Nakon što je pred dvije godine objavila sjajan biografski roman »Mileva Einstein, teorija tuge«, ugledna hrvatska književnica Slavenka Drakulić u svom je novom književnom iskoraku promijenila i temu i književni rod pa nakon romana o iznimno teškom i nepravednom položaju žene, sada čitatelju kroz formu klasične kraće pripovijetke nudi obradu teme starosti.

Autorica to čini kroz šesnaest pripovijedaka od kojih je baš svaka vezana uz muke i tugu starosti, a nekolicinu njih u još čvršću cjelinu veže činjenica da obrađuju život obitelji koju uz pripovjedačicu čine njena majka, otac i brat o kojima piše u različitim razdobljima obiteljskog života – od rane mladosti kad zbog sukoba s ocem napušta dom, pa do trenutaka kad joj, nekoliko desetljeća kasnije, umire majka koja je poprilično nadživjela i supruga i teško bolesnog sina. Iznimno bitan dio tog konceptualnog pristupa temi svakako je i to što ni u jednom trenutku Slavenka Drakulić svojim likovima ne daje imena, nastojeći time ne obezvrijediti svoje likove, već ih dići na jednu opću razinu čime se naglašava univerzalnost njihovih sudbina, bolje reći problema starosti koji čovjeka ostavlja samog, krhkog, nezaštićenog te – kako i glasi dio naziva ove zbirke pripovijedaka – nevidljivog.

Treća životna dob

Uz pripovijetke (»Nedjelja je tiha i siva«, »Pospremanje«, »Otac sjedi na dnu stepenica« i »Prodaje se kuća«), u kojima kroz opis života spomenute neimenovane obitelji govori o starosti i prolaznosti, autorica i kroz opise brojnih drugih životnih situacija ilustrira teško doba starosti. Tako u uvodnoj, ujedno i naslovnoj pripovijetci, svjedočimo šoku spoznaje starosti nakon pogleda u ogledalu i shvaćanja da nas takvima vide drugi, a sami se smatramo bitno drugačijima. »Nije to ništa« i »Kratka zimska šetnja« donose gorčinu i tugu spoznaje zbog nemogućnosti kontrole sjećanja, odnosno mokrenja. »Hlače na rasprodaju« i »Neželjeni svjedok« priče su o podsmijehu kojem su zbog starosti izloženi ljudi treće životne dobi u svakodnevnim situacijama kad kontaktiraju s drugima, a »Kava više nema isti okus« sjajna je mini studija osamljenosti nakon desetljeća bračnog života.

Još i bolja »Kolač od jabuka« donosi nam priču o djelomično uspješnom pokušaju ostvarivanja ljubavne veze starije žene i (znatno) mlađeg muškarca, a sjajna »Plave tablete« raznolikost tema vezanih uz starost obogaćuje i motivima bračne nevjere, pri čemu žena svoju opravdanu sumnju u suprugovo »šaranje« odlučuje zanemariti i ne reagirati jer – ionako nije važno. Naravno, svaku priču uz opisana zbivanja prate i razmišljanja o starosti i životu, pa tako čitamo kako je starost obojena tugom i sivilom ne samo zbog sve brojnijih problema fizičke naravi, već i stoga što, kaže Slavenka Drakulić, prestaješ biti važan, blijediš: »Muškarci te gledaju, ali te ne vide – gledaju kroz tebe. Što to znači kad od drugih ne dobivam potvrdu svog postojanja?«, pita se autorica i dodaje konstataciju – »Istovremeno postojim i ne postojim jer sve više – blijedim.«.

Slavenka Drakulić piše o vremenu u kojem je starost sramotna, gotovo poput kuge: »Starost je, čak i kad nema bolesti, samo neprekidni niz poniženja koji prati sve veća ravnodušnost« pri čemu – ne uvijek, ali najčešće – ni najbliži nisu od velike pomoći i najradije se žele maknuti od svega vezanog uz starost koja je opterećujuća, naporna i teška. »Što naš sin zna o samoći, o praznini u meni nakon smrti…«, s blagom se gorčinom pita junakinja priče »Kava više nema isti okus« ne zamjerajući sinu ništa, ponajprije stoga jer će najvjerojatnije i on doživjeti ono što ona sada doživljava.

Kronike nestajanja 

Svoje »kronike nestajanja« Slavenka Drakulić piše najčešće u prvom licu, a uz pripovijedanje znatan je dio teksta blizak esejističkom načinu izražavanja jer donosi razmišljanja i promišljanja o starosti. Iako su u prvom planu subjektivni stavovi o prolaznosti i starosti, autorica se u odličnoj »Prodaje se kuća« dotiče i suvremenih društvenih zbivanja vezanih uz ratno i poratno doba te odnos prema onima koji su bili na »krivoj« strani. Također, iako u većini pripovijedaka prevladava ozbiljan ton i realističan pristup, u nekoliko navrata svjedočimo i uspješnom blagom crnom humoru i ironiji (»Neobična nezgoda u hotelskoj sobi«, »Kolač od jabuka«, »Plave tablete«), koji vrhunac doživljava u odličnoj završnoj »Popis stvari koje treba ponijeti na put« u kojoj nakon gotovo dvosatnog pripremanja za vikend putovanje neizostavnih stvari i njihovog postavljanja na stol, junakinja sve to rukom »pomete« sa stola svijesna činjenica da bi možda najbolje bilo – ne putovati. Jer, opterećenje i problemi sve su veći zbog godina.

Naravno, u svojim pričama o različitim aspektima starosti Slavenka Drakulić je, kao i inače u svojim knjigama, veliku pažnju posvetila tijelu – posebice ženskom tijelu pri čemu je vrhunac priča »Nedjelja je tiha i siva« u kojoj junakinja gledajući golo tijelo svoje 86-ogodišnje majke doživljava šok shvaćajući kako je i ona na putu prema takvom izgledu – »Ona se ne bi smjela pokazivati. Ja ne bih smjela gledati.«, kaže pripovjedačica u jednoj od niza vrlo dojmljivih scena ove zbirke koja će za znatan krug čitatelja biti mučna, šokantna, čak i incidentna. Nije. Kao i obično, Slavenka Drakulić napisala je »samo« iskrenu, direktnu i istinitu knjigu.