Naslov novog odličnog romana francuske spisateljice Delphine de Vigan itekako može zavarati. Naime »Djeca su kraljevi« (Les enfants sont rois), roman objavljen u izdanju OceanMora, donosi nam mučnu i tešku priču o tome kako djeca nisu nikakvi kraljevi, već su, ustvari, teške žrtve suvremenog društva, posebno »dogode« li im se roditelji čije je poglede na život i stvarnost formiralo baš ovo bolesno društvo s kraja 20. i početka 21. stoljeća.

Još u svojim srednjoškolskim danima Melanie Claux provincijska je djevojka ovisna o Big Brotheru i sličnim sadržajima, a u jednom takvom TV showu čak i gostuje, mada poprilično neuspješno. Kad se po završetku školovanja uda i preuzme suprugovo prezme Diore te rodi sina Sammyja i kći Kimmy, ona je i dalje ovisna o tim oblicima društvenog života, samo što mijenja pristup i okreće se društvenim mrežama. Čini to na taj način da na sve dostupne joj kanale i društvene mreže počinje plasirati snimke svoje djece i njihova života. Gledanost raste a s njom i kontakti s raznim oglašivačima pa Melanie i njena djeca ulaze u uski krug nekoliko francuskih obitelji koje se na taj način prezentiraju na internetu i imaju milijunski broj pratitelja te shodno tome godišnje zarađuje nekoliko milijuna eura! A onda jednog dana šestogodišnja Kimmy nestaje! Što se dogodilo i tko ju je oteo pokušava, naravno, otkriti policija na čelu s detektivkom Clarom Rousell.

Žrtve odgoja

No iako imamo i otmicu i policijsku istragu, ovo nije triler ni krimić, već izniman i upozoravajući društveni roman napisan inteligentno, pitko i čitko. Autorici je namjera ne pratiti istragu (iako i to radi dobro), već policijska saznanja iskoristiti kako bi razotkrila dotadašnji način života obitelji Diore, način u kojem su od ranog djetinjstva Sammy i Kimmy stopostotne žrtve majčine manipulacije i uvjerenosti kako im kroz predstavljanje na društvenim mrežama i pretvaranje u zvijezde tog bolesnog sustava čini dobro. Od njihovih najranijih dana ona ih snima što jedu, koju odjeću i obuću kupuju, koje igračke žele, kako se i gdje igraju, s kim se druže… a vremenom ih – s obzirom na pristizanje novaca – usmjerava i što treba pred kamerom raditi, kako se treba izražavati, što točno govoriti, kada se nasmijati, koji proizvod pohvaliti… Jednom rječju pretvara ih u male »glumce«, ili je bolje reći objekte kojima upravlja ne bi li ne samo zaradila brdo novaca, već i utažila svoju potpuno izvitoperenu sliku toga što je to život i što je uspjeh u životu. Takav »odgoj« i način života od djece čine nesretnike i žrtve koje se boje reći majci da ne žele glumatati pred kamerama i da im nije bitno imati što veći broj pratitelja, već da žele normalne i jednostavne stvari koje želi svako normalno dijete, ponajprije ljubav. Nažalost, to nije moguće, jer njihova majka (otac u svemu jako malo sudjeluje, jer se ne želi svađati s Melanie) baš takav način života smatra najvećim dokazom svoje ljubavi! Oni su uspješni i slavni, oni su ono što je ona sama oduvijek željela!

Ta pogubna i bolesna transformacija vlastitih ambicija na djecu razotkriva se kroz minucioznu policijsku istragu, koje je dio i pregledavanje brojnih videouradaka koje su Diore godinama plasirali na internet. Zgranuta detektivka Roussel svjedoči kako je u brojnim slučajevima videosnimaka uočljivo kako djeca, posebno mala Kimmy, ne žele raditi to što majka od njih traži, ali njena mati to ne uočava. Detektivki vrlo brzo postaje jasno kako je Melanie uništila svoju djecu, ali učiniti može malo ili ništa, jer – nije prekršen nikakav zakon! I upravo to najveća je tragedija ove priče, odnosno društva o kojem roman »Djeca su kraljevi« govori. Jer zaista je teško shvatiti tu doslovce bolesnu potrebu za praćenjem nečijeg tuđeg života, a još je teže pojmiti kako netko želi život svoje djece i obitelji gotovo u svakom trenutku dijeliti s javnosti i brojati »lajkove«. I još to smatrati ne samo normalnim, već znakom uspjeha! »Zašto to uopće funkcionira?« pita se u jednom trenutku Roussel, ne uspijevajući doći do odgovora, ali ponudivši bar analizu ne samo tog slučaja, već općenito takvog pristupa velikog broja ljudi životu. Podnoseći izvještaj svom nadređenom Clara Roussel kaže da u većini slučajeva djecu snimaju roditelji i postavljaju videa nekoliko puta tjedno.

Čestitka

– Fenomen se rodio u SAD-u, a u posljedne se tri godine proširio posvuda, jer se stvar pokazala vrlo, vrlo unosnom. Youtuber koji je ove godine po zaradi prvi na svijetu jedan je mali Amerikanac od osam godina. Zove se Ryan, roditeji ga snimaju od četvrte. Forbes je procijenio da je samo u ovoj 2019. godini zaradio oko 26 milijuna dolara. U Francuskoj su se prvi pokušaji pojavili 2014. – 2015. Danas je takvih kanala bezbroj – prenosi Roussel svoja saznanja koja kasnije nadograđuje i brojnim drugim podacima koji svjedoče o bolesti suvremenog društva. Primjerice, kad nakon otmice šestogodišnje Kimmy dodatno poraste interes za kanal na kojem Melanie predstavlja svoju djecu, platforma na kojoj se predstavlja joj – čestita! Drugim riječima, sudbina šestogodišnje djevojčice je nebitna. Bitno je da je zabilježen milijunski porast pregleda te stranice! Bolesno, jadno i tužno.

Nedvojbeno, komercijalno iskorištavanje djece oblik je nasilja, ponajprije psihičkog, nad djecom i to nitko ne može poreći, čak ni bolesni roditelji koji drže kako na taj način pomažu svojoj djeci. Sve rašireniji oblici ovakvog »predstavljanja« obiteljskog života doveli su u Francuskoj do znatno strožih odredbi zakona o zaštiti djece od ovakvog oblika komercijalnog iskorištavanja. No nema tog zakona koji će zaustaviti lošeg roditelja da u ime »dobra« nanese bol, nepravdu i zlo svom djetetu. Baš o tome govori ova sjajna knjiga čiji se završni dio zbiva u nedalekoj budućnosti, točnije 2031. godine kad su Kimmy i Sammy već odrasle te psihički uništene osobe, pogoto Sammy koji je s majkom ostao i nakon što je postao punoljetan. A Melanie ni tada ne shvaća da je za njegove ozbiljne psihičke probleme kriva upravo ona.