Zahvaljujući uglednom zagrebačkom nakladniku »Srednja Europa«, koncem ove godine izašla je izvrsna, zanimljivo pisana i za naše još uvijek »turbulentne« društvene (ne)prilike važna knjiga »Historiografija, nacionalizam i identitet«, Stefana Bergera, njemačkog (rođen je u Lagenfeldtu 1964. godine i studirao povijest, germanistiku i političke znanosti na sveučilištu u Kölnu) i britanskog povjesničara (poslijediplomske studije pohađao je na koledžu Trinity Sveučilišta u Oxfordu, a potom je narednih dvadesetak godina predavao na nekoliko tamošnjih sveučilišta: Plymouth, Cardiff, Glamorgan i Manchester) koji se tijekom posljednjeg desetljeća (od 2011.) vratio u domovinu, gdje danas predaje društvenu povijest na Ruhrskom sveučilištu, u Bochumu, a ujedno je i direktor tamošnjeg Instituta za društvene pokrete, u kojem se primarno istražuje i proučava povijest radničkog pokreta, naravno u kontekstu šire društvene povijesti.

Historiografija i nacionalizam

Sjajan izbor tekstova prezentiran u ovom djelu (odabir i prijevod prof. dr. Michaela Antolovića) nije važan samo za Hrvatsku, odnosno njezinu akademsku zajednicu, posebice za onaj dio koji se profesionalno bavi povijesnom znanošću i historiografijom općenito, već i za ostale bivše republike, a danas samostalne države nastale raspadom Jugoslavije, jer Berger, nesumnjivo jedan od vodećih povjesničara današnjice, svjestan »bliskih veza historiografije i nacionalizma« (a one su i danas, još uvijek izrazito jake diljem Europe, a posebice i gotovo na svim razinama šire balkanske, podjednako društvene i političke zbilje) i svih deformacija koje iz toga (su)odnosa proizlaze, ili bi mogle nastati, zagovara komparativno istraživanje modernih nacionalnih historiografija kako bi pridonio »desupstancijalizaciji nacionalnih pripovijesti u Europi« i time omogućio bolje razumijevanje njihove unutrašnje strukture i načina na koji one funkcioniraju, što bi u budućnosti trebalo »potaknuti pisanje kaleidoskopa nacionalnih povijesti zasnovanih na višestrukim kulturama sjećanja koje bi uključivale posve različite poglede na nacionalnu prošlost i na taj bi način jedna dominantna i homogena povijesna pripovijest bila zamijenjena različitim i divergentnim nacionalnim pripovijestima što bi naposljetku pridonijelo pluralizaciji povijesnih diskursa«.

Ta »promjena paradigme«, naravno nije (samo) Bergerov »izum«, već je, kako u svom više nego iscrpnom i instruktivnim pogovoru tvrdi Michael Antolović (što je vidljivo u koherentnom izboru devet »reprezentativnih« ogleda uvrštenih u ovo izdanje iz bogatog i obimnog Bergerovog znanstvenog opusa), autor slijedio onaj dio društvene povijesti koji je pod neposrednim utjecajem »kulturnog obrata« težište istraživanja usmjerio prema različitim oblicima kulturnih ideja i tvorevina koje i same odražavaju raspored društvene moći.

Odatle, tvrdi Antolović »Bergerov pristup istraživanju prošlosti u vidu komparativne društvene povijesti i sam predstavlja jednu vrstu hibrida nastalog na temelju suvremene njemačke i britanske historiografske kulture«. Tekstovi su tematski povezani i već su ranije bili objavljeni u vodećim svjetskim historiografskim časopisima (Journal of Modern History, Journal of Contemporary History i Storia della Storiografia), ili su napisani za potrebe pojedinih (američkih i engleskih) zbornika u kojima se kritički raspravljalo, odnosno u kojima se problematizirao odnos komparativne povijesti i nacionalnih historiografija.

Mit i nacionalni identitet

U Antolovićevom se pogovoru naslovljenom »Prema komparativnoj povijesti nacionalnih historiografija« (tako je dobro »pogođen« da priznajem kako nisam mogao smisliti bolji za naslov teksta koji potpisujem), oprezno i s puno erudicije, ali ipak i nedvosmisleno jasno kaže zašto se odlučio baš za ovakav izbor i prijevod ogleda: »Gotovo sva pitanja, poput uloge mitova u stvaranju nacionalnih identiteta, očinskih figura u nacionalnim historiografijama, iznova uznapredovalog procesa renacionalizacije prošlosti, rasprostranjenih stereotipa u povijesnom diskursu, odnosa povijesti i sjećanja, problema (ne)odgovarajućeg suočavanja s traumatičnim iskustvima iz povijesti 20. stoljeća koja pokreće Berger u svojim ogledima potiču na usporedbe s ulogom znanstvene historiografije u hrvatskom i u drugim postjugoslavenskim društvima«.

Dakle, kroz komparativne i transnacionalne perspektive (kako i glasi podnaslov knjige o kojoj pišem), Berger (koji do sada u nas, u Hrvatskoj nije uopće prevođen) nam, kako sam već napomenuo, analizira ulogu mitova i povijesti u konstituiranju nacionalnog identiteta u modernoj Europi, ulogu »očeva« i njihov usud u modernim europskim nacionalnim historiografijama, ali i problematizira pisanje nacionalne povijesti u Njemačkoj, Italiji, Francuskoj i Britaniji od četrdesetih godina prošlog stoljeća do danas; piše o povratku nacionalne povijesti i promociji nacionalizma u historiografiji, o povjesničarima iz bivše Istočne Njemačke u ujedinjenoj Njemačkoj, te alternativnoj povijesnoj kulturi i pokušajima suočavanja s prošlošću u Istočnoj Njemačkoj, odnosno ukazuje nam na zamke tzv. metodološkog nacionalizma, te veze između ekonomije i istraživanja nacionalizma; predstavlja ulogu nacionalnih muzeja »razapetih« između nacionalizma, imperijalizma i regionalizma (u razdoblju 1750. – 1914.), odnosno aktualizira »velike nacionalne povijesne pripovijesti« i značaj i ulogu vojnih muzeja u suvremenoj Europi i na kraju, ali ne manje važno, ukazuje na brojne predrasude u procesima traženja vlastitog nacionalnog samorazumijevanja, tj. kako u suočavanju s drugim, razumijevamo sebe same i kakvi su »odnosi« nacionalne historiografije i nacionalnih stereotipa u Europi 20. stoljeća.

Interes za historiografiju

Sam je Berger naglasio kako je više nego zadovoljan odabirom radova o povijesti historiografije koje je Michael Antolović preveo i »posložio« u knjigu, uz napomenu da ove fenomene istražuje »od devedesetih godina 20. stoljeća« i kako se zapravo za povijest historiografije zainteresirao nakon epohalnih promjena do kojih je došlo nakon sloma komunizma u Istočnoj Europi i potom do ponovnog ujedinjenja njegove domovine Njemačke. To je i slikovito opisao riječima:

»U to sam vrijeme bio mladi povjesničar koji je istraživao povijest radništva i na sveučilištu u Oxfordu pisao doktorsku disertaciju posvećenu britanskoj Laburističkoj stranci i Njemačkoj socijaldemokratskoj stranci (1994. godine tiskana kao knjiga pod naslovom »The British Labour Party and the German Social Democrats, 1900. – 1931. A Comparison«). Ali, nakon 1990. godine s velikim sam zanimanjem pratio ono što sam smatrao da su važne promjene u velikoj njemačkoj nacionalnoj pripovijesti kojoj su povjesničari doprinosili svojim historiografskim radovima, ali i tekstovima u tisku i nastupima u medijima. Vjerojatno je činjenica što sam te trendove promatrao izvan Njemačke učinile da postanem svjesniji suptilnih promjena u stavovima koji su nastupili. Postojali su različiti pokušaji povratka na pozitivnije naglašenu nacionalnu povijest (o čemu je Berger također napisao knjigu »The Search for Normality. National Identity and Historical Consciousness in Germany since 1800.«), a suštinski element promjene koja je nastupila u historiografiji bilo je omalovažavanje i demonizacija komunističke historiografije u bivšoj istočnoj Njemačkoj. Članak o istočnonjemačkim povjesničarima u ovoj knjizi (»Historiografija, nacionalizam i identitet«), svjedoči o mom bavljenju sudbinom istočnonjemačke historiografije nakon ponovnog ujedinjenja. Tijekom narednih godina proširio sam svoj interes na odnose između nacionalnog identiteta i historiografije u drugim europskim nacionalnim državama. Ipak svoj interes nisam ograničio na historiografski nacionalizam. Tijekom projekta ‘Unsetting Memories and Social Cohesion in Transnational Europe’ (između 2016. i 2019. godine) sa znanstvenicima iz Britanije, Danske, Španjolske, Poljske i bivše Jugoslavije, ispitivali smo sjećanja na rat u Europi tijekom 20. stoljeća i utvrdili smo da još uvijek postoji mnogo vidljivog antagonizma i da se čini da snažan kozmopolitizam ipak nije u mogućnosti suprotstaviti se usponu desničarskog populizma, zbog čega smo se u projektu snažno založili za više antagonističkih oblika sjećanja. Ogledi koje je Michael Antolović prikupio u ovoj knjizi govore o mojoj želji da prevladam takve nacionalne perspektive… to međutim ne znači nužno da nacionalne perspektive nemaju svoje mjesto u povijesti. Zapravo, mnogi procesi u povijesti mogu se objasniti jedino upućivanjem na značaj i moć nacija i nacionalnih država. Ipak, dok se veliki dio historiografije predugo fokusirao gotovo isključivo na takve nacionalne perspektive, meni se i dalje čini da je krajnje vrijeme da krenemo prema komparativnim, isprepletenim (entangled) i transnacionalnim perspektivama«.

Nacionalne pripovijesti

Bergerov ključni teorijski koncept, kako ističe dr. Antolović, veže se uz pojam »velikih pripovijesti«, čime je nastojao razvoj nacionalnih historiografija smjestiti u širi europski kontekst. Te »velike nacionalne pripovijesti« (eng. national master narratives) su nastale, tvrdi Berger, na prijelazu iz 18. u 19. stoljeće, kao izravan odgovor na političku krizu do koje je došlo nakon Francuske revolucije, a u njihovu uobličavanju važnu su ulogu imale nacionalne historiografije koje su se »konstituirale« u vidu nacionalne povijesti, budući su bile čvrsto upućene na već postojeću naciju/nacionalnu državu, kao i na one zajednice koje je u budućnosti tek trebalo »postaviti na noge«.

Polazeći od navedenoga koncepta, Berger je sa skupinom suradnika započeo komparativno istraživanje tih konstitutivnih elemenata europskih nacionalnih historiografija, pri čemu je istakao pet bitnih područja usporedbe: društvene aktere i institucije u historiografijama i povijesnim kulturama, narativne modele, konstelacije različitih povijesnih ideja, različite paradigme u nacionalnim povijestima te važnost koja je u pojedinim nacionalnim povijestima pridavana transnacionalnim procesima.

Veliki paneuropski projekt posvećen komparativnoj povijesti europskih nacionalnih historiografija i njihovoj ulozi u stvaranju nacionalnih identiteta (poznat pod skraćenicom NHIST/»Representations of the Past: The Writing of National Histories in Europe in the Nineteenth Centuries« i financiran od 2003. do 2008. godine sredstvima Europske znanstvene zaklade), u kojem je pod vodstvom Bergera sudjelovalo više od dvije stotine znanstvenika iz trideset europskih država, na koncu je i predstavljen u šest obimnih zbornika, a u sklopu rada objavljen je i »jedini svoje vrste« (kako kaže Antolović), »Atlas europske historiografije 1880. – 2005.«, dok je na koncu u suradnji s Christophom Conradom, prvi čovjek projekta, objavio djelo »The Past as History. National Identity and Historical Consciousness in Modern Europe« (2015.), gdje su rekapitulirali rezultate svekolikog istraživanja. Berger je istakao da su sličnosti u konstrukciji velikih povijesnih »metanarativa« frapantne i kako se usprkos pojavi različitih formi tzv. nove povijesti, težište istraživanja i dalje zadržava na nacionalnoj državi i da »izuzev u uskim akademskim krugovima u kojima postoji prostor i za različite alternativne pristupe istraživanju, povijesna znanost svoj društveni značaj prvenstveno ima u vidu nacionalne povijesti«.

Puna afirmacija društva

Po mišljenju Antolovića, a to se zorno može iščitati i iz izbora tekstova uvrštenih u ovu knjigu, Berger je »izrazito nepovjerljiv prema svakom pisanju povijesti koje ima za cilj izgradnju ili učvršćivanje bilo kakvog oblika kolektivnog identiteta, pa tako i nacionalnog identiteta budući da on uvijek predstavlja socijalni konstrukt, s manje ili više izraženim ideološkim ciljevima«. On je za punu afirmaciju društva u kojem dominiraju individualizam i solidarnost koji su najefikasnija obrana od nasrtaja »razornih i ugnjetavačkih posljedica kolektivnih identiteta«.

Ali, budući nacionalne (pri)povijesti i dalje imaju iznimno privlačnu moć, te i dalje čine temelj nacionalnih identiteta (svekoliki prostor bivše Jugoslavije tim je ozračjem, nažalost i dalje naprosto bolesno kontaminiran i čini se u tomu neće posustati; dapače), Berger drži kako je presudno prihvatiti da postoji mnoštvo različitih i često suprotstavljenih nacionalnih (pri)povijesti i polazeći od ove činjenice tvrdi: »Zadatak je povijesne znanosti da i dalje istražuje nove konstrukcije sa stajališta intertekstualnosti i interdisciplinarnosti, uključujući u svoju analizu čitav dijapazon čimbenika (književnost, umjetnost, film, tisak, televizija, internet, društvene mreže) i disciplina (muzeologija, povijest umjetnosti i književnosti, arheologija, etnologija) koji osim historiografije sudjeluju u stvaranju i preformuliranju nacionalnih pripovijesti«.

Cjelinu ovih ogleda sažeto i pregledno povezao je dr. Michael Antolović u knjizi »Historiografija, nacionalizam i identitet« i valja mu na tomu zahvaliti, jer je u naš javni prostor »ubacio« par excellence povjesničara koji nam ima puno toga reći, a za kojeg, osim malobrojnih znalaca ove materije, malo tko od nas da je uopće ikada i čuo. A, Bergerova bibliografija koju nam je pisac pogovora ponudio na uvid je fascinantna: uz već spomenuta, valja dodati i još neka djela koja nedvojbeno imaju širi društveni, a ne samo akademski značaj: »Friendly Enemies; British-GDR Relations, 1949.-1990.« (s Normanom LeaPorteom), 2010.; »Social Democracy and the Working-Class in Nineteenth-Century Gernany«, 2000.; »Inventing the Nation: Germany«, 2004.; »History and Identity: How Historical Theory shapes Historical Practice«, 2022., itd., a tijekom svoje karijere uredio je pedesetak monografija i zbornika, među kojima je najviše pozornosti privukao svojevrstan europski povijesni vodič »A Companion to Nineteenth Century Europe«, 2006., odnosno monumentalna šestosvešča »A Cultural History of Memory«, 2020.; dok su stanovitu pozornost pobudili i zbornici posvećeni društvenim pokretima, nacionalizmu, sindikalizmu, deindustrijalizaciji i industrijskome nasljeđu i drugome.

Razaranje stereotipa

Po Bergerovom mišljenju, povijesna znanost može razarati stereotipe, ali može na njima i počivati; sklonost povjesničara prema stereotipima od ključne je važnosti za rađanje i forsiranje mitskih elemenata u »programima« nacionalne povijesti i upravo brojni istraživači nacionalnih povijesti tijekom minulog stoljeća su se služili tim i takvim narativima koji su »bili izrazito puni stereotipa«. Ili, kako kaže Berger: »Binarna konstrukcija pozitivnih slika o sebi i negativnih slika o drugome doprinijela je stvaranju velikih povijesnih nacionalnih pripovijesti koje su mnogo toga dugovale takvim stereotipima. Ako su nacionalne povijesti bile važan dio stvaranja nacionalnog karaktera, onda su stereotipi bili ključan sastojak koncepta nacionalnog karaktera. Uočili smo da su stereotipne slike o drugome bile stavljane u pogon naročito u vrijeme sukoba, uključujući ratove, etnička čišćenja i tijekom razdoblja obnove koja su uslijedila nakon ratova… Vrijeme je da se povijest historiografije baci na posao i da pomno istraži povijesne pripovijesti kako bi saznala kako se, na profinjen i ne tako profinjen način, stereotipi koriste u pisanju povijesti«.

Pitajući se kakve nam nacionalne pripovijesti trebaju za 21. stoljeće, Berger nas, prije no što odgovori na sebi samome postavljeno pitanje, upućuje na Drugi svjetski rat kao točku križanja europske povijesti 20. stoljeća, jer nakon ovog stravičnog i krvavog sukoba u kojem su počinjeni najmonstruozniji zločini nad desetinama milijuna nedužnih i bespomoćnih civila, s holokaustom kao jedinstvenom točkom nezamislivog užasa u programiranom nacističkom projektu kolektivnog istrebljenja židovskog naroda, trebalo je pronaći putove i načine kako približiti međusobno suprotstavljene strane, (za)liječiti traume izazvane ratnim razaranjima i povijest se, po mišljenju Bergera trebala »opremiti« i osposobiti za istraživanje tema koje »strukturiraju komparativnu europsku povijest odozgo i odozdo i koja bi bila više od zbira njenih uvećanih nacionalnih povijesti«.

Transnacionalno pisanje povijesti

I po njegovom mišljenju sve više povjesničara, usprkos silnim i brojnim otporima, posebice iz sfere politike, prihvaća komparativne i transnacionalne oblike pisanja povijesti posebno stoga što žele prevladati ograničenja što proizlaze iz nacionalnog okvira. Historiografija se počela pozornije odnositi, odnosno brižljivije udaljavati prošlost od tzv. identitetskih projekata, ali ipak smo još daleko od toga, kako tvrdi Berger, da historiografski nacionalizam počnemo shvaćati kao »potrošenu robu«; gdje god se okrenemo ne nedostaje nacionalnih (pri)povijesti i u mnogim dijelovima Europe, »barem neke od tih nacionalnih povijesti šalju nacionalističke poruke«. I stoga postaje sve neophodnije da se upitamo: može li se nova nacionalna povijest pisati u tolerantnijem, samorefleksivnom obliku? Kao neku vrstu »prijelaznog rješenja«, Berger prepoznaje model »polomljenog ogledala« kojeg su na primjeru njemačkog povijesnog iskustva razradili Konrad Jarausch i Michael Greyer. O čemu se radi? Slike »polomljenog ogledala«, po Bergerovom mišljenju uvijek imaju prizvuk nostalgije, a sami polomljeni djelići ogledala prikazuju znatno različite slike, ovisno o tomu na koji način promatrač gleda u ogledalo. To je slika koja nastoji obuhvatiti osobni stav, perspektivu i čitatelju govori kako uvijek postoji nekoliko suprotstavljenih nacionalnih povijesti. Berger zaključuje: »Pisanje nacionalne povijesti na ovaj način predstavlja važan korak u slabljenju veze između velikih pripovijesti i konstituiranja identiteta«, čime se stvara heterogenija, manje isključiva slika nacionalne povijesti, unutar koje se tako pluraliziraju različite (pri)povijesti, a sama historiografija (p)ostaje samorefleksivnija, s visokim stupnjem funkcioniranja različitih kozmopolitskih i(li) transnacionalnih perspektiva.

Na kraju, Berger zaključuje kako je historiografski nacionalizam zapravo nalik Janusu; može djelovati u pravcu uspostavljanja ravnopravnosti i oslobađanja od ugnjetavanja, ali i može služiti opravdavanju agresije, etničkog čišćenja i genocida. Kako bi se to stanje proturječnosti i »rastezljivosti« nekako prevladalo trebalo bi ići drugim, komparativnim metodološkim putom, ali napominje Berger kako nema potrebe za posvemašnjim odbacivanjem nacionalne povijesti, ali pri pisanju nacionalne povijesti u cilju snaženja nacionalnog identiteta bilo bi »preporučljivo jačati refleksivan, pa čak i razigran oblik nacionalne povijesti koji je svjestan svojih konstruktivnih potencijala i alternativnih načina konstruiranja same povijesti; drugim riječima: ne treba postulirati svoju vlastitu konstrukciju kao jedinu moguću i treba stupiti u polje osporavanja«, u kome su dijalog i polemike nešto posvema normalno i prihvatljivo. Zapravo, postaju preko nasušna potreba.

Kritička i argumentirana rasprava

I za kraj nekoliko riječi o prof. dr. Michaelu Antoloviću (rođen 1975. u Augsburgu, u Njemačkoj) prevoditelju, piscu pogovora i »selektoru« ogleda ove uistinu sjajno komponirane knjige; doktorirao je 2012. godine s disertacijom »Istoriografsko delo Friedricha Meineckea«; danas je redoviti profesor Pedagoškog fakulteta u Somboru, Univerziteta u Novom Sadu i bavi se istraživanjima širokog područja povijesti ideja, teorijom i metodologijom povijesnih znanosti i modernom historiografijom. Napisao je niz znanstvenih i stručnih djela i radova, uređivao zbornike, objavljivao studije i oglede u srpskoj i inozemnoj stručno-znanstvenoj periodici, sudjelovao na brojnim značajnim strukovnim konferencijama i znanstvenim skupovima, rukovodio znanstvenim projektima, a intenzivno se bavi i prevođenjem s njemačkog i engleskog jezika, pa je tako primjerice preveo i više značajnih knjiga s područja povijesti, od kojih svakako treba izdvojiti dvije (obje u izdanju ugledne novosadske izdavačke kuće Akademska knjiga): Georg G. Iggers: »Od istorizma do postmodernizma« (2019.) i bez sumnje kapitalno djelo novodobne historiografije, Jürgena Osterhammela: »Preobražaj sveta« (2022.). Dakle, upravo zahvaljujući dr. Antoloviću, upoznali smo se s radovima Stefana Bergera, jednog od danas najistaknutijih historiografa, koji je, po mišljenju prevoditelja »svojom inovativnošću nesumnjivo može poslužiti kao poticaj i kao jedan od mogućih putokaza u savladavanju teškog bremena, kako to kaže Ernst Nolte prošlosti koja ne želi završiti«. Vrijeme je da povijest, posebice »politike sjećanja« i »politike povijesti« u javnom diskursu, prestane biti »bojno polje« za ideološka prepucavanja i politička razračunavanja i konačno postane prostor kritičke i argumentirane rasprave, odnosno da se o brojnim kontroverznim fenomenima počne raspravljati na objektivan i racionalan način.