i romanima, i svaki put to je javljanje događaj koji privlači pažnju. Bilo da je riječ o zbirci pjesama koja stoji na početku tzv. hrvatske stvarnosne poezije (»Mesari«), bilo da je riječ o romanu koji osvaja važne nagrade (»Tri«, nagrada Tportala 2009. godine za najbolji roman 2008. godine). Dugo ga ipak nije bilo u proznome smislu, pa se može reći da je njegov novi roman, »Drugi zakon termodinamike«, prilično iščekivan. Roman je vani, mi smo ga pročitali i s autorom načinili ovaj razgovor.
Koji je to drugi zakon termodinamike i kako korespondira s vašom pričom?
– Za Drugi zakon termodinamike kažu da od svih prirodnih zakona ima najviše utjecaja na umjetnost i filozofiju, jer pokazuje smjer vremena, odnosno kako će sve završiti. Thomas Pynchon je napisao priču koja je trebala izraziti taj zakon, a i Dan Brown u »Postanku« uz njegovu pomoć pokušava razjasniti od kuda dolazimo i kamo idemo. Njegovim poopćavanjem u zadnje vrijeme pokušavaju objasniti i funkcioniranje društvenih i ekonomskih sustava, a sve se zapravo svodi na formulu da se u svakom zatvorenom sustavu entropija povećava, odnosno da se sve kreće od reda prema neredu. I da obrnut proces nije moguć, kad razbijete jaje, ne možete ga ponovo sastaviti.
U mom romanu, Andrej, komentirajući raspad veze svojih prijatelja, kaže da »svaki uređeni sustav teži entropiji, dovoljan je najmanji pomak da se sve raspadne«, odnosno »ako drugi zakon vrijedi za sve u univerzumu, onda vrijedi i za ljudske odnose«. Ja sam to onda izvukao u naslov kao metaforu koja podcrtava većinu priča u romanu.
Traljavo razrađeni kriteriji natječaja MK-a
Iz rubrike književnih aktualnosti moram vas pitati o ovom natječaju Ministarstva kulture i medija u vezi sa stimulacijama autorima. Što mislite o tom novom prijedlogu vrednovanja djela?– Ne mislim da je itko imao lošu namjeru, ali loše je završilo. S tim se kriterijima otišlo predaleko, a i traljavo su razrađeni pa je u njima puno kontradiktornih stvari i pogrešaka koje su izazvale žestoke reakcije pisaca. U svim tim reakcijama nekako se previdjela činjenica da bi i dalje žiri imao zadnju riječ, a da su kriteriji trebali osigurati da se ne preskoči netko tko je na primjer bio među pet finalista važne nagrade, a ovdje nije uspio ući među 20 dobitnika stimulacije, što se prije događalo i zbog čega je bilo puno ljutnje. Oko tih stimulacija uvijek je bilo puno prigovora, no jedan žiri teško može kvalitetno vrednovati cjelokupnu godišnju produkciju, budući da se ocjenjuje i proza, i poezija, i prijevodi i dječje knjige. Teško je očekivati da bilo tko može sve to pročitati i zato je Ministarstvo i tražilo da se razradi sustav koji bi olakšao rad žirija. |
Dešifriranje
Ljudi s ove naše male književne scene uvijek se zabavljaju dešifriranjem osoba od vaših književnih likova ili pjesničkih subjekata. U ovom romanu takvima je olakšan put kod dijela likova, jer neki od njih nose imena građanskih ljudi s kojima dijele i određene karakteristike, recimo Zoran Ferić ili Jonathan Franzen. Drugi su, pak, malo dublje zakopani, pa ja, recimo, u liku Svena vidim potencijalnu posvetu Bekimu Sejranoviću, našem nedostajućem prijatelju. Naravno, sve su to posvete ili konstrukti, a ne »pravi« ljudi pa me zanima umara li vas to poistovjećivanje i traženje ljudi u likovima ili ste na to naviknuli i jeste li kad ozbiljnije nastradali ili »nastradali« jer je netko pospojio književnost i život na po vas poguban način?
– Razumijem da su ljudi radoznali i ne ljuti me to, ali me umara, pogotovo stoga što u svakom intervjuu moram odgovoriti na isto pitanje, odnosno naglasiti da su to književni likovi, a ne stvarni ljudi, koliko god u njihovom konstruiranju koristio i neke detalje koji su se dogodili. Ali ovaj put sam za to i sam malo više »kriv«, jer sam neke likove nazvao imenima stvarnih ljudi, pa se nemam pravo žaliti. Dakle, još jednom, ništa što su Franzen i Ferić u mom romanu izgovorili, nisu izgovorili u stvarnom životu.
Slična je situacija i sa Svenom, on jest mala posveta Bekimu, ali priča koju je ispričao u romanu potpuno je izmišljena, do zadnjeg zareza. Jedino što se doista dogodilo jest taj detalj o huliganima koji smišljaju kako da ušutkaju Štulića, ali to je čuo od vozača taksija dok je jednom žurio na Interliber, i onda mi to zgranuto prepričao kad smo se našli, a ja sam to pretvorio u povod za obračun na kraju romana.
Sven, dakle pokretač cijele te dekameronske večeri, lik je koji će u ključnoj sceni romana zaokružiti priču i učiniti od nje roman, osim što to tijekom pričanja priča čine i sami likovi svojim međusobnim vezama i suovisnostima. Kako vam je nakon balansiranja trima likovima u romanu »Tri« bilo balansirati njih četrnaestero? Jeste li pisali »iz glave« ili je ipak postojala neka ploča s karakternim osobinama, citatima, psihološkim karakterizacijama?
– Da, postojao je poseban word dokument u kojem su ugrubo bili ocrtani svi likovi i naznačene njihove međusobne veze, a nacrtao sam i tu sobu s rasporedom sjedenja, kako ne bi bilo grešaka pri razvijanju priče, recimo poljube se, a jedno sjedi na kauču dok drugo sjedi na suprotnom kraju sobe, za stolom. Ali zahtjevnije je bilo pronaći pravi način na koji ću u tom skučenom prostoru i u jednoj noći razviti 14 karaktera, dati svakome prostor da pokaže kakav je, a da njihove reakcije budu posve spontane i primjerene situaciji.
U tom su smislu ta dva romana posve drukčija, premda se u osnovi bave istom temom, odnosom između muškaraca i žena. Ali dok se u »Tri« stalno kopa po jednom odnosu, uporno ljušte njegovi slojevi i pokazuje čega sve tu ima, ovdje se to daje iz desetak različitih perspektiva.
Vrisak opet najesen
Što će biti s Vriskom ove godine, kojega ste direktorom? Možemo li ga i kada očekivati u Rijeci?– Vrisak će se naravno održati, ali i ove smo ga godine prebacili u rujan. Nadamo se kako će do tada biti procijepljen dovoljan broj ljudi da ćemo moći održati ne samo promocije nego i pokoji koncert. Gosti su još oprezni i pitaju je li moguće imati i tu alternativnu opciju preko Zooma, ali mi se nadamo da će golema većina promocija biti održana uživo i da ćemo se ponovo u Rijeci družiti s piscima. To je na kraju smisao festivala – upoznavanje i druženje pisaca i čitatelja. |
Slika generacije
Koliko se razlikuje Drago Glamuzina i kao pisac i kao osoba, ako to smijemo odvojiti za ovo pitanje, koji je napisao »Tri« i »Drugi zakon termodinamike«?
– Valjda sam i kao čovjek i kao pisac sad iskusniji, ali ne znam da li to znači da sam bolji. Vjerojatno sam i malo umorniji, kao i moji likovi u »Drugom zakonu termodinamike«. To su uglavnom priče četrdesetogodišnjaka i pedesetogodišnjaka koji su već pomalo satrani životom, ali još su premladi da bi u potpunosti odustali od svojih žudnji i ciljeva.
Priče koje likovi pripovijedaju raznolike su, no u njima je vrlo čest motiv seksualnost, nasilje, izdaja, a neke od priča su na granici vjerojatnosti. Tu ste stvar dijelom razriješili zahtjevom da sudionici prepričavaju priče koje nikada nisu nikome ispričali, ili koje su na njih ostavile iznimnog traga, no što vam je bio glavni motiv kada ste slagali tu koncepciju? Što vas je više zanimalo u procesu: kako su te priče djelovale na pojedince ili kako će djelovati na grupu? Dakle više psihologija ili više sociologija?
– Te su priče trebale pokazati kakvi su ti likovi, što ih muči, što ih je slomilo u životu. To je slika jedne generacije, koja je, kao što sam već rekao, poprilično umorna i uglavnom koncentrirana na sebe. Nisu zadovoljni svijetom u kojem žive, ali ne bave se baš društvenim problemima, ne vjeruju da mogu nešto promijeniti pa su svoje strasti uglavnom usmjerili prema osobnim preokupacijama. Istovremeno, bilo mi je važno pokazati i taj društveni kontekst u kojem žive, društvo bez optimizma, u kojem su ratni zločinci još uvijek ugledni ljudi, u kojem i visokoobrazovani žive na rubu siromaštva dok je javni prostor pun primitivizma, nasilja i kiča.
Bitno je, naravno, i kako na te priče reagiraju ostali, jer upravo se kroz te reakcije oni otkrivaju kao likovi. Osim toga, te priče vrlo često provociraju jedna drugu, one su povezane i isprepletene, i upravo zato ovo jest roman, a ne zbirka priča.
Vrisak će se naravno održati, ali i ove smo ga godine prebacili u rujan / Foto ARHIVA NL
Trenutak u kojem živimo
Mislite li da ima prostora za antifeminističko čitanje vašega romana? Hoće li vam se možda zamjeriti što ponekad snaga vaših ženskih likova počiva na njihovoj mogućnosti da zavole poniženje, podložnost ili nasilnost?
– Siguran sam da u mom romanu nema ništa antifeminističko. Istina, dva ženska lika su submisivna u seksu, ali ne i u životu. Dapače, kao likovi su obje superiorne tim muškarcima i na kraju ih ostave. U seksu preuzimamo različite uloge i ne treba ih preslikavati na stvarni život. Osim toga, da u romanu imam nekog moćnog direktora koji nakon maltretiranja radnika ode kod domine, što je čest klišej, ne biste me pitali vidim li muškarce kao slabiji spol. Nije nevažna ni činjenica da drugi ženski likovi polemiziraju s njima oko te submisivnosti, kažu da je njima to nezamislivo, pa je zapravo to samo jedan od brojnih fenomena o kojima likovi raspravljaju.
Također, u romanu se govori o čak četiri slučaja silovanja ili seksualnog zlostavljanja, kao i o brojnim drugim oblicima nasilja koje na različite načine premrežava ovo društvo. Pokušao sam uhvatiti trenutak u kojem živimo, odnose koji u njemu vladaju, a oni su nažalost takvi kakvi jesu. Upravo je objavljeno pomalo zastrašujuće istraživanje po kojem čak 50 posto maturanata smatra da homoseksualci trebaju skrivati svoju orijentaciju, a otprilike isti ih broj misli da se žene trebaju baviti samo onim aktivnostima koje su primjerene »slabijem« spolu te da NDH nije bila fašistička tvorevina.
Kao urednik morate ponekad biti hrabri pa predložiti autoru da izbaci 200 kartica teksta, kao što ste svojedobno sugerirali Zoranu Feriću. Kakvi ste kao autor? Držite li se čvrsto koncepta, ili rečenica, ili dopuštate da vam urednik izbaci likove, blokove teksta, natjera vas da nešto nadopišete? Kakav je bio uredničko-spisateljski rad na ovome romanu?
– Roman sam pisao dugo i promislio o svakom detalju, ali uvijek me zanima i mišljenje drugih, jer nikad niste do kraja sigurni u izvedbu. Pisanje je naprosto takvo, pred vama je stalno bezbroj puteva i vi cijelo vrijeme birate kojim ćete krenuti. Nekoliko ljudi je čitalo roman još u nastajanju i bile su mi važne njihove sugestije, jednako kao i urednice Irene Španić kad je roman došao u tu fazu. Kad sam u nešto siguran, ostat ću pri svom, ali ponekad se te primjedbe poklope s mojim sumnjama i natjeraju me da potražim drugo rješenje ili mi ukažu na nešto čega možda nisam bio svjestan. Tako da sam uvjeren da je za svakoga pisca ta institucija prvih čitatelja i urednika jako važna. Naravno, autor je taj koji na kraju odlučuje, ali važno je da čuje i promisli o sugestijama.
Ferić i san
Znam da je Zoran Ferić čitao vaš roman prije objavljivanja pa me zanima je li vam se »osvetio« za onih 200 kartica koje ste mu izbacili iz »Kalendara Maja«, je li vam on možda štogod »izbacio« ili barem reducirao »sebe«? Uopće, kako je reagirao na Zorana Ferića iz romana?
– Ne samo da je čitao prije objavljivanja, nego ga je čitao i dok je bio u dijelovima, priču po priču, kao i ja njegov. Imamo sličan književni senzibilitet i volim čuti njegove mišljenje. Ali ne, nije se »svetio«, nije predložio nikakvo kraćenje ili reduciranje, nego upravo suprotno, da nadopišem tu scenu s njegovim snom, i ja sam ga poslušao pa sam uz san o klanju kritičara dodao još jedan, s vješanjem djece na stadionu.
Što je koronarna godina donijela VBZ-u, u kojem ste glavni urednik, je li se i kako korigirao program, je li bilo kakvih najava rezanja, kako poslujete?
– Korigirali smo program, ali ne puno, u jednom smo trenutku, kad su se zatvorile knjižare, malo usporili s izdavanjem knjiga, ali poslije smo to nadoknadili. I dalje je sve drukčije nego što je uobičajeno, nema književnih promocija, povećana je online prodaja, više se radi od kuće, sastanči se i ide na festivale preko Zooma, ali kad se sve sabere, mi smo uspjeli u tih godinu dana ostati gotovo na razini prethodne godine.
