Krajem prošle godine pojavilo se treće izdanje romana »Moj moza(i)k« ugledne hrvatske i riječke književnice Diane Rosandić Živković.

Treće izdanje knjige koja je počela nastajati u prvim godinama novog tisućljeća obogaćeno je i prošireno digitalnim dodatkom koji se sjajno uklapa u idejni i literarni »mozaik« koji je Rosandić Živković izrađivala stvarajući ovu knjigu. Upravo stoga razgovor s njom počinjemo pitanjem kako je i zašto došlo do ideje o trećem izdanju.

– Više od dvadeset tri godine prošlo je od pohvalnih kritika za džepno izdanje prvog dijela »Mog moza(i)ka« (prvog romana objavljenog u Maloj knjižnici DHK-a) i više od dvadeset godina od nastavka, a budući da je u početku roman zamišljen kao trilogija, bilo je logično kompletirati ga za života. Zbog malih naklada dogodilo se da se u slobodnoj prodaji nisu mogli nabaviti primjerci ni prvog ni drugog dijela, a upita je još uvijek bilo, zato sam odlučila napraviti neuobičajen pristup završetku trilogije. Imala sam napisane skice za treći dio, ali su odmakom vremena zahtijevale velik trud preoblikovanja kako bi kvaliteta teksta mogla ostati na razini prijašnjih dijelova.

Uvijek sam se trudila oko svojih čitatelja jer ne pišem za ladicu, niti za sebe, pa sam poželjela olakšati onima koji su se požalili da nemaju vremena čitati, kao i onima koji su rekli da više vole gledati filmove. Uostalom, stručna je studija pokazala da Hrvati sve manje čitaju, a kad bi ljudi bili svjesni da čitanjem poboljšavaju zdravlje, smanjuju stres, osnažuju empatiju i mogu si olakšati život, ne bi bila tako porazna statistika. Piscu ne treba mnoštvo površnih čitatelja, srećom, postoji još uvijek puno onih koji čitaju sa strašću i ne misle prestati.

Ipak, kreativno sam se poigrala te iz tiskanog medija »uletjela« u digitalni napravivši treće izdanje koje sadrži cjelokupni presjek mog stvaralaštva objedinjujući prozu, poeziju, kolaže, mozaike, glazbu i glumu kroz igrokaz. Film je financiralo Ministarstvo kulture i medija kako bih se kao samostalna umjetnica mogla lakše predstaviti knjižnicama i publici. Sadrži »pločice« od 165. do 360., i time je zatvoren »trilogijski krug«.

Snimatelji Robert Kalčić i režiser Igor Modrić iz tvrtke Pro-rec pružili su profesionalnu i znalačku potporu kako bi u dokumentarno-igranom filmu bio nastavljen isti ton pisanog »Moza(i)ka«. Neizmjerno sam zahvalna svima koji su omogućili inovativnu prilagodbu i iskorak u filmično druženje s mojim suvremenim čitateljima. Film je besplatno dostupan na YouTube kanalu: https://youtu.be/Uaiwes98HwU. (»Diana Rosandić Živković Moj moza(i)k 3«)

Poluautobiografija

Kako je bilo pisati, kako ste to sami nazvali, poluautobiografiju? Je li bilo teško vraćati se nekim bolnim trenucima prošlosti?

– »Poluautobiografijom« sam je nazvala kako bih imala prostor manevriranja ako bi se netko našao prozvanim pa poželio tužiti, jer s tom imenicom sve ostaje u literarnoj sferi, pa je netko može čitati kao fikciju, a netko kao zbilju. Moram nerado priznati da je pisanje trajalo dugo, bilo je zahtjevno, potrebno, ali imalo je ljekoviti i terapijski učinak. Dozirala sam tugu, ispreplela je humorom, kao kad se gorke tablete oblože slatkom ovojnicom kako bi se mogle lakše progutati.

Trudila sam se u malo rečenica zgusnuti delikatne situacije u kojima će mnogi prepoznati vlastite težine, ali da u njima uvijek prevlada optimizam. Od vlastite bijede i bogatstva ponuditi opći, introspektivan pogled u vlastito stanje. Prvu verziju obimnog rukopisa brutalno sam skratila, pa pretpostavljam da je i to dio uspjeha. Odstranila sam sve što je odvlačilo pažnju od poante.

Znala sam da s preciznim kirurškim skalpelom (tipka »delete«) moram odvojiti nekrozno tkivo sa zdravog dijela tijela kako bi djelo preživjelo. Pisci nisu skloni u koš baciti pola rukopisa oko kojeg su se bespoštedno namučili, ali znala sam da bi prevelika količina iskrene patnje lako mogla dovesti do patologije teksta, pa bi krajnji rezultat zvučao patetično i jadno, možda čak osvetoljubivo, a to nikako nije bila poanta. Ne volim površnost, neiskrenost, ne znam što je »dosada« pa ne bih voljela da je čitatelj pronađe ni u mojim knjigama. Trudim se ostati fokusirana na razvijanju svojih talenata i ne kopirati nikog, pa koliko mi uspije. »Nekad je manje – više«.

U »pločica« broj 96 piše: »Mama je jednom ispričala da sam kao dijete, s tri-četiri godine, imala uvijek isti ritual buđenja. Otvorila bih oči, probudila se, zijevnula i rastegnula koliko sam duga i široka, onda bih pogledala okolo, rasklopila ruke prema svijetu i gotovo pjevajući upitala – A tko će mene danas voljeti?«. Istom rečenicom ova knjiga i završava, a ti sjajni lirski trenuci uspješno se kombiniraju s pripovijedanjem, dakle prozom. Koliko je takav pristup, koji nije jednostavan, tražio rada i truda?

– Po svom unutarnjem habitusu sam pjesnikinja. Zato i moj nagrađivani roman »Lanterna« završava magistralama (pjesmom »Lanterna«), koju u trećem dijelu trilogije izvrsno interpretira Zrinko Kapetanić. Ako poštujete čitatelja, njegovo vrijeme koje vam posveti da bi vas čitao, morate dati najbolje od sebe. Kao pjesnikinja koja vrlo rado piše prozu, moja promatranja, istraživanja prolaze misaoni proces u kojem nastojim pronaći najbolje rješenje. Svaka sljedeća rečenica koja još nije napisana, naravno, predstavlja problem. Nekad je zgodno riješiti ga poezijom. Ali ne smijete pogriješiti i opjesničiti prozu. Naći pravi omjer umrežavanja slojevitosti zahtjevnog teksta jednostavno leži u veličini urođenog talenta koji ste ustrajno njegovali. Oduvijek sam voljela slobodu koju mi pisanje daje preuzimajući i odgovornost prema čitatelju, velikom i malenom. Mogu preletjeti poput vilin konjica ostavljajući sitne kružiće površinom, a mogu i zaroniti u mulj do dubokog dna. Nemam strahova, uporan sam, izdržljiv radnik. Dišem pod vodom, doslovno.

Likovna umjetnost i književnost

Može li se rečenica »Znam dobro što hoću. Ljubav, ništa drugo« smatrati temeljnim određenjem karaktera glavne junakinje?

– Zahvaljujem vam, kao pažljivom čitatelju i vrsnom kritičaru, što ste upravo nju prepoznali kao poveznicu (keramičko ljepilo je pregruba riječ) koja sve te pločice sljubljuje u cjelinu tvoreći sliku smisla života glavne junakinje. Mislim da svaki čovjek za njome žudi. Nažalost, svjedoci smo da je mnogi u svom srcu ne mogu naći i zato svijet nije tako dobro mjesto kakvo bi moglo biti. Sva potraga počinje i završava u vlastitom srcu. Ako se tu uspije pronaći, za svijet ima nade. Po »Hvalospjevu ljubavi« možemo lako prepoznati gdje smo još u previranjima, gdje u ograničenjima, gdje u tmini i sljepilu. Kao što cvijet mijenja svoj oblik, tako se i čovjek mijenja. Sposoban je izabrati voljeti i biti dobar. Ako je slobodan. Ako je zarobljen, rob je, nije sposoban nizašto, osim da sluša svog gospodara. Sloboda ima svoju cijenu, ali ropstvo nikada vrijednost. I zapravo je vrlo važno da čovjek zna što hoće. Za početak je dovoljno da zna što neće, pa od tud krenuti tražiti početak crvene niti vodilje koja vodi k ljubavi. Bude zamršeno, tu su i labirinti, i stupice, i »jao vama, književnici«, ali nakon nekog vremena nit je sve čvršća i više se ne cufa, pa je i hod sigurniji.

Uspješno je ostvarena veza između likovne umjetnosti i književnosti, i to na taj način da se literarni mozaik slaže od »pločica«, odnosno epizoda koje se nižu i slažu u mozaičnu cjelinu. Kako ste došli na ideju o takvom pristupu?

– Kako sam skupljala odbačene keramičke pločice s nasipa na plaži Kantrida i od njih slagala mozaike, imala sam dovoljno strpljenja za višegodišnje prikupljanje nekih određenih bordura. Primjerice, da bih uspjela sastaviti mozaik ribe od ružičastih suzica, trebalo je proteći više od pet godina šetanja po plaži da bi se pronašao dovoljan broj krhotina za veličinu slike koju sam krenula napraviti. Gotovo za svaku suzicu mogu reći gdje je ležala i kad sam je podignula. Ponekad je potrebno vrijeme da sve sjedne na svoje mjesto. Integrirati mini priče, označujući ih rednim brojevima, u model romana činilo mi se logičnim slijedom najjednostavnijeg rješenja tako zahtjevnog i teškog teksta. Prisjetila sam se kako je nona iz platnene vrećice izvlačila brojeve za tombolu »Činkvinu« dok smo svi mi unuci sjedili okolo stola i na svojim listićima pažljivo pratili izvučene brojeve. Tada sam usvojila ideju da je poetika brojeva vrlo važna.

Život je fenomenalan

Što trenutačno radite?

– Uvijek sam paralelno mogla raditi na više projekata pa tako četiri godine radim na romanu »Krotitelj mačaka«, čini mi se da ću još četiri jer nisam zadovoljna trenutačnom verzijom (»Lanternu« sam pisala sedam). Zbirku pjesama također godinama vrtim po rukama kao neki vrući krumpir koji izvlačim iz vatre. Bojim se da ne bude ugarak koliko se dugo igram. U izlasku mi je treći dio »Ignacijeve Plave Ruže« (u ladici je dovršeno, ne i pretipkano devet dijelova, svaki više od 500 stranica.) Upravo mi je stigao prijevod »Ćelavog ježa« Vanese Begić na talijanski, te od Željke Lovrenčić na španjolski, pa crtam ilustracije za trojezično izdanje. Radim kolaže za gostovanje u Selcu i na Susku. Držim tečaj kreativnog pisanja za mali krug odabranih polaznika. Pripremam program »Kantrida« kao predsjednica udruge Tinta 910. Započela sam pisanje scenarija »Lanterna«, ali je zapelo. Kad ne pada kiša, direktno na kompjutoru pišem zbirku ulančanih, istinitih priča »Portić 20«, to ide dobro. Imam performans »Smetajte umjetnika«, u kojem mi »smetači« doniraju potrebne bujole, zauzvrat dobiju sok od matičnjaka i bazge. Moji ribari u lučici kažu: »Diana ništa ne radi, po cijeli dan samo pije kavu«. Imaju pravo na svoju istinu. Ponavljam zadnju rečenicu moje Ljubice u »Zvjezdanom kaktusu«, koji je s naslovnicom vidljiv u »Mom moza(i)ku«, koja kaže: »Život je fenomenalan!« Više čitajmo, više volimo i pomažimo, i svijet će biti bolje mjesto.

Za djecu je puno teže pisati

Prošle ste godine objavili i knjigu za djecu. »Dvije krijesnice (i ostale bajke)« zbirka je tekstova za sve uzraste, rekao bih i za odrasle. Što vas je motiviralo za stvaranje tih tekstova?

– Bajke uz koje sam odrastala, premda ih ne bih mijenjala, bile su prilično mračne, a neke su me i strašile pred spavanje. Onaj vuk iz »Crvenkapice« dugo me proždirao, a zbog Sretnog kraljevića isplakala sam hektolitar suza. Kad sam se dokazala kao književnica za odrasle, poželjela sam provjeriti može li se napisati dobra bajka, a da bude bez krvi i horora. Za djecu je puno teže pisati jer oni čitaju srcem i ne možeš ih dobiti na literarnu prijevaru koliko god uspješan pisac bio. Ako je loše, oni ti neće reći da je dobro. Bajkovnica je dobila pozitivno stručno mišljenje (Agencija za odgoj i obrazovanje pri Ministarstvu znanosti i obrazovanja) i slobodan pristup predškolskoj i djeci do četvrtog razreda osnovne škole. Imam vrlo pozitivna iskustva nakon izvedbe monoigrokaza u školama i vrtiću. Mislim da pozitivna priča u njima uvijek jača poticaj za želju čitanja, a danas kad roditelji sve više zure u mobitele, važno je kod najmlađih tekstom izazvati lijepe osjećaje koje će htjeti produbiti družeći se s knjigom i autorom. Virtualni svijet zahvatio je sve uzraste i usisava ih u svoje dopaminsko carstvo iz kojeg će se nove generacije teško izvući ako se ozbiljnije ne pozabavimo tim problemom. Koliko je do nas. Moje bajke potiču na izlazak u prirodu, druženje s prijateljima i uzajamno pomaganje, na radost i zahvalnost. Nakon njih nema noćnih mora, a to je bio cilj.