Priča o Nacionalnoj strategiji poticanja čitanja za razdoblje od 2017. do 2022. godine migolji lakom etiketiranju. No problemčić je činjenica da se, zasad, radi tek o namjeri, okviru, čije će punjenje sadržajem ovisiti o onome što će biti odrađeno u narednim godinama
Lako je biti kritičan. Pogotovo ako se radi o inicijativama vlasti čije se svjetonazorske i političke preferencije baš i ne poklapaju s onima autora kritike, a počesto se i kritičnost sama koristi kao legitimacija vlastite nezavisnosti, jer su, ionako (toga smo se nagledali/naslušali/načitali posljednjeg desetljeća) »svi oni isti«. Pa se razinom pljuvačke često brani tek vlastiti izostanak hrabrosti koja se ogleda isključivo u zagledanju u detalje. A vrag je, to znamo, počesto u detalju i zagledanje u detalj uvijek traje li, traje… I onda je nekako lakše odokativno zalijepiti etiketu i ukrasiti je prikladnom količinom bijesa prema jednima ili drugima, ili, još isplativije (jer se brendiraš buntovnikom) – prema »njima«.
Priča o Nacionalnoj strategiji poticanja čitanja za razdoblje od 2017. do 2022. godine, koju je donijela HDZ-ova Vlada (HNS? Nemojmo se šaliti), ipak migolji lakom etiketiranju. Da ju je bar donijela neka Vlada lijevog centra, onda bi se sigurno u njoj mogao naći koji nepoćudni, kriptokomunistički ili nedovoljno domoljubni detalj koji će pokvariti katoličku mladež. No toga u Strategiji nema, osim ako čitanje i poticanje kritične svijesti kao takve ne smatrate reakcionarnim oružjem masovnog uništenja (Ekskluzivno! U trenutku predaje ovog teksta u tisak otkriveno je da se na punih 43 stranice Stategije nigdje ne spominju ni branitelji, ni Domovinski rat! Brzo po šatorska krila, plinske boce i gajbu pive! Anica će donijeti janje!).
Dugo odmotavanje
Ovako se, međutim, radi o namjeri koju će se teško odokativno moći sasjeći s domovinskih, briselskih ili socijalističkih kota. No s druge strane problemčić može predstavljati i činjenica da se, zasad, radi tek o namjeri, okviru, čije će punjenje sadržajem ovisiti o onome što će biti odrađeno u narednim godinama. To u najboljem slučaju može biti kritika narednih vremena; činjenica da je okvir danas postavljen svakako je pozitivna.
Nacionalna strategija poticanja čitanja, naime, mota se po političkim krugovima već punih pet godina. U prvoj godini mandata Milanovićeve Vlade o njoj se pričalo, 2013. ju se službeno najavilo, da bi skoro dovršeni materijal u vrijeme kratkotrajnog ministrovanja Zlatka Hasanbegovića bio u drugom planu. Sad je konačno donesena, Vlada ju je prihvatila, a neki novac za njenu primjenu je već rezerviran. Gledano ukupno, radi se o nešto manje od milijun kuna ove godine, pa do skoro 3,5 milijuna kuna koliko je planirano za 2019. godinu. Je li to dovoljno?
Čitanje (ni)je kul
Uz krilaticu »Čitajmo da ne ostanemo bez riječi« pokušat će se postići tri strateška cilja: uspostavljanje učinkovitog društvenog okvira za podršku čitanju, razvoj čitalačke pismenosti i poticanje čitatelja na aktivno i kritičko čitanje te povećanje dostupnosti knjiga i drugih čitalačkih materijala.
Proučavajući strategiju i govoreći mimo birokratskih fraza čini se da je najvredniji pokušaj da se čitanje kao takvo, prvenstveno za djecu i mlade, učini »kul« aktivnošću. Planira se tako jedinstvena nacionalna kampanja za poticanje čitanja u kojoj bi se snimio spot, napravili plakati s poznatim osobama koje promiču čitanje, organizirala javna čitanja. Osmislili bi se i organizirali godišnji Dani čitanja na kojima bi… Pa, ništa. Ništa još. Piše da se tek trebaju osmisliti. Što pokazuje i granicu do koje Strategija ide. Ona je, sjetimo se, tek okvir.
Nešto konkretnija je ideja o besplatnom učlanjenju mlađih od 18 godina u narodne knjižnice, što će vjerojatno te ustanove osjetiti na vlastitom proračunu, jer bi građani Hrvatske, snalažljivi kakve ih je već Bog dao, mogli sva svoja članstva prebaciti na klince, koji, je li, članarinu neće plaćati. No nekakva dodatna subvencija knjižnicama državi koja kupuje cijelu flotu borbenih aviona ne bi trebala predstavljati gigantski zadatak.
Moglo bi…
Recimo, promjena predmetnih nastavnih programa tako da svojim ciljevima, ishodima i sadržajima promiču razvoj potrebe za čitanjem, kritičkim čitanjem i čitanjem iz užitka može se dogoditi samo izmjenom predmetnih kurikuluma. I tu smo, eto, već zapeli na »k« – riječi, jer tu reformu već dvije godine vlasti miniraju. Ako se vjera u ostvarenje strategije temelji na učinkovitosti Hrvatske narodne stranke u Vladi, moglo bi se dogoditi da cijelu ideju Strategije zamete vjetar prije negoli stignete izgovoriti »Marulić«, ili »Štulić«.