Teško je nakon čitanja romana »Doručak« mladog hrvatskog književnika Dinka Mihovilovića ostati ravnodušan. Priča o naizgled idealnom životu mlade liječničke obitelji kreće od skoro pa savršenog života, a završava mračnom, mučnom i užasnom tragedijom. Mihovilović je roman sagradio na priči o mladoj zagrebačkoj obitelji koju čine uspješni i cijenjeni liječnici Mia i Boris Elez te njihova djeca – u ranoj tinejdžerskoj dobi, zatočeni sin Damjan te nekoliko godina mlađi blizanci osnovci Filip i Gabi. Mia je od rane mladosti zbog nikad razjašnjenog suicida roditelja odrasla u Dječjem selu Lekenik koje je napustila kad je postala punoljetna. Boris dolazi iz Zagrebu nedaleke provincije, a Miju upoznaje tijekom studiranja i nakon dvije-tri godine veze odluče stupiti u brak. Sreća traje četiri-pet godina, točnije do rođenja blizanaca. Prvog dana njihova života, dok je Mia s njima u rodilištu, Boris i Damjan odlaze u zoološki vrt gdje na igralištu dječak doživi iznimno tešku ozljedu gležnja koju liječnici ne mogu kvalitetno obraditi pa je prognoza da će Damjan cijeli život imati određeni oblik invaliditeta, odnosno šepati. To, uz rođenje blizanaca koji su odjednom u središtu pažnje roditelja, negativno djeluje na dječaka koji postaje usamljen, pomalo čudan i, svima osim majci, nepristupačan. Da stvar bude gora vremenom ga i blizanci, dostatni sami sebi, počinju izbjegavati, a slično se ponaša i otac. Takvo odbacivanje izaziva negativne reakcije Damjana pa dolazi do incidenta u kojem zamalo strada mala Gabi. To je pak ocu dovoljno (!) da supruzi predloži da najstarijeg sina neko vrijeme smjeste u popravni dom. Mia, samo naizgled, pristaje… Što je bilo dalje, saznajte sami. No priča je odlična, uvjerljiva i vrlo dojmljiva pa Mihovilovića pitamo najprije otkud ideja za nju?

Pisanje iz perspektive žene

– U jesen 2018. godine moja obitelj i ja uselili smo, privremeno, u derutni stan moje pokojne bake u Cvjetnom naselju u Zagrebu. Čekali smo uređenje novog stana. Jesenska atmosfera uz atmosferu starog stana punog kutija s našim stvarima stvorile su preduvjet za priču. Također, u to sam vrijeme imao predstavljanje svog prvog romana u kojem je sudjelovao, između ostalih, Vladimir Cvetković Sever, vlasnik izdavačke kuće Mitopeja. Kako obojica volimo prvi roman Kazua Ishigura, »Blijed pogled na bregove«, stavio mi je bubu u uho idejom da i ja, kao Ishiguro u tom romanu, pokušam pisati iz perspektive žene.

Radnja čitatelja vodi iz normalne svakodnevice i gotovo klasičnog obiteljskog romana u mračnu psihološku dramu, gotovo pa horor na kraju knjige. Postoje li neki književni (filmski) uzori, ili je riječ o mašti, imaginaciji… ili nečem trećem?

– Da, postoje uzori, iako je sama priča rezultat moje imaginacije. Ali htio sam pisati dobro iz perspektive žene kao što to radi Ishiguro. Što se tiče elemenata priče koji ne spadaju u stvarni svijet, granično ili u potpunosti, općenito mogu reći da volim magijski realizam. U prvom redu Murakamija i Marqueza.

Pripovijedanje je jednostavno, pitko, direktno i vrlo tečno. Postoje li i tu neki uzori, ili je u prvom planu želja da se čitateju što jasnije i jednostavnije ispripovijeda priča? Naime, moglo je i drukčije, posebno s obzirom na Miju koja kao glavni lik pruža brojne mogućnosti.

– Što se tiče stila pisanja, »Doručak« je inicijalno trebao biti duži roman. Međutim, Damir Karakaš me, ne znajući da radim na drugom romanu, pozvao na čaj da mi kao mladom piscu pruži nekoliko korisnih savjeta o pisanju. Uspio me uvjeriti da je konciznost vrlina. U tom sam trenutku imao otprilike trećinu »Doručka« završenu i kad sam došao kući, barem četvrtinu napisanog sam izbacio. Svjesno sam odabrao u romanu prisutnu mozaičnu formu jer sam htio da čitatelj sam nadopuni dijelove koji nedostaju. Pretvaram se da Mijina priča nije moja, već da sam je samo zapisao, i to fragmentarno. Nisam htio sve likove opisati u zadnji detalj. Pružio sam dovoljno informacija i tragova da pažljiv čitatelj to može učiniti sam. Nekima se to svidjelo, dok drugi taj postupak smatraju manjkom romana.

Utjecaj glazbe

Priču nam pripovijeda u prvom licu Mia. Kako je bilo pisati sa stajališta žene? Nije da je to nešto potpuno novo, ali nije baš ni uobičajeno. Zašto ste se odlučili za taj pristup? Kako su reagirale žene koje su pročitale knjigu?

– Bilo mi je vrlo zabavno pisati iz perspektive žene, ali i nagrađujuće – mogao sam biti siguran da ne pišem o sebi, da izmišljam neku novu priču koja će u sebi imati što je manje moguće autora. Ženskim protagonistom sam zaštitio priču od samog sebe. Žene koje su pročitale knjigu većinom su pozitivno reagirale, počevši od moje urednice Marine Vujčić.

Očit je u romanu i velik utjecaj glazbe. Otkud ideje za »soundtrack« knjige?

– Murakami, kao velik ljubitelj glazbe, često spominje razne klasične i jazz skladbe u svojim djelima. To me potaknulo da ih potražim i poslušam u nadi da ću dobiti bolje razumijevanje priče, ali i proširiti svoje poznavanje glazbe. Isprva mi je to bilo neobično, čitati u detalje o glazbi u romanima. S druge strane, u priči mi je trebalo nešto poput glazbe da ponese dio radnje i shvatio sam da ne moram izmišljati nešto posve novo, već da i ja mogu upotrijebiti glazbu, s obzirom na to da je volim.

Dojam je da bi pretvorena u film ili TV-seriju ova priča privukla mnoge, posebno ljubitelje mračnih psiholoških drama kakve zna napraviti Night M. Shaymalan. Postoji li možda kakva mogućnost za filmovanje ili TV-seriju?

– Prilika za ekranizacijom je, barem zasad, nažalost, prošla. Prošle mi je godine pristupio Tibor Keser, producent, s idejom da od »Doručka« napravi film i da ja pišem scenarij. No naš prijedlog nije prošao na HAVC-ovom natječaju za scenarije u nastajanju.

Reakcije na knjigu

Kakve su dosadašnje reakcije na knjigu? Jeste li zadovoljni?

– Reakcije na knjigu su većinom dobre, što me, naravno, veseli. U ovih godinu dana i nekoliko mjeseci otkako je knjiga izašla, pročitao sam brojne pozitivne kritike i recenzije, od nekih manje i nekih više poznatih knjiških blogera, do Igora Mandića i knjiga se nalazi na nekoliko popisa najčitanijih domaćih romana pojedinih gradskih knjižnica u Hrvatskoj. U konačnici, pišem za publiku, ne za sebe.

Što trenutačno radite i može li se uskoro očekivati neko novo djelo?

– Radim na trećem romanu radnog naziva »Sestre«. Taj je roman krenuo od jedne početne scene popraćene s nekoliko tonova koje sam čuo kad sam u glavi vidio tu scenu. »Soundtrack« za nadolazeći roman bila bi pjesma »Inside« benda Unkle, a što je neobično, taj bend uopće ne pratim, niti znam i jednu drugu njihovu pjesmu osim »Inside«. Jednostavni tonovi njezinog uvodnog dijela su »zvuk« i atmosfera nove priče. Ne znam kad će roman biti gotov, ali potrudit ću se završiti ga ove godine jer manje-više sve imam u glavi.