RIJEKA – Kombinirajući u svom dosadašnjem stvaralaštvu različite žanrove i načine izražavanja riječki književnik Milan Zagorac svojom je novom knjigom, dojam je, ostvario možda i svoje ponajbolje književno djelo. Naime, »Ispod debelog leda« za hrvatske književne prilike je iznadprosječno dobar psihološki krimić koji će ljubitelji ove vrste književnosti itekako rado uzeti u ruke. Čak i ne toliko zbog napete radnje i dramatičnih obrata kojih i nema, koliko zbog zaista odlično stvorenog ozračja neizvjesnosti, tjeskobe i napetosti. Ta je atmosfera – u to ne treba dvojiti – posljedica utjecaja skandinavskih noir krimića, a da bi je uspješno ostvario, Zagorac je učinio dva dobra »poteza« koja su od njegovog romana učinila za ovu vrstu književnosti intrigantno i zanimljivo djelo vrijedno čitanja.

Radnja smještena u Gorski kotar

Prvi je od ta dva poteza to što je radnju smjestio u »hrvatsku Skandinaviju«, odnosno Gorski kotar, a drugi je vezan za usmjeravanje radnje na psihu glavnog lika i njegov obiteljski život. Taj recept »mraka u glavi« koji vlada likovima švedskih, norveških, danskih i finskih trilera koji se isto tako odvijaju u pomalo tajnovitim i blago jezovitim šumama i planinama skandinavskog poluotoka, znan je danas svakom pravom ljubitelju scandi noira, a u Zagorčevom je trileru, usprkos nekim manjkavostima, našao svoj pažnje vrijedan odraz. Priča ide ovako…

Bračni par Vili i Tina Polić u svojim su četrdesetima i nakon dugogodišnje bračne veze polako im je dosta gradskog života pa s dvogodišnjim Lucijanom, koji je rođen nešto kasnije od plana zbog čega im je draži i predstavlja vrhunac njihove veze, odlučuju preseliti u Lokve, goransko mjestašce koje se zbog jezera i ostalih prirodnih ljepota posebno sviđa Viliju. Kupuju lijepu kuću izgrađenu osamdesetih godina prošlog stoljeća te odlučuju u njoj provesti to prvo post COVID-19 pakleno vruće ljeto, a za budućnost će vidjeti – mogu povremeno živjeti tu, povremeno u Rijeci gdje i dalje imaju stan. Nedugo po useljenju upoznaju nešto mlađi bračni par, Ivu i Dina, koji imaju troje djece i isto su tako iz gradske sredine (Zagreb) odlučili preseliti i živjeti u Lokvama. Počinju se družiti, a ta druženja Vilija vode do neplanirane veze s Ivom, veze koju Tina uskoro otkriva pa je njihov brak već u predbožićno doba na izdisaju, a Iva i Vili počinju živjeti zajedno što je lako moguće jer Dino i Iva već duže vremena nisu pravi bračni par.

Obiteljske muke i psihoze

Uz te obiteljske muke i probleme koji su jako dobro opisani (posebno epizode s djecom), članove ovih dviju obitelji čiji su odnosi u krizi muči i to što su nedugo po njihovom dolasku u Lokvama zabilježena dva neobična slučaja – najprije je netragom nestao stariji mještanin Štajduhar koji se bavio prodajom drva, a potom je u Lokvarskom jezeru pronađeno mrtvo tijelo jedne zrelije Zagrepčanke koja je tu bila na team building druženju. Policijski inspektor Ilija Solomon o oba je slučaja razgovarao i s Vilijem i s Dinom jer su obojica imali konktakte i kratke sukobe s nestalim Štajduharom i bahatom Zagrepčankom.

Kako se priča dalje raspliće te jesu li ova dva slučaja splet nesretnih okolnosi ili zločinačkih aktivnosti, otkrijte sami. Autoru svakako treba priznati da poštuje sve odredbe krimić-književnosti pri čemu vrlo uspješno i poprilično dugo »sakriva« što se točno dogodilo i tko je krivac nudeći čitatelju više mogućnosti – možda je sve nesreća, možda je ubojica Dino, možda je to Vili, mogla bi biti i Iva… U svakom slučaju, neizvjesnost traje dovoljno dugo da bude intrigantna i motivirajuća za nastavak čitanja, a po razrješenju i otkrivanju istine postaju nam jasniji i raniji postupci svih glavnih likova. Pritom je vrlo dobro obrađen – uz već spomenute dojmljive scene iz obiteljskog života – svijet psihe glavnih likova, kako ženskih, tako i muških. Patnja i strah koje Tina osjeća nakon propasti dugogodišnjeg braka vjerodostojno su oslikani, kao i psihoze koje muče Ivu koja iza sebe ima dva neuspješna braka i troje djece, a četvrto s trećim partnerom je na putu.

No, iznad svega je dobar prikaz psihe Vilija, čovjeka koji je obremenjen brojnim traumama iz djetinjstva pa često i ne zna što je stvarnost, a što fikcija. Njegov potisnuti bijes ne uspijevaju u potpunosti zaustaviti ni lijekovi, ni razgovori s psihijatrom pa je čest oblik njegova ponašanja nekontrolirana agresija što je jako dobro opisano kroz nekoliko epizoda. No, i svi ostali temeljni likovi ovog romana žive u skladu s posljednjom rečenicom romana, odnosno naslovom knjige. Drugim riječima, ispod debelog leda oni kriju tajne »koje se ne govore i koje se izbjegavaju«.

Lik serijskog ubojice

Zagorac je, dakle, želio i uspio stvoriti vrlo dobar psihološki triler s – a i to je rijetko u domaćoj književnosi – uvjerljivim prikazom lika serijskog ubojice. Iako se knjiga prije svega temelji na prikazu svijeta mračne psihe pojedinca i odraza tog mraka duše na njegovu okolinu, roman nudi i vrlo realistične prikaze stvarnosti pa se itekako osjeti ona svima nama poznata strepnja i neugoda koja je pratila prvu i drugu godinu pandemije. Nadalje, vrlo je dobro opisan svijet sredine malog mjesta, odlični su opisi ljepote prirode i vremenskih (ne)prilika koje, kao i zemljopis Lokava, autor itekako dobo poznaje, a uočljive su povremeno i društveno-kritičke oštrice, ponajprije u epizodnom liku policijskog inspektora Ilije Solomona koji baš ne radi po pravilima i zakonu, ali ne zato što je negativac, već stoga što inače ne bi došlo do zaslužene kazne za one koji kaznu zaslužuju.

Sve u svemu, »Ispod debelog leda« ugodno je jesensko književno iznenađenje za ljubitelje krimića, knjiga pisana tečno, jednostavno i pitko pri čemu se cjeline nižu poput malih filmskih ili epizoda TV-serije, a prikazani likovi podsjećaju, između ostalog, na obično neobične likove koji ispod debelog leda kriju svoju pravu sliku, likove kakve su majstorski znali stvoriti Alfred Hitchcock, Night M. Shaymalan ili David Lynch u svojoj briljantnoj seriji »Twin Peaks« koja se u ovom romanu, uz lokvarske pejzaže šuma i vode, i spominje u nekoliko navrata. No, osnova je ipak scandi noir koji u ovom slučaju možemo nazvati i goranski noir te poželjeti da ovakvih snažnih »mračnjaka« bude još.