Visoke ocjene i hvalospjevi koje posljednjih godina na američkom i europskom tržištu ubire južnokorejska književnica You-jeong Jeong itekako su opravdani, zaključak je nakon čitanja njezinog prvog romana prevedenog na hrvatski, mračne psihološke drame »Dobri sin« koju je šest godina nakon pojave originala na hrvatski s engleskog prevela Una Krizmanić Ožegović, a objavio zagrebački HENA COM. Naime, rijetko se i na svjetskoj razini javljaju romani koji tako moćno, uvjerljivo i dojmljivo ulaze u svijet psihopata na način kako je to učinila Jeongova u svom četvrtom romanu. Pritom, a to je vrlo bitno, i puno govori o njezinom autorskom pristupu, autorica ne stavlja u prvi plan istragu zločina, već joj je glavni cilj – bez zauzimanja stavova – što vjerodostojnije ući u psihu suludog mladića te, koristeći vlastita istraživanja, naučne spoznaje i maštu, predočiti čitatelju mrak i pustoš psihe i emocija čovjeka koji je od rođenja psihički toliko oštećen da – čega je on potpuno nesvjestan – predstavlja ogromnu opasnost za svoju okolinu.

Lik psihopata

Taj se mračnjak zove Han Yu-jin, 25 mu je godina i živi u jednom većem korejskom gradu (Incheon) u naizgled normalnoj obitelji s polubratom (Kim Hae-jin) i majkom. Iza te je obitelji velika tragedija kada su prije šesnaest godina tijekom jednog izleta Yu-jin i njegova majka ostali bez oca i brata koji su nastradali pri padu sa svjetionika. Nedugo potom u njihovu je obitelj uključen Hae-jin, koji je ostao bez igdje ikoga pa ga Yu-jinova majka posvaja. Na prvi pogled s tom obitelji sve djeluje uobičajeno, ali iza svega se krije tajna koju znaju samo majka i njezina sestra koja je po zvanju psihologinja i koja je još za Yu-jinova djetinjstva shvatila kako je šestogodišnji dječak psihopat te inzistirala da ga sestra povjeri institucionalnoj brizi.

No nakon gubitka muža i jednog sina, njezina sestra ne želi ostati sama i odlučuje maksimalno paziti na sinovo ponašanje, kontrolirati ga i spriječiti skrene li prema bilo kojem obliku devijantnog ponašanja. U tome joj pomaže sestra osiguravajući im potrebne lijekove, a Yu-jina su uvjerile kako ih mora piti jer ima epilepsiju. Yu-jin to prihvaća te živi normalnim životom pripisujući povremene napadaje bijesa i neke svoje čudne želje epilepsiji…

Ubojstva

To je »background« koji saznajemo čitajući roman čiji je početak šokantan i pomalo horor. Naime, nakon jednog povratka s noćnog provoda Yu-jin se u kući svoje majke budi jako mamuran i prekriven ljepljivom tekućinom. Uskoro shvaća da je to krv te da je sav krvav, kao i odjeća u kojoj je zaspao. Ustaje i krene tražiti majku koja će mu, nada se, pojasniti o čemu se radi. Uskoro je i nalazi, ali zaklanu na vrlo surov način. Umjesto poziva bratu i policiji on odlučuje sam pokušati otkriti što se dogodilo. Te pokušaje rekonstrukcije prati i pojava sjećanja vezanih za prethodnu pijanu noć pri čemu kroz bljeskove svijesti Yu-jin sve jasnije postaje svjestan da je ubojica on sam! I to ne samo majke, već i te noći na ulici ubijene djevojke! Zašto sam to učinio? Što mi je? Pita se Yu-jin, a pomoć pri odgovoru pruža mu slučajno pronađen dnevnik koji je njegova majka vodila godinama, a bio je u cijelosti vezan isključivo za njega i za majčine pokušaje da njegovu bolest kontrolira ne prijavljući ga vlastima i mentalnim ustanovama.

Tek iz tih zapisa Yu-jin postaje svjestan istine o sebi te mu postaju razumljivi neki njegovi postupci i ponašanja. Iako sada stvari postaju puno jasnije, on, što je obilježje psihopata, ne osjeća nikakvu krivnju ni kajanje, a jedino što mu je potpuno jasno je da za svoje zločine ne želi odgovarati!

Mračno ozračje

Naravno, cijeli ovaj proces samootkrivanja prati i policijska istraga, ali taj je dio romana zaista debelo u drugom planu u odnosu na samopsihoanalizu koju Yu-jin nastoji provesti budeći u sebi sjećanja ne samo na noć u kojoj je počinio dvostruko ubojstvo, već i na niz drugih trenutaka koje je potisnuo u podsvijest, između ostalih i onaj vezan za smrt brata i oca koja, pogađate, nije bila posljedica nesreće! Zbog ovakvog pristupa »Dobri sin« i nije ni triler, ni krimić, već zaista dobar psihološki roman, odnosno djelo u kojem se ne istražuje zločin i otkriva ubojica, već ubojica sam nastoji otkriti zašto je bez ikakva povoda lišio života dvoje ljudi. Svijet njegove psihe Jeong nam otkriva na taj način da najveći dio priče cijelog romana pripovijeda sam zločinac i to kroz svoje brojne monologe i prisjećanja, a vrlo bitan dio svakako su i dnevnički zapisi njegove majke, stranice koje direktno upućuju na realnost i pojašnjavaju Yu-jinu i ono što sam ne želi sebi priznati, ili je bolje reći što jednostavno ne može ni shvatiti.

Logično, ovakvi okviri radnje stvaraju vrlo mračno ozračje, čak i klaustrofobično, ponajprije stoga jer se većina radnje zbiva u Yu-jinovoj svijesti, sobama njihova stana ili noću na mračnim ulicama predgrađa Incheona. No svi ti pomalo odbijajući elementi ne mogu prikriti kvalitetu ovog romana koji će posebno cijeniti oni koji žele barem malo složeniji i drukčiji pristup književnosti.