Crnogorski književnik Ognjen Spahić, rođen 1977. u Podgorici, tada Titogradu, jedan je od najcjenjenijih pisaca svoje generacije. Za roman »Hansenova djeca« objavljen 2005. dobio je Nagradu »Meša Selimović«, a za zbirku priča »Puna glava radosti« dobio je 2014. Nagradu Europske unije. Objavio je i zbirke kratkih priča »Sve to«, »Zimska potraga«, a hrvatskoj je publici poznat i po romanu »Masalai«. Njegove knjige prevođene su na francuski, mađarski, arapski, engleski, talijanski, slovenski, makedonski, rumunjski, bugarski i albanski.

Sredinom ove godine »Fraktura« je objavila njegov novi roman »Calypso« i taj je roman predstavljen na nedavno završenom petom Festivalu svjetske književnosti u Zagrebu. Riječ je o čitateljski zahtjevnom štivu u kojem se isprepliću sudbine nekoliko generacije obitelji Dedijer. Iako čitateljski zahtjevan, roman je ujedno i magnetičan. Spahićeva je rečenica lijepa, mjestimice meka, mjestimično strasna, a ponekad i surova. »Calypso« je roman koji je najavljivan posljednjih godina; Spahić je na njemu radio šest godina, a njegov hrvatski nakladnik najavljuje ga kao autorov ‘tour de force’.

Roman »Calypso« napisan je na više od 600 stranica. Nije pisan u jednom poglavlju, nego u samo jednom pasusu. Zašto?

– Kad ljudi ugledaju taj oblik teksta razmišljaju o Thomasu Bernhardu. Dojmovi koje sam na početku dobivao o »Calypsu« ticali su se toga da sam upravo slijedio principe i manire koje je taj veliki čovjek uspostavio u prozi, kao jedan od najvećih pisaca 20. stoljeća. To što je »Calypso« nastao u jednom pasusu je apsolutna slučajnost.

Jednostavno je u pitanju moja želja da pokušam iz jezika dobiti maksimum koji mogu napraviti s mojim znanjem i talentom. Kada pišete tu formu, takozvanu scriptura continua, cijela orkestracija teksta zahtijeva nova pravila; drugačije eskivaže, drugačije prinicipe u dijalozima i nakon nekoliko stranica sam shvatio da »Calypso« mora biti napisan upravo tako kako je i napisan. Je li to dobro, ne znam. Nisam ni pozvan da to kažem.

Sloboda prije svega

Rekli ste da se nadate da će čitatelji biti zavedeni čitanjem »Calypsa«. Kalipsa je nimfa koja je zavela Odiseja koji je ludovao za njom noću, a danju je čeznuo za svojim domom i obitelji. Pretpostavljam da kad ste pisali priču o obitelji Dedijer, da niste baš slučajno izabrali »Calypso« – možda i kao nekakvu težnju za porodicom, traganjem za vlastitom obitelji, njenim korijenima i raspetljavanju porodičnih odnosa. 

– To je užas teksta. Apsolutno nisam otprilike do sredine romana imao bilo kakvu ideju o naslovu, a kamoli da će »Calypso« preuzeti kroz svoju simboličku potentnost more značenja koje taj roman nudi. Naslov je odabran prilično pragmatično jer naslovom nisam želio ni na koji način ometati vrlo kompliciranu i razuđenu priču o porodici Dedijer. Samo značenje te riječi, prije svega mitološko, čitateljima daje za pravo u tom tekstu vidjeti mnoštvo različitih konekcija.

Probao bih, ako nije preambiciozno. To je obitelj koja iz generacije u generaciju ima svoje tragedije, traume, skrivene traumatične priče ili je to, kako i piše na koricama romana, posttranzicijska priča o jednom čovjeku, Martinu Dedijeru, čiji je otac Maksim isplovio na posljednje putovanje ne bi li zaradio još nešto para, kao i mnogi iz ovih krajeva koji kao sirotinja idu nešto van zaraditi. I onda baš na tom posljednjem putovanju, baš na Crnom moru, poginuo je u brodolomu.

– Meni je »Calypso«, ako sebi mogu dopustiti da krenem u bilo kakva tumačenja, a to radim iz pozicije pretpostavljenog čitatelja, ne pisca, to što ste rekli. S druge strane, to je priča o kolopletu trauma i tragedija koje su uvjetovane vrlo plastičnim i jakim emocijama koje svi ti ljudi preživljavaju. Suštinski cilj mi je bio da pišući kroz osobne emocije u ljude i likove na tih 630 stranica udahnem ono što osjećam. Zapravo, svaki pisac ne radi ništa drugo. U nadi da će čitatelji povjerovati tim emocijama.

Koliko je za vas važno pitanje tranzicije. Za Martina Dedijera je i na koricama knjige napisano da je posttranzicijski lik, neimenovani pripovjedač iz »Masalaija« je tranzicijski koji ima velikih problema s okolinom i majkom, a radnja »Hansenove djece« je smještena u predvorje tranzicije, u Rumunjsku i tamo oboljele od gube. 

Za prethodni roman »Masalai« ste rekli da je na neki način nusprodukt pisanja »Calypsa«. Istodobno je strukturno potpuno drugačiji, riječ je o romanu od 150 stranica razdijeljenih na 45 poglavlja. Je li to posljedica eksperimentiranja s formom ili nešto, u oba slučaja, što je izašlo iz vas. 

– »Masalai« je strogo fragmentaran. »Calypso« je nastajao šest godina, a to znači da se to pisanje sastoji od ogromnih, gotovo jednogodišnjih pauza u kojima apsolutno nisam bio siguran hoću li taj tekst ikada privesti kraju. U toj apstinencijskoj nervozi sam se prihvatio pera i »Masalai« je nastao kao nusprodukt, kao pauza i ventil koji mi je možda dao snage i energije da se ponovno hladne glave vratim »Calypsu«.

Krije li »Masalai« autobiografsku crtu u glavnom junaku pripovjedaču koji piše i ništa ne može završiti. Naravno, vi ste prije »Masalaija« mnogo toga završili. 

– Kad bih pravio tu distinkciju inzistirao bih na tome da je »Calypso« znatno više upućen na autobiografsku notu nego »Masalai«, iako to, ako se pogledaju teme i jedne i druge knjige, zvuči apsurdno. U »Calypsu« sam se upravo trudio prikazati ono što ja smatram istinom u književnosti. Govorim isključivo o emocijama koje služe da književnost naprave aktualnom i živom, bez obzira na temu kojom se bavi.

Koliko vam je važna mitologija? »Calypso« se naslovom može povezati s mitologijom, također i »Masalai«. 

– Važna mi je onoliko koliko mi je neophodna u tekstu, radu, procesu pisanja. Ne postoji tu nikakva dominantna crta koja po svaku cijenu tematizira mitologiju bilo antičku, bilo novostvorenu ili dvadestovjekovnu. To je posljedica teksta, ne obrnuto.

Dakle, mitologija vam nije inspiracija nego sredstvo. 

– U nekom trenutku i jest, ali samo u onoj mjeri koja mi treba da kažem ono što želim.

Prepoznati emocije

Biste li mogli pisati na nekom drugom jeziku? Kundera je u emigraciji prešao na francuski, Milosz je pisao isključivo na poljskom. 

– Ne vladam dovoljno dobro ni jednim stranim jezikom da bih mogao razmišljati na taj način. Pretpostavljam da je to vrsta bolne transvestije za koju je, prije svega, potrebna crta genijalnosti.

Daje li vam taj jezik i neku sigurnost. Potencijalno imate veliku publiku, iako nije riječ o prostoru na kojem se mnogo kupuju knjige. 

– Ako imate solidnog izdavača kao što je »Fraktura«, može se dogoditi da me pročita nekoliko stotina ljudi. To je dovoljna satisfakcija.

U vidu satisfakcija dobili ste i neke nagrade. Primjerice, nagradu »Meša Selimović« i nagradu Europske unije.

– Nagrada Europske unije posljedica je birokratskih viškova od kojih katkad profitira i književnost. U jednom trenutku postanete koliko-toliko vidljiviji. Izdavači se lakše usuđuju prevesti to što radite na svom jeziku. Nagrade donesu neku vrstu trenutačnog zadovoljstva. Priuštite sebi eskalaciju no vrlo brzo se vratite u realnost, to je neophodno, kao tek jedan među tisućama ljudi koji se trude što bolje svirati jedan isti instrument.

Rođeni se 1977. godine. Svojedobno ste izjavili da vas je jugoslavenski prostor bitno obilježio. Imali ste 13-14 godina kad se Jugoslavija raspadala; bili ste dovoljno mladi da je se sjećate, možda nedovoljno stari da vas bitno obilježi. Kako vas je obilježila, čime?

– Kad kažem Jugoslavija, mislim na stanje svijesti kojega se sjećam iz tih godina. A iz današnje perspektive vrlo jasno prepoznajem način na koji me ta zemlja, sa svim svojim prednostima i manama, definirala ne samo kao homo politicusa nego kao individuu koja je i tada, pa makar i direktivama, učena kako da nanjuši fašizam, kako da detektira što je to socijalna nepravda, što je baza ljudskosti.