ZAGREB – Trebalo se, nažalost, dogoditi da Đorđe Balašević umre da bi taj sjajni vojvođanski pjesnik i glazbenik dobio knjigu koja obrađuje njegov život i djelo. Istina, knjiga »Panonski admiral« Ivana Ivačkovića bila je u izradi – štoviše, pred završetkom – kad je 19. veljače 2021. godine stigla tužna vijest o smrti pjevača uz čije su divne pjesme odrastale generacije. Naravno, Ivačković – ugledni srpski glazbeni kritičar i prijatelj Đorđa Balaševića – knjigu je i u tim novim i tužnim okolnostima priveo kraju, a njezina je pojava barem djelomično ublažila bol zbog preranog odlaska popularnog pjevača koji je, uz Arsena Dedića i Zorana Predina, bio i ostao ponajbolji pjesnik među rock i pop autorima ovih područja. Štoviše, po mnogočemu baš je Balašević bio i najbolji.

Od tuge do ponosa

Knjiga »Panonski admiral« zamišljena je – a na to upućuje i njezin podnaslov – kao »emocionalni vodič kroz diskografiju Đorđa Balaševića«, što znači da je trebala »prošarati« arhipelagom Đoletovih singl ploča i albuma. To je i ostvareno, ali je baš zbog smrti Balaševića knjiga zasigurno dobila jednu dodatnu, i to vrlo snažnu i uočljivu emocionalnu razinu, koja cjelokupnom tekstu daje dodatnu količinu vrijednosti i pretvara se u tekst koji nudi puno, puno više od pukog bilježenja diskografske karijere »panonskog mornara i admirala«. Uočljivo je to u svakom dijelu ove knjige, a posebno u prva tri poglavlja, odnosno uvodnih pedesetak stranica knjige koje su, ustvari, moćni emocionalni lirski esej o Balaševićevoj glazbi i stihovima te njegovom utjecaju na brojne generacije koje su sedamdesetih i osamdeseth godina prošlog stoljeća odrastale i živjele u zemlji što se zvala Jugoslavija.

Sa zaista puno emocija – od tuge do ponosa – Ivačković govori o Balaševićevoj smrti, događaju koji je tjednik Novosti nazvao »emocionalnim državnim udarom« misleći pritom kako je Đoletov odlazak iznova ujedinio prostore pred tridesetak godina raspadnute države. Uz tugu tu je, naravno, i jako puno nostalgije, ali i ponosa stoga jer je – pokazala je to baš Đoletova smrt – djelo koje je on stvorio nadjačalo vrijeme te postalo kôd po kojem su se prepoznavali svi oni koji nisu bili za rat i čije poimanje svijeta ne uključuje mržnju, agresiju, zatvorenost…

Revolucionar emocija

Nakon što u te prve tri cjeline čitatelja uvede u idejni i emocionalni svijet »balaševićevaca« i samog Balaševića, Ivačković od cjeline nazvane »Revolucionar emocije« kreće u analizu njegovog diskografskog rada. No, ni tom zadatku neće prići suhoparno birokratski, već će priča o svakom singlu i albumu biti praćena dobrim analizama stihova i glazbe, isticanjem brojnih manje znanih ili potpuno nepoznatih podataka, odnosno prikazom općeg glazbenog i društvenog stanja u okviru kojeg su se pojavljivale Balaševićeve pjesme i albumi. Tako će na svoje doći ne samo oni koji su s pažnjom pratili sve novo što je Balašević nudio, već i oni koji će uz priču o Balaševićevim singlicama i LP-pločama moći pratiti i prisjećati se duha i daha tih godina, odnosno vremena koja su istodobno nudila i ljepotu i gorčinu, užitak i zabranu užitka, jednoumlje i širinu koja je nadolazila…

Naravno, Ivačkoviću je pisanje ove knjige olakšala činjenica da su iza njega desetljeća iskustva kritičara i pratitelja domaće i strane rock glazbe što se itekako osjeti u činjenici da suvereno vlada tekstom, bilo da govori o glazbi koju je stvarao Balašević i prateći mu glazbenici, bilo da analizira Đoletove stihove, njihov značaj i utjecaj na doba u kojem su se pojavili. Iz takvih analiza povremeno stižu i vrlo uspješne procjene, i to ne samo Balaševića, već i ostalih autora te općenito rock glazbe ovih prostora pa tako, primjerice, na jednom mjestu izvrsno zaključuje: »Bijelo dugme donijelo je seksualnu revoluciju, Balašević je bio revolucionar emocija«.

Sociološka i politička nota

Također, autor je veliku pažnju posvetio čuvenim Balaševićevim koncertima, posebno onima nakon raspada Jugoslavije kad su njegovi brojni koncerti (Ljubljana 1984., Sarajevo 1998., Pula 2000.) predstavljali daleko više od glazbe i pokazivali put ne političkog, nego intelektualnog i duhovnog otrežnjenja i ujedinjenja, tako nužnog i potrebnog u državama izranjavanim užasavajućim ratnim ranama.

Upravo ti koncerti, posebno oni devedesetih u Beogradu, bili su u tom trenutku među najizraženijim oblicima suprotstavljanja pogubnoj politici Slobodana Miloševića, a zbog značaja koji su te aktivnosti dale Balaševiću, dio ove knjige jednostavno je morao imati sociološku i političku notu. I taj »neglazbeni« dio posla Ivačković je odradio odlično, ponudivši izvrsne analize društvenog stanja iznesene sa stajališta čovjeka koji – kao i najveći dio onih koji vole Balaševića – ne mrzi nikoga i ljubav te čovječnost stavlja ispred svega.

Naravno, takav pristup rađa i povremeno vrlo oštrim kritičkim žalcima koji se mnogima u Srbiji (pa i nekima u Hrvatskoj) nimalo neće dopasti jer, primjerice, procjena o tome kako su »Milošević i njegova vlast doveli do povijesnog i cvilizacijskog poraza jedne nacije«, teško će koga u Srbiji ostaviti ravnodušnim, kao što će i citirana procjena srpskog književnika Dragana Velikića povrijediti i mnoge ne samo u Srbiji, već i izvan nje jer Velikić kaže: »Ovaj rat je trijumf prostaštva kamufliranog u nekakve vekovne ciljeve«.

Ivan Ivačković je, dakle, na temelju svog znanja o (rock) glazbi, ljubavi prema Balaševićevoj poeziji i melodijama te neospornim vlastitim analitičkim sposobnostima, stvorio knjigu koja ne samo da vjerno oslikava Panonskog admirala, već na dojmljiv način govori i o njegovom dobu koje je itekako utjecalo na njega i njegov pjesnički i glazbeni rad, kasnije i filmski.

Čovjek i umjetnik

»Kralj domaće pjevane poezije«, kako ga u jednom trenutku autor naziva, sjajno je prikazan i oživljen kao čovjek i umjetnik. Balaševićev životni i umjetnički put, s brojnim suputnicima koji su bili dio te veličanstvene glazbene, poetske i filmske staze, prikazan je dokumentaristički vjerodostojno i precizno uz velik broj činjenica, što je prvi preduvjet za književnost ove vrste. No, još je bitnije da je Ivačković itekako iskoračio iz tih okvira žanra pruživši i sebi i čitatelju jedno divno emocionalno iskustvo, knjigu prepunu nostalgičnih sjećanja, blagosti i ljubavi. Knjigu koja – autor se vjerojatno s time neće složiti, ali zaista jest tako – idealno paše uz neke od ponajboljih Đoletovih divnih stihova i isto takve glazbe.

Knjigu dostojnu sjećanja na Đorđa Balaševića. Završne rečenice ove biografije to jasno potvrđuju. Opraštajući se sa sjećanjima na Balaševića, Ivačković piše: »Od njega nam ostaju pjesme zbog kojih nam je ponekad mokro ispod očiju, ali zahvaljujući kojima duša uvijek oživljuje u nadanju. Ostaju nam pjesme uz koje lakše krpimo ostarjela srca. Ostaje nam to što se volimo«, zapisao je Ivačković.

O autoru

Ivan Ivačković rođen je 1964. godine u Zrenjaninu. O glazbi piše skoro četrdeset godina. Kao novinar i kritičar, potpisao je više od dvije tisuće tekstova u većini važnih listova u SFRJ-u, SRJ-u, SCG-u i Srbiji. Novinarsku karijeru započeo je 1982. godine u listu Omladinske (kasnije NON); 1984. godine prelazi u novinsku kuću Politika, gdje – uz povremene izlete u Borbina izdanja ili hrvatske novine – radi sljedećih deset godina, pišući za NIN, Rock, dnevnu Politiku itd. Usporedno s tim, u prvoj polovici devedesetih piše za Vreme i Našu borbu; objavio je više od dvije tisuće komentara, intervjua, kritika, prikaza i eseja. Autor je knjiga »The Rolling Stones: Umetnost pobune« i »Obe strane jastuka: Priča o Bajagi i Instruktorima«, kao i knjige »Između krajnosti« kroz koju je obradio rad zagrebačke grupe Azra. Objavio je i knjige: »Kako smo propevali«, »Pisma iz Tajnog grada« i »Priznanja pop pevačice«. Također, autor je pjesničke zbirke »Crvena mapa« i romana »Bezverje«. Za knjigu »Kako smo propevali« dobio je Nagradu »Desimir Tošić«, najveće priznanje za publicistiku u Srbiji. Otac je, suprug i bubnjar.