Romanom »Izgubljena duša Mogadiša« Darko Plantarić stvorio je nesvakidašnji i zanimljiv hibrid putopisnog teksta i špijunskog trilera. Budući da je takva vrsta proze vrlo rijetka, razgovor počinjemo pitanjem kako je do tog spoja došlo, odnosno koji su bili motivi za pisanje ovog romana.

– Sve je počelo 2015. godine na prethodnom poslu, kada sam bio angažiran na zaštiti brodova od napada somalskih i jemenskih pirata. Vaš kolega kojeg sam poznavao od ranije, a koji radi za jedan specijalizirani časopis, predložio mi je da za svaki broj napišem kratku reportažu o životu i radu ljudi koji se bave tim poslom. Povratne informacije na moje reportaže bile su pozitivne te sam tako odlučio objaviti 2019. svoju prvu zbirku kratkih priča pod naslovom »Između plavetnila – dnevnik jednog kontraktora«. Intenzivan, dinamičan i stresan posao nastavio se i dolaskom u Somaliju. Kako me pisanje opušta, odlučio sam nastaviti tim putem. Za razliku od prve knjige koja je bila gola realnost sa stvarnim osobama i događajima, »Izgubljena duša Mogadiša« kombinacija je realnosti i fikcije. Isprepliću se autentične lokacije s fiktivnim likovima i događajima. Pomisao da moja napisana riječ ostaje trajno zapisana i ponuđena javnosti na čitanje također je jedan od motiva kojim sam se vodio pri pisanju romana. Napisani tekst samo je dio puta do konačne objave pa je tako i u slučaju romana »Izgubljena duša Mogadiša«. Velik posao odradila je izdavačka kuća Studio TiM. Bez njih to bi bilo puno teže realizirati. Također želim spomenuti i moju obitelj koja mi je bila u tome velika podrška.

PRVA AFRIČKA LEKCIJA

Kakva su vaša afrička, odnosno somalijska iskustva koja čine velik dio knjige, mnogima možda i najzanimljiviji?

Privatni album

– Novi posao 2017. godine doveo me na afričko tlo, točnije do Kenije. Nakon kratkog boravka u Keniji početkom 2018. stigao sam u Somaliju. Stacioniran sam i uglavnom radim u glavnom gradu Mogadišu, ali sam proputovao cijelu zemlju. Hargeiza, Berbera, Bossaso, Garowe, Galcayo, Beledeweyne, Baidoa, Dollow, Kismayo, neki su od gradova koje sam obišao. Somalija je velika zemlja i jedini način donekle sigurnog i brzog putovanja je putovanje zrakoplovom. Nisu to zrakoplovi koje vidimo na europskim aerodromima već mali, stari i nekomforni zrakoplovi koji pripadaju UN-u ili nekoj drugoj međunarodnoj organizaciji. Još uvijek se nalazim u Somaliji, a teško je predvidjeti do kada će to trajati. Rad u Somaliji ne planira se na duge staze. To je prva lekcija koju sam naučio dolaskom u Afriku.

Koje su, u najkraćim crtama, temeljne razlike između naše i civilizacije tih prostora?

Foto Goran Kovačić PIXSELL

– Govoreći iz vlastitog iskustva i gotovo svakodnevnog kontakta sa Somalijcima mogu reći da su razlike velike. Prvenstveno mislim na poimanje života. Stekao sam dojam da Somalijci žive u »kontroliranom kaosu« i u tome se vrlo dobro snalaze. Pravilo je da pravila nema ili ako ih ima, ona su rastezljiv pojam. Gotovo u svemu pristupaju na takav način. Život kojim živi prosječni stanovnik Somalije iz perspektive ljudi s naših prostora potpuno je neshvatljiv. Mogao bih reći ne postoje dodirne točke. Njima su pak nerazumljive vrijednosti kojima mi težimo. Nisu u pitanju samo materijalne, već su u pitanju moralne, etičke i društvene vrijednosti. Oni su ponosan narod, a prioritet daju klanskoj pripadnosti. Kroz povijest obilježeni stalnim ratnim sukobima, teškim siromaštvom i neprestanom borbom za preživljavanjem, natjerali su Somalijce da postanu ljudi »teškog karaktera«. Upravo zbog toga rad u Somaliji za nas Europljane predstavlja veliki izazov u pravom smislu te riječi. Možda dajem previše općeniti odgovor, ali za detaljno pojašnjavanje bilo bi potrebno napisati knjigu. Prilično sam skeptičan u mogućnost da će se te dijametralno suprotne civilizacije u dogledno vrijeme približiti. Postavljam si pitanje ima li to smisla uopće i pokušati.

BORBA PROTIV GLADI

Kakva je na tim područjima uloga EU-a i UN-ovih misija, humanitarnog rada i ostalih aktivnosti te vrste?

– UN kao krovna međunarodna organizacija, te sve diplomatske misije koje se nalaze u Somaliji, imaju vrlo važnu ulogu. Prema onome što vidim, nekoliko je temeljnih zadataka kojima se one bave. Sigurnost ljudi, dostupnost hrane i vode, sprječavanje bolesti. Suzbijanje konstantnih međuklanskih sukoba, podrška u suzbijanju terorističkih napada islamističkih organizacija na službene državne vlasti svakako su prioritet. Uz to, borba protiv gladi od koje pati većina stanovništva te suzbijanje bolesti kao što su kolera, tifus, malarija, glavne su aktivnosti tih međunarodnih misija. Tek nakon toga dolaze na red priče o obrazovanju, ljudskim pravima, ekologiji i slično. Pričati prosječnom Somalijcu praznog želuca o ekologiji zvuči zaista groteskno. Često su to samo prazne priče ili u najboljoj varijanti kap nade u moru problema.

Koliko je trajao rad na romanu?

Privatni album

– Recimo to ovako, rad na romanu započeo je u trenutku mog prvog dolaska u Somaliju. Ako ću biti iskren do kraja, djelomično sam roman živio, odnosno još uvijek ga živim. Autentične lokacije osobno sam prolazio i bio na njima, a fiktivni likovi u romanu donekle su bazirani na karakterima stvarnih osoba. Ako pak govorimo o trenutku kada sam započeo konkretno oblikovati svoj tekst s ciljem da postane roman, rekao bih da mi je za to trebalo oko godinu dana. Možda nešto više. Inspiracije mi nije nedostajalo. No, imati sve to u glavi je jedno, a suvislo prenijeti na »papir« sasvim nešto drugo. U čestom nedostatku vremena taj se rad odužio. Naime, da bih oslobodio mentalni prostor svoje glave za novo »punjenje«, konstantno sam pisao. Ispočetka, to je izgledalo kao primjer somalskog »kontroliranog kaosa«. Tek nakon toga krenuo sam sa suvislim oblikovanjem teksta koji se postupno pretvarao u finalnu verziju.

REČENICE PUNE EMOCIJA

Što planirate dalje kad je o književnosti riječ?

– Što se tiče romana »Izgubljena duša Mogadiša«, isto kao i zbirka priča »Između plavetnila – Dnevnik jednog kontraktora«, za mene osobno predstavlja trajni zapis proživljenog i doživljenog. Svaka rečenica napisana je s puno emocija. Moram priznati da mi je izuzetno drago kada čujem da je netko ušao u knjižnicu, posudio moju knjigu i naposljetku je i pročitao. Želja mi je knjigu prevesti na engleski jezik. Suradnici i kolege koji nisu s našeg govornog područja svakodnevno me pitaju kada će im knjiga biti dostupna za čitanje. Možda će se i to ostvariti u dogledno vrijeme. Uz sve današnje blagodati tehnike, brzog načina života i površnog upijanja hrpe često nepotrebnih informacija i podataka, čitanje knjige još uvijek nije izumrlo, a vjerujem da niti neće.

Bio bih lažno skroman ako kažem da ne razmišljam o tome da jednog dana postanem prepoznatljivi autor i pisac. Kao i sve što radim u životu, tako i u pisanju želim dati najbolje od sebe. Hoće li to biti dovoljno da dostignem svoj cilj ne znam, ali ću raditi na tome. Čitam druge autore, pišem. Jedno bez drugoga ne ide. Započeo sam s novim tekstom, a kako nisam ograničen vremenskim rokovima, lakše mi je raditi na tome.

HIBRID PUTOPISA I TRILERA

»Izgubljena duša Mogadiša« svojevrsni je hibrid putopisnog teksta i špijunskog trilera, a ta u osnovi iznimno rijetka kombinacija u slučaju ovog romana funkcionira tako da pratimo priču o pedesetogodišnjem Davidu Mileru, iskusnom i provjerenom sigurnosnom konzultantu koji veći dio svog života radi po raznim afričkim zemljama, a posljednjih je deset godina analitičar rizika u Somaliji. Radi za firmu koja se bavi analizom sigurnosnog stanja što je nužno potencijalnim ulagačima u afričke zemlje. Naravno, taj posao itekako uključuje informacije i saznanja koja su bitna vojnim krugovima SAD-a i ostalih u politiku i ekonomiju tih zemalja uključenih strana pa David surađuje s predstavnicima obavještajnih službi i ministarstava raznih država, a svoje usluge zna (i mora!) nuditi i domaćinima koji znaju da se iza pojma analitičar rizika krije špijunska aktivnost.

Što sve David radi, kako se i na koji način te za život opasne aktivnosti odvijaju, opisano je kroz nekoliko epizoda knjige koja uz tu spy story još i više (a sigurno i bolje!) nudi detaljne uvide i opise afričke svakodnevice, Somalije i nekih njenih gradova, načina života, društvenih odnosa… U sve to uključena je i ljubavna priča Davida i danske humanitarke Mete, kao i Davidova prisjećanja na u Hrvatskoj davno ostvarenu i na njegovu žalost propalu ljubav, a ti će emocionalni začini biti vrlo bitni u samoj završnici ovog romana.

Ono što u »Izgubljenoj duši Mogadiša« jest dobro svakako su ti vrlo dobri opisi siromaštva i načina života civilzacije i ljudi koji su daleko od nas po svemu. Vide se te razlike i iz činjenice da stranci gotovo u svakom od tih somalijskih gradova žive u izdvojenim i oružjem osiguranim područjima, a očiti su i iz Davidovih brojnih kontakata i poslovne suradnje s domaćim ljudima. Dobro je uočena i nedovoljna i vrlo slaba efikasnost svih mirovnih, dobrotvornih i sličnih UN-ovih ili EU-misija (naravno, bez njih bi bilo još i gore!), a vrlo umješno prikazan je i sustav iskorištavanja prirodnih i ostalih bogatstava tih zemalja, pri čemu su beskrupulozne u svojim poslovanjima razne moćne svjetske kompanije koje iskorištavaju priliku da zarade puno na području na kojem im zakoni tih nerazvijenih državica to ne brane. U svemu tome pojedinac, u ovom slučaju David, tek je običan pijun, što on itekako shvaća pa od početka knjige sam sebi i čitatelju govori kako mu je to zadnji posao u Somaliji i kako će se kad ga završi vratiti u Rijeku te živjeti lagodno i baviti se jedrenjem koje mu je strast. Općenito, lik Davida, tipičnog vuka samotnjaka kojem posao predstavlja sve, vrlo je dobro izgrađen, posebno taj dio u kojem shvaća kako je za svoju kompaniju tek nebitni kotačić, odnosno, kako sam sebe naziva, izgubljena duša Mogadiša.

Ono što je manje dobro je taj špijunski dio romana. Tu radnja teče presporo (tek oko stote stranice dolazi do nekog zapleta koji miriše na opasnost), a i opisani događaji nemaju potrebnu dozu uzbudljivosti i napetosti pa je jasno da Plantariću kao autoru tu nedostaje mašte, odnosno da je puno bolji kad opisuje ono što zna, što je vidio i proživio – a to je način života u Somaliji i Africi općenito. Upravo stoga ovu knjigu treba shvatiti kao solidan debi na temelju kojeg se može i mora puno više.

KRATKA BIOGRAFIJA

Darko Plantarić rođen je u Zagrebu 1971. godine. Diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Rijeci. Dragovoljac je Domovinskog rata. Početkom 90-ih godina prošlog stoljeća je kao dvadesetogodišnjak započeo karijeru kao tjelohranitelj u sigurnosnom sustavu RH. Više od 30 godina kasnije, negdje u Somaliji, još radi na poslovima VIP osiguranja. S obitelji živi u Kastvu. Prvi književni istup bila mu je zbirka pripovijedaka »Između plavetnila – Dnevnik jednog kontraktora« objavljena 2019. Ta je zbirka također bila vezana uz njegov višegodišnji posao u Africi, točnije u Somaliji. »Izgubljena duša Mogadiša« prvi je njegov roman.