Moj roman djeci daje do znanja da trebaju čitati i uživati u tome. Svako dijete će naći neku knjigu koja će baš njoj/njemu biti posebna. Već nekoliko knjiga pročitanih s užitkom oblikuje budućeg čitatelja
Mlada riječka spisateljica Morea Banićević dobila je u svibnju nagradu SFERA u kategoriji dječjeg romana za svoj prvi roman »Demon školske knjižnice«, objavljen lani u nakladi Algoritma.
Nagrada SFERA prva je i najstarija nacionalna žanrovska nagrada u Hrvatskoj, a dodjeljuje ju Društvo za znanstvenu fantastiku SFera iz Zagreba još od 1981. godine, sa svrhom podizanja kvalitete i popularizacije domaćeg SF stvaralaštva.
Morea Banićević, profesorica engleskog jezika u opatijskoj osnovnoj školi »Rikard Katalinić Jeretov«, piše od srednjoškolskih dana, nastavila je i tijekom nastavničke karijere, a trenutačnu ljetnu pauzu koristi za zapisivanje novih ideja.
Je li Vas iznenadila žanrovska nagrada?
– Ne mogu reći da sam sve nade polagala u osvajanje SFere, ali svakako da me je nagrada razveselila. Nakon dosta dobre recepcije knjige među čitateljima, samo je zaokružila ideju da neke ideje doista vrijedi zapisati.
Negdje sam pročitala kako su vaše priče nastajale još kad ste bili devetnaestogodišnjakinja. Koje su razlike u izričaju od onda do danas?
Profesorica ste engleskog jezika – pronalazite li dio inspiracije u svakodnevici, budući da je u knjizi riječ o školskoj tematici?
– Ne znam koliko sam posezala za svakodnevicom. Kad je nastao »Demon« još nisam radila u školi. Teško je reći odakle inspiracija. Palo mi je na pamet da bih se mogla poigrati sa zagonetkama. Napraviti neki trag koji će se moći slijediti. Onda to predstaviti djeci na način da ih knjigom privučem knjigama.
»Demon školske knjižnice« – napeti avanturističko-fantastični roman za mlade – priča je o šesteročlanoj skupini dvanaestogodišnjih prijatelja (četiri dječaka i dvije djevojčice) koji provode svoje dane uobičajeno, sve dok jedan od dječaka ne dobije kaznenu zadaću u kojoj mora opisati lik iz zadane knjige.
Dječak u knjizi nailazi na olovkom ispisanu poruku koja se zagonetno pojavljuje čim ju obriše. Da bi riješili zagonetku, naši se junaci moraju suočiti s demonima i nadnaravnim bićima u svijetu za koji nisu ni sanjali da postoji, ali i sa svojim strahovima i strepnjama.
Volite fantastična bića. Čime danas nadahnjujete tu vašu djetinju zaigranost?
– Još kao djevojčica čitala sam mitologije i bajke. Prvo grčke i ruske, a zatim i skandinavske. Zanimljiv mi je mitološki kontakt između raznih narodnih književnosti. Zabavljalo me pronalaženje istih ili sličnih motiva oko kojih bi se plela radnja koja možda i nije bila toliko bitna. Obično se radilo o mitološkim bićima koja su trebala ispuniti neku funkciju, najčešće kontrastnu, u vječnoj podjeli dobra i zla. Drugim riječima, »Demon školske knjižnice« je igranje s kvazi slavenskom mitologijom, u kojoj je »glavni negativac« zapravo sredstvo kanaliziranja snage intelekta i spretnosti, koje utjelovljuju djeca u romanu.
Koje su vaše stvarne prekupacije, koje poruke vam je najvažnije odaslati?
Što kažu vaši učenici na vaš rad ?
– Uz djecu koja su mi pisala, dočekivala me na raznim susretima, moji su mi učenici najveća podrška. Odličan je osjećaj kad te prihvate čitatelji jer znaš da si nešto konkretno učinila.
Jer knjiga je ipak prvenstveno za njih. Imala sam puno ugodnih iznenađenja gdje su djeca glumila fragmente iz knjige, raspravljala o knjizi, crtala, pa čak i programirala video igre na temu »Demona«.
Na taj način znam da ih je knjiga uspjela dosegnuti, a meni dati dodatnu motivaciju za rad.
Pišete li trenutačno nešto?
– Razmišljam o nečemu i čekam dan kad ću sjesti pred računalo i pretočiti u riječi. Tako to obično krene. Kad sjednem, onda je gotovo – ne ustajem dok ne dovršim, makar danima radila. Nastavak »Demona« je već dovršen. Zapravo, imam brdo toga na pameti jer me jako puno stvari zanima, pa se nastojim organizirati po mjesecima, koliko god to čudno zvučalo. Tako preko zime učim, na godišnjem odmoru pišem jer ne volim da me se prekida, a ostatak vremena sam fokusirana uglavnom na svoj posao, na nastavu.
Koliko je bilo teško naći izdavača?
– Kao i mnogo što drugo u našim prilikama, i izdavaštvo strašno trpi. Ova sveukupna stagnacija zasigurno neće skoro nestati, pa se valja učiti strpljivosti, što nije uvijek lako. Pogotovo kad su djeca u pitanju. Djeca ne znaju kako i zašto nastaju knjige, već samo »vuku za rukav« i pitaju kad će nastavak, što u nekim slučajevima, paradoksalno, malo ovisi o autoru, a više o trenutnim prilikama…
Imate li još neku omiljenu formu ili poigravanje nekim temama koje vam predstavljaju izazov?
– Proza i drama me najviše privlače. Nemam neke određene teme o kojima bih pisala. Sve ovisi o tome što će mi pasti na pamet.
