Prigovori i zanovijetanja koja kod nas uobičajeno prate dodjelu književnih nagrada potpuno su izostali nakon proglašenja Dorte Jagić dobitnicom Goranova vijenca, nagrade koja je, unatoč akutnim organizacijskim i financijskim problemima, još uvijek naša najprestižnija nagrada za pjesništvo. U svađalačkoj, zajedljivoj atmosferi koja vlada skučenom hrvatskom kulturnom scenom rijetko se događa takav konsenzus.

– Neizrecivo mi puno znači podrška kolega. Reakcije koje sam dobila vrijede koliko i nagrada – kaže Dorta Jagić, žmirkajući kroz osmijeh na podnevnom suncu. Sjedimo u kafiću na Prisavlju; maloprije je na radiju dala intervju, uskoro će se početi spremati za putovanje u Pariz gdje joj je prevedena zbirka pjesama, a sinoć je dokasna bila budna, jer se utrkivala s rokom za dovršetak jednog putopisa. Žali se na bol u prstima; sumnja na to da je od maničnog udaranja po tipkovnici dobila muskulfiber.

– Eto šta je bit’ radnica! – šali se.

Dorta Jagić je, svi se slažu, Goranov vijenac debelo zaslužila. Njime kao da su stvari sjele na mjesto, kao da je njime ispravljena jedna velika nepravda.

Iako se od svoga utemeljenja 1971. godine Goranov vijenac dodjeljuje za cjelokupni pjesnički opus i dostignuća u hrvatskoj književnosti, prvi je put nagrada pripala tako mladoj osobi.

– Pa i mene je to iznenadilo, trebalo mi je neko vrijeme da to prihvatim. Zapravo mi je drago da su malo olabavili tu dobnu granicu, ona ne bi ni smjela biti rigidna… Ali teško mi još uvijek pada to što je dodjela nagrade općenito bila pod velikim upitnikom, što je manjak podrške ozbiljno zaprijetio kontinuitetu Gorana, a to je sramotno i rastužuje me, govori puno o stanju stvari u ovoj kulturi.

Većinu priznanja za svoj rad dobili ste u inozemstvu. Prije desetak godina o zanemarivanju pjesnika nadahnuto je pisala Darija Žilić, Vaša kolegica, također pjesnikinja, a povod je bila nagrada koju ste dobili u Rumunjskoj, a koja je kod nas prošla posve ispod radara. Ima li tu ogorčenja? Što Vam znači ova nagrada?

– Povratak kući, možda. Ili radije, ublažavanje tog osjećaja odbačenosti i marginalizacije koji osjećam. Nisam zbog toga ogorčena, ne bih to tako nazvala, s vremenom sam se pomirila s time. Ovaj Goranov vijenac čini da se ovdje, kod kuće, osjećam manje odbačeno. Što se tiče uspjeha vani, općenito me nervira napuhavanje tog mita o Hrvatskoj – zemlji sporta, mitologiziranje sportaša koji promiču zemlju u svijetu. Nisu oni jedini koji to rade, samo se tako čini, jer se o uspjesima u drugim poljima, u književnosti pogotovo, naprosto šuti. Pa i ta reakcija Ministarstva kulture, odnosno njezin izostanak… Neću reći da me boli ili da zbog toga patim, ali bilo bi lijepo čuti jedno službeno »Čestitam«, ovo je ipak naša najveća nagrada za poeziju, to bi trebalo nešto značiti, zar ne?

Biblijske žene

Koja biste postignuća iz posljednjih nekoliko godina izdvojili kao nešto na što ste ponosni?

– Osim na ovu nagradu, i na onu koju sam primila u Gdansku za knjigu »Kauč na trgu«, ponosna sam na svoj »Mali rječnik biblijskih žena«. Puno sam radila na tom projektu, puno sam istraživala, i sama se na iznenađujući način mijenjala pišući tu knjigu. Ona mi je važna, jer sam na jednom mjestu okupila biblijske žene, izvukla ih iz sjene, oblikovala ih, literarno ih oživjela, poetski skulpturirala, s nekima sam to činila vrlo doslovno, dajući im boju kose, oblik tijela koji sam zamislila da bi im pristajao… Ta mi je tema bila izazov kao teologinji i kao pjesnikinji, mislim da sam uspjela otvoriti i jednu novu perspektivu u kršćanskom feminizmu.

Mediji ponešto senzacionalistički ističu Vaš interes za teološke motive. Crkva danas ima loš PR, često se apriori odbacuje sve vezano uz vjeru i religiju, pa i sintagma kršćanski feminizam zvuči kao oksimoron. Smeta li Vam to?

– Smeta mi intelektualna lijenost koja je uzrok tome. To je problem ovog vremena; manjak kritike, preuzimanje stavova bez njihova propitivanja, bez informiranja. Netko kaže, ovo je glupo, i onda ti to ponavljaš – ovo je glupo. To me zaprepašćuje i čudi – pa daj, podigni kamen, pogledaj što je ispod! Ne možeš reći za Isusa nešto loše ako znaš tko je on bio. Bio je junak, panker, tako ga ja vidim; hrabar i pošten tip koji je ustao protiv farizeja, protiv socijalne nepravde. Družio se obespravljenima, bolesnima, s kurvama! Ovaj Isus kakvog grade danas, to nije pravi Isus, nego beživotna lutka, šuplja marioneta. Mene to ne zanima, za mene je kršćanstvo ono ispod taloga svog tog licemjerja i fikcije.

Bujnost

Kad smo kod licemjerja – jeste li Zapadu zanimljivi i zato što možete ponuditi egzotično, autentično iskustvo Balkana?

– Srećom, to je vrijeme prošlo. Jako se otrcala ta priča, i neka je. Kontaktirali su me razni časopisi iz Amerike, između ostalog Mantis, jako ugledni časopis, ali ne znam koliko moja stilistika, moja poetika njima uopće može odgovarati. Svi važniji američki pjesnici danas, njihove zvijezde, pišu strašno ogoljeno, evo na primjer Billy Collins… Meni je to pretjerivanje s jednostavnošću: pijem juice, gledam kroz prozor, novine su mi na stolu. Ne znam bih li ja s tom svojom bujnošću mogla tamo naći publiku.

Baš tu bujnost ističe i žiri u obrazloženju Goranove nagrade: nesputana imaginacija, nadrealistički smjele metafore, duhoviti apsurdizam i posve neortodoksno, vrlo osobno poimanje kršćanstva. Odakle ta bujnost?

– Ne znam ni sama! Ja sam upoznavala sebe kao pisca pišući. Nije to nikad bilo s predumišljajem, nisam planirano ulazila u to kako ću poezijom pisati neki konstrukt sebe kao pjesnikinje. Sjećam se, uvijek me radovalo pisanje, otkriće sebe kao ljubitelja metafore, to mi je bilo strašno zabavno, to i pisanje kao kognitivna kategorija, kao sredstvo da upoznaš svoj unutrašnji krajolik, koji je u mom slučaju bujan, začudan. Ja stvarno mislim da kroz pisanje upoznaš samog sebe. Ja volim puno pridjeva, puno čudnih metafora… Baš volim začudnost. I to pogotovo začudnost svakodnevice. Uživam u onome što je naoko banalno, golo, vidjeti čitav jedan zanimljivi svemir. Spajati visoko i nisko, ali na način da je to nisko zapravo već visoko. Ti sudari metafizike i »obične« fizike, susreti svetog i profanog. Volim dosta paradoksa u svemu. Čak me uzbuđuje i činjenica da je foton istovremeno i čestica i val, što je kontraintuitivno. Sama po sebi, ta je činjenica već blesava i zanimljiva.

Istraživačko putovanje

Događa li se ta čarolija samo u jeziku, u pisanju, ili je živite u svakodnevnom životu? Trenirate li gledati?

– Ja sam i putopisac. Izašla mi je knjiga putopisa, prije godinu, dvije, kao rezultat baš tog višegodišnjeg treninga percepcije. Na putovanjima sam izoštrila percepciju, ali možda još i više u kazalištu. Kako sam bila glumica i pedagoginja u centrima za kulturu, sjećam se da je jedna od vježbi bila da prolaziš svojom ulicom kao da prolaziš Petom avenijom, kao da kročiš najuzbudljivijom ulicom na svijetu. I otvore ti se vrata percepcije bez ikakvih kemija. To smo radili godinama, nakon nekog vremena to te promijeni, i stvarno vidiš u svemu čudo.

O čemu je posljednji putopis koji ste napisali?

– Bila sam četiri mjeseca na jugu Njemačke i obilazila njihove divne gradove… To je praznik, ne samo za oči, nego za tijelo, za nepce. Kako ti Švabe znaju jesti! Od one najprostije, seoske hrane, do najfinijih delicija. Oni se stvarno super ludiraju, baš se poetično ludiraju. Tamo se nisam morala posebno truditi oko percepcije. Kakav krajolik! Nije čudo da je tamo, u južnoj Njemačkoj, niknuo romantizam: Goethe, Sturm und Drang. Na moju romantičnu dušu to je sjelo kao melem.

Što ste radili tamo?

– Bilo je to istraživačko putovanje, posjećivala sam najzabitija mjesta, puno sam čitala, pisala, stalno bila na putu. U sklopu mog kršćanskog projekta, pokazivanja ljubavi prema onima slabijima i nemoćnima, volontirala sam u jednom staračkom domu.

Angažman

Bi li to iskustvo iz staračkog doma moglo ući u Vašu poeziju?

– Već je ušlo. U zbirci »Kauč na trgu« ima puno pjesama o siromaštvu starih ljudi i žena, o nezaposlenosti. Ja ne mogu da ne pišem o tome. Od malena, to je dio mene. Odrastala sam u siromaštvu, vidjela sam strahovito puno bijede, od naših krajeva do posjeta Filipinima gdje me šokiralo dokle može sezati ljudska bijeda. Ne mogu ne pisati o tome. Ali kad pišem o tome, obavezno moram pisati i o nečemu suprotnom, da napravim balans, odmak, da sebi pomognem. Od takvih tema teško uspostavljam distancu. Kako neki kažu, dobro je biti suosjećajan, ali empatija te može potpuno razoriti. Razljuti me, ogorči nepravda, previše sam propusna…

Možete li sebe zamisliti kao socijalno angažiranu pjesnikinju? Osjećate li da ovo vrijeme to zahtijeva?

– Kako ne! U sebi imam toliko želje za angažmanom, ali ne znam odakle bih krenula kad mi moja vlastita, privatna borba za egzistenciju oduzima užasno puno energije i vremena. Ali mislim da će se sada nešto promijeniti. Imam neke ideje koje uopće nisu neizvedive i mislim da ću uskoro početi ostvarivati ih.

Kad kažete da ste bili siromašni, to skoro da zvuči kao probijanje zvučnog zida tabua. Siromaštvo sigurno nije rijetko iskustvo, ali nitko ne kaže »Bio sam siromašan«.

– Zašto to ne govore? To je kao da kažeš »Imala sam sidu kad sam bila mala«. Meni je otac radio u Njemačkoj, iz jako siromašne seoske, posavske obitelji, kao i mama, čija je obitelj bila među najsiromašnijima u čitavom sinjskom kraju, gdje sam rođena.

On dođe jednom mjesečno, donese mi tih lutkica, ja uvijek u nekoj poderanoj odjeći.

U školi je bilo gadno, imali smo kute i one iste šlapice, ali to nije pomagalo, jer kad skineš tu kutu, jasno se vidi što nosiš ispod, imaš li skupe tenisice ili ne… I to je bilo gadno. Kad shvatiš da se zbog siromaštva prema tebi ponašaju kao da si bolestan. Kasnije sam išla u školu s djecom doktora, to je bilo jako teško. Ali obračunala sam se s time glatko, i sad na djetinjstvo gledam kao na nešto jako lijepo, ipak je to privilegija, odrastanje u prirodi koju obožavam.