Ugledni hrvatski i međunarodno vrlo priznati hrvatski književnik Damir Karakaš ovu je 2023. godinu počeo objavljivanjem kratkog romana »Potop«, koji već privlači pažnju čitatelja i kritike. »Potop« je uslijedio nakon sjajnog prošlogodišnjeg romana »Okretište« pa u razgovor krećemo pitanjem kako je zadovoljan odličnim reakcijama na prethodni roman.

– Zadovoljan sam, igra u HNK-u Split i predstava po tom romanu, pa sam se morao vraćati ponovo u sve, u tu traumu, ali meni je najvažnije što sam napisao roman s debelim razlogom, jer sve je oko nas danas puno lažnih romana, a ja želim pisati fikciju koja neće biti laž. U pisanju je jako važno iskustvo, o tome govori Cioran kada kaže kako se čitanjem jako puno sazna, ali ono što ne doživljavamo u sebi to nije tako duboko. Nikad ne bih napisao »Okretište« da sam operirao slijepo crijevo pa dobio neki ožiljak, naime, napadnut sam, teško ranjen, izgubio sam jedan vitalan organ, imao sam, kako kaže doktor Silovski iz bolnice Rebro koji me spasio, u trenutku kad su me doveli dvije litre krvi u stomaku, a kad sam se nekim čudom izvukao, odlučio sam o tome napisati roman, da pokušam slijediti trag Sotone, kao što znamo, zadatak Sotone na Zemlji je da nas uvjeri kako ne postoji. U ovom romanu bila je riječ i o osveti, jer ja nisam s Tibeta, nego iz Like, iz okolice Brinja, iz vojničke obitelji, odrastao sam uz oružje, a kad vam netko napravi pakao od života, teško je prijeći preko toga. Ipak, u ovakvim situacijama moramo nalaziti i optimizam, ono, svako zlo za neko dobro, pa volim reći da se taj strašan događaj nije zbio, ne bih dobio regionalnu nagradu »Meša Selimović«.

Pisanje o Lici

Nakon »Okretišta« u »Potopu« se iznova vraćate svojoj omiljenoj temi – životu u ruralnoj Lici – koju ste obrađivali u romanima »Proslava šume« i »Sjećanja« te u odličnoj zbirci pripovijedaka »Kino Lika«. Zašto povratak toj temi?

– Često za svoje knjige uzimam zalet iz Like, a odakle ću, neću valjda s Islanda. Volim pisati o stvarima koje poznajem, a uostalom Lika je kao nekakav topos jak formativni okvir moga identiteta i rada. Iako imam problema, jer mi prebacuju da mrzim Liku, sve moje pisanje o Lici poteklo je iz ljubavi prema tom kraju. Kad pitam te neke ljude o čemu bih ja to trebao pisati, i kakva bi trebala po njima biti moja književnost, oni viču: piši o narodnim običajima! Ali možda i jest prirodna pozicija pisca da bude u nesporazumu s okolinom, samo kod mene je došlo do nekih ekstremnih slučajeva, zbog književnosti nisam pet godina bio u Brinju, a u posljednjih dvadeset godina gostovao sam kao pisac u Londonu, Parizu, Berlinu, Kairu, Pekingu, no nikad u Lici, ispada da sam tamo neprijatelj broj jedan. Inače, neki kažu da se u mojim knjigama o Lici miješaju ljubav i prestravljenost, pa ako je tako, možda pokušavam uspostaviti ravnotežu između te dvije ekstremne emocije, ja uvijek kod pisanja volim reći pokušavam, jer pisanje i jest pokušaj da se postigne nemoguće.

Glavni se lik u zavičaj vraća »ranjen« ranijom nesretnom vezom s francuskom suprugom i neizvjesnom novom vezom s Hanom. Nedugo po njegovom povratku počinje rat pa mu se tako istovremeno događaju i ljubav i rat. I, dojam je, na oba područja on gubi. Znači li to, kako je još davno napisao Meša Selimović, da je čovjek uvijek na gubitku?

– Pa kad ste spomenuli Mešu, radije bih kod ovog romana upotrijebio onu njegovu kako bi svaki pisac trebao imati najprije pedeset godina pa onda napisati sve svoje knjige. Naime, ovaj roman trebao je biti možda moj prvi ili drugi roman, ali pisao sam ga nakon trideset godina i mislim da nisam pogriješio. Čovjek bude premlad, napiše neku knjigu i onda se cijeli život mora od nje skrivati. A jesmo li u gubitku, ja bih radije opet citirao Ciorana, koji kaže kako je čovjek životinja, tako je rođen, osuđena životinja, ali istovremeno suptilna, to je njegov porok od rođenja. Pa ta mržnja koja je sastavni dio čovjekove biti. Evo, vidite ovo današnje vrijeme, danas je jako teško biti javna osoba, prije ako ste imali nešto protiv nekoga, pisali ste pisma čitatelja, dali ste svoju adresu, danas je svaka gnjida koja izađe ispod kamena u prilici da vas po raznim portalima, forumima vrijeđa, blati, laže, jer mediji puštaju te odvratne huškačke komentare zbog klikova, dapače prizivaju nove uvrede i napade, vadeći iz konteksta izjave i stavljajući ih u naslove, opremajući tekst upravo na način da provocira anonimuse da proliju svoju žuč po vama, a sve radi više klikova (ne čitanosti!) i, naravno, više reklama, odnosno profita. Žalosti me što svjedočim tom ružnom isklizavanju novinarstva, to je zbilja porazno i zato posebno cijenim one medije i novinare koji se trude ostati savjesni.

Književnost kao teritorij slobode

Ljepote prirode Like u niz su navrata sjajno opisane, a suprotnost im je također sjajno opisano ponašanje ljudi koje uglavnom karakterizira surovost, sirovost i agresivnost, odnosno protivljenje svemu što nije naše i drukčije je. Vjerujete li da se putem književnosti – jer je moj dojam da to nastojite raditi – može mijenjati ta dramatična razlika koja vlada između ljepote prirode i surovosti ljudi koji su dio te prirode?

– Uvijek vjerujem u književnost koja je neophodna, koja može mijenjati, ona mi je i teritorij slobode, i mogu slobodno reći religija, ali više zahvaljujući čitanju nego pisanju, i uvijek sam kod pisanja više volio postavljati pitanja nego davati gotove odgovore, jer i Bog je pitanje, a ne odgovor. Ali najvažnije mi je da moje knjige budu na strani pravde. Ne mogu čitati ljubavnu poeziju Adolfa Hitlera.

Iznova ste sjajno opisali obiteljske odnose u okviru kojih sin nastoji zadobiti barem malo priznanje i ljubav oca, ali mu to nikako ili rijetko polazi za rukom. Koliko je teško pisati o toj temi koja je, čini mi se, poprilično osobna? Donosi li pisanje o njoj barem određeni terapijski učinak?

– Uvijek mi je pomalo bila odbojna ta priča o književnosti kao terapiji, ali ja doista ne znam kako bih prebrodio situaciju oko »Okretišta« da nije bilo književnosti. Ali, što se tiče te nesreće, to može biti i jako inspirativno. Jer, nesreća je bogatija od sreće – sreća je sama sebi cilj, a nesreća se treba pretvoriti u nešto drugo, u neku knjigu, film, kazališnu predstavu. Osim toga u »Odiseji« se kaže da su bogovi ljudima dali nesreću da bi imali što opjevati. Ali kad sam radio »Sjećanje šume«, znao sam ako uspijem uspostaviti na pravi način lik oca, da će uspjeti i roman, jer znamo iz književne abecede, za likove uvijek moraš imati razumijevanja, iako nije lako biti iz Like, jer čim se rodiš, udare ti žig na kojem piše – ja sam te rodio ja te mogu i ubiti.

Crteži

Posebnost ovog romana svakako su ilustracije koje na jedan način služe i kako bi odijelile pogavlja. Otkud odluka o tome?

– Pa dizajn, ako je pravi, može biti nadgradnja tekstu, a crtanje mi je uvijek bilo jako bitno, nedavno sam u Zagrebu imao izložbu svojih crteža koji su bili uvod u ovaj roman. Na crtežima su mnogi koji su me formativno oblikovali, Cvetajeva, Remizov, Kafka, Mandeljštam, a na nagovor i ideju profesora s Odsjeka povijesti umjetnosti Filozofskog fakulteta u Zagrebu Frane Dulibića, koji je sve to vodio, pokušao sam sa svim tim radovima komunicirati, pa sam uz svaki crtež napisao pokoju rečenicu, osvrt, asocijaciju. Ovaj roman počeo sam raditi u samostanu svetog Frane na Cresu, a imao sam i bilježnicu iz koje je i potekao ovaj roman, s tekstom, svojim crtežima, a pomagao mi je i naš veliki umjetnik Dalibor Martinis sa svojim inspirativnim skicama i idejama, jako sam mu zahvalan. No, bilježnica je ostala u ruksaku negdje u tramvaju, nestala,čini se, zauvijek.

Što je u planu za sljedeći književni istup?

– Što će biti iduće, doista ne znam, tri mjeseca nisam ništa napisao, puno čitam, jer čitanje je kreativnije od pisanja, svaki put kad ponovo čitamo neku knjigu, mi je mijenjamo. Ako budem nešto pisao, neće biti uhodanih proznih oblika, trendovskih tema, nijedna moja knjiga nije ista. No, moram osjetiti to bogojavljenje, kako je to nazvao Danilo Kiš. Ali, ako i ništa ne napišem, ostaje mi čitanje, jer kako je rekao onaj glas svetom Augustinu, uzmi knjigu, čitaj, budi čovjek.