Riječ je o vrijednom i zanimljivom izdanju koje donosi popis naziva riječkih ulica kroz povijest / Snimio Marko GRACIN
Razdoblje od 1945. do danas toliko je promijenilo riječko ulično nazivlje da je u aktualnoj urbanoj toponimiji prisutno ostalo svega oko 18 posto ulica koje nose nekadašnji naziv
U Rijeci postoji uzrečica »Via Roma, nikad doma!« Što ona znači, poznato je Riječanima i Riječankama, naročito onim nešto starijim generacijama. No, nekome tko nije iz Rijeke i tko po prvi put čuje ovu uzrečicu, ona neće govoriti ništa osobito. Riječanima, koji su donekle upućeni u ne tako davnu prošlost grada, jasno je iz prvog dijela uzrečice da se radi o nekadašnjem nazivu ulice koja se danas zove Ulica Žrtava fašizma. Drugi dio uzrečice »… nikad doma« vjerojatno automatski podsjeća na to da se u toj ulici nalazi zatvor.
Ovime počinje publikacija »Ulicama riječkim lutam« čiji su autori Zlatko Moranjak i Ferruccio Burburan, a objavljena je u izdanju Exsta Rijeka i Instituta za fijumanologiju.
Riječ je o vrijednom i zanimljivom izdanju koje donosi popis naziva riječkih ulica kroz povijest. U tom smislu Rijeka je svojevrsni raritet, jer – kako navode autori – nijedan grad u Hrvatskoj nije u relativno kratkom vremenskom razdoblju, u svega 123 godine, doživio toliko društveno-političkih i socijalno-privrednih promjena kao što je to slučaj s Rijekom.
U vremenskom razdoblju od 1868. do 1991. na riječkoj pozornici u svojim su se povijesnim ulogama redom izmjenjivali Austro-Ugarska Monarhija (Corpus separatum i Sušak), Talijanska regencija Kvarnera, Slobodna država Rijeka i Kraljevina Italija (odnosi se na zapadni dio Rijeke), Kraljevina SHS/Jugoslavija (Sušak), njemačka uprava u okviru Adriatische Kuenstenland, vlast takozvanih Narodnih odbora koju su uspostavile oslobodilačke partizanske jedinice, FNR i SFR Jugoslavija i na kraju Republika Hrvatska.
Rušilački zanos
Neki od primjera promjena ulica u Rijeci su: Ulica Frana Supila (Trenta Ottobre, Contrada della Posta, Contrada della Posta Vecchia, Via del Municipio); Ulica Ivana Grohovca (Bovio Giovanni, Lavatoio, Via Ida Kiss, Via Germani…), Jelačićev trg (Scarpa Iginio, Piazza della Fiumara, Piazza Scarpa, Beogradski trg); Kalvarija (Via Calvario, Salita Calvario, Uspon Buonarroti); Krešimirova ulica (Via Alessandria, Corsia Deak, Via delle Stazione, Via XVII Novembre, Via Benito Mussolini, Viale delle Camicie Nere, Ulica Borisa Kidriča), Korzo (Vittorio Emanuele III, Corso, Corso re Francesco Giuseppe I, Korzo Narodne revolucije).
Ovakvo učestalo mijenjanje političko-društvenih tvorevina Rijeku čini iznimno zanimljivim supstratom za proučavanje sukcesivnih promjena ulične onomastike/toponimije. U periodu od 1900. do 1945. gotovo 85 posto ulica u Rijeci nije pretrpjelo nikakvu promjenu ili modifikaciju u svom nazivlju.
Međutim, razdoblje od 1945. do danas toliko je promijenilo riječko ulično nazivlje da je u aktualnoj riječkoj urbanoj toponimiji prisutno ostalo svega oko 18 posto ulica koje nose (ili im je u međuvremenu vraćen) nekadašnji naziv. Najradikalniju promjenu uličnog nazivlja, čije su posljedice i danas u velikoj mjeri prisutne, Rijeka doživljava po okončanju Drugog svjetskog rata. Formalno-pravno, Rijeka završetak tog rata dočekuje kao dvojni podijeljeni grad: talijanska Fiume i jugoslavenski Sušak.
Prema popisu iz 2011. godine, u Rijeci trenutačno postoji 674 ulica, trgova, uspona, stuba, prolaza, parkova i slično. Najveći dio, njih 273 ili 40,50 posto su toponimi (nazivi prema lokalitetima, vodenim površinama, planinama, biljkama, prema vlastitim imenima svetaca i nazivima sakralnih objekata). Samo je 18 ulica koje nose nazive zanata (Bačvarska, Veslarska, Kalafati), općenito zanimanja (uključeni pioniri, studenti i izviđači) te crkvenih redova (kapucini, pavlini). Ukupno 156 uličnih naziva nosi imena antifašističkih boraca iz Drugog svjetskog rata i naziva ratnih jedinica povezanih s tim ratom. Samo tri naziva odnose se na Domovinski rat: Ulica Marina Jakominića, Trg 111. brigade i Trg 128. brigade Hrvatske vojske. Na razne hrvatske vladare (kraljeve, knezove, banove) iz daleke prošlosti podsjeća šest riječkih ulica. Žene su u uličnim nazivima Rijeke vrlo mršavo zastupljene – samo ih je 19, i to nekoliko slikarica i jedna operna diva, dok su sve preostale bile aktivistkinje pokreta otpora ili antifašističke ratnice u Drugom svjetskom ratu. Preostalih 199 ulica nosi imena muškaraca – književnika, povjesničara, slikara, kompozitora, glazbenika, trgovaca…
U prvim godinama poraća svi natpisi na javnim ustanovama, kao i svi službeni dokumenti izdavani u Rijeci, bili su dvojezični: na hrvatskom i talijanskom jeziku. Nova vlast, međutim, bila je sve upornija u nastojanjima da eliminira gotovo kompletnu vjekovnu toponomastiku grada Rijeke. Prema nalogu tadašnjih vlasti, u rušilačkom zanosu uklanjani su ili uništavani natpisi, table, ploče, oznake i sva ostala obilježja na talijanskom jeziku po cijelom gradu – što je za posljedicu imalo eliminiranje dvojezičnih natpisa svih gradskih ulica. Na taj je način presuđeno riječkom bilingvizmu, što nameće pitanje u kojoj je mjeri današnja Rijeka zapravo multinacionalna i multikulturalna sredina.
Razlaz s Jugoslavijom
Poslije Drugog svjetskog rata dogodilo se i to da su komunistički ideolozi posvuda po Hrvatskoj i Jugoslaviji, pa tako i u Rijeci, utjecali na izmjenu brojnih toponima svetačkog predznaka, pa je primjerice Sveti Kuzam postao Vitoševo. Posljednje veće preimenovanje ulica i trgova na području Hrvatske počelo se događati početkom 1990-ih godina, nakon razlaza s Jugoslavijom i uspostavljanja njene samostalnosti.
Zanimljiva je činjenica da se nepoželjni simboli bivše države i NOB-a uglavnom nisu ni u približnom broju zamjenjivali onima vezanim uz najnoviju povijest i politiku, odnosno uz Domovinski rat i stvaranje Hrvatske. Kako ističu Moranjak i Burburan, iz toga se može zaključiti da se hrvatski identitet konstruira na daljoj, a ne na bližoj prošlosti. To potvrđuje i upisivanje u prostor ulica posvećenih hrvatskim vladarima i plemstvu, što je simbolični izraz naglaska na hrvatskom povijesnom kontinuumu.
To što je službena politika po završetku Drugog svjetskog rata dala neupitnu pozitivnu valorizaciju NOB-a i njenih protagonista u tom ratu, rezultiralo je masovnim upisivanjem NOB-a u nazivlje ulica i trgova. Slično se nije dogodilo s Domovinskim ratom i njegovim junacima, a razlog za to autori vide u nizu otvorenih pitanja koja problematiziraju taj rat.
Publikacija »Ulicama riječkim lutam« ima ambiciju pokrenuti inicijativu da se u gradu Rijeci uz ili ispod postojećih naziva ulica postave i natpisi s nekadašnjim nazivima istih. Ploče s nekadašnjim nazivima ulica svjedočile bi o svjetonazorima te društvenoj, političkoj i kulturnoj aktivnosti svoga vremena. One bi bile dokaz da grad postoji i od ranije, a ne samo od unazad sedamdesetak godina. Pohvalno je što je Grad Rijeka, i to među prvima u Hrvatskoj, osmislio i uveo online registar svojih trenutno postojećih ulica.
Autori knjige »Ulicama riječkim lutam« ukazuju da simbolika upisana u uličnom nazivlju daje mogućnost otkrivanja veze između imenovanja ulica i trgova te identifikacijskih obilježja stanovništva u pojedinim gradovima, regijama ili državama, odnosno mogućnost proučavanja prostornih identiteta.
U tom smislu grad se može promatrati u komunikacijskom ključu, kao tekst, poruka s relativno nezavisnom egzistencijom koju čine kombinacije znakova koji u interakciji s primaocima poruke stvaraju različita značenja.
Sukladno tome moglo bi se reći da su imena ulica konkretizacija povijesti i mjesto gdje se strukture vlasti susreću s praksom svakodnevnog života. Knjiga donosi i popis javnih zgrada i institucija između dvaju ratova u Rijeci, kao i planove i nacrte grada. Publikacija se može nabaviti u antikvarijatu »Mali neboder« u Ciottinoj ulici.
