Trećim svojim proznim iskorakom riječka profesorica matematike, ujedno i književnica, nastavlja logični literarni razvoj započet 2019. godine kad je objavila knjigu »Težnja za slobodom«. U toj je poluromansiranoj ispovijesti obradila vlastitu i mladost svoje generacije u pred Domovinski rat kaotičnoj Rijeci. Potom je prošle godine objavila knjigu »Put u planine«, kojom je kroz iznova ispovijedni ton, ali i znatnu količinu esejističkog pristupa, progovorila ne samo o ljubavi prema planinama i planinarenju, već životu i njegovom smislu. O svom pogledu na život i svojim stavovima Mirta Mataija nastavlja govoriti i u novoj knjizi, romanu »Grad«, koji baštini i produbljuje njen dosadašnji pristup, a to znači da nam iznova nudi prisjećanje na prošlost, susret sa sadašnjošću te analize i zaključke kroz koje nastoji objasniti i svijet oko sebe i samu sebe.

Prvo lice

Ovog je puta više no u ranijim njenim knjigama pažnja posvećena kompoziciji, pa je tako jasna podjela na tri dijela – uvodni prvi dio, ujedno i najobimniji – nazvan je »Indeficienter« i posvećen je mladosti provedenoj u Rijeci, slijedi potom minijaturni »Međučin«, kroz koji se tekstom jasno upućuje na prelazak iz prošlosti u sadašnjost da bi u trećem dijelu imenovanom »Libertas« bila detaljno obrađena i pojašnjenja sadašnjost, pri čemu se, logično, uspostavlja i poveznica s prošlošću kako bi se kroz tu vezu i tu poredbu došlo do potpune slike autorice u sadašnjosti. Sve to izrečeno je u prvom licu, pri čemu pripovijedanje prate povremene digresije koje, na svu sreću, nisu zamorne i dosadne pa se u konačnici tekst čita bez napora i s razumijevanjem.

Temeljni dio romana posvećen je Rijeci koja je imenovana pojmom vezanim uz vrč iz njena grba, odnosno nazvana je nepresušnom (Indificienter), a iz niza stranica itekako se očituje ljubav prema rodnom gradu, koji je oživljen kroz epizode koje se odvijaju na već kultnim mjestima grada koji teče – Palachu, Kontu, Mrtvom kanalu, u luci, na Trsatu… a pri tim opisima neki su dijelovi ne samo sjajna sociološka analiza značenja pojedinih riječkih lokacija, već i čisto i vrlo lijepo ljubavno pismo svom voljenom gradu, posebno kad piše o Palachu i Kontu.

Ništa i sve

Središnja priča tog prvog djela zbiva se na Staru godinu, a glavni su joj akteri četiri sedamnaestogodišnje prijateljice (Mirta, Jelena, Vlasta i Dunja), kojima je te večeri najbitnije negdje ispratiti Staru i dočekati Novu godinu, a kroz autoričinu priču saznajemo puno o svakoj od njih, posebno, naravno, o samoj Mirti, koja nam prenosi – slično kao i u debitantskom ostvarenju »Težnja za slobodom – svoj život od ranog djetinjstva i vrtića pa sve do tih srednjoškolskih dana prepunih svega što čini to divno, ali često i ne baš jednostavno životno doba. U osnovi ovoj se djevojačkoj četvorci, kako to već biva u tom dobu, ne događa ništa, a u stvari se događa baš sve.

Naslovnica knjige

Drugi dio, a to je svega jedna jedina stranica nazvana »Međučin« donosi bolnu spoznaju o promjeni – ponajprije Rijeke koja više nije onaj grad njene mladost i sada je »ranjeni grad«, »dragulj na nišanu, ne više na dlanu«. U trećem dijelu, koji je simbolička posveta njenoj ljubavi prema Dubrovniku (otuda se cjelina i zove »Libertas«), slijedi svojevrsni obračun sa stvarnošću pa se iz Rijeke pred svojih tridesetak godina selimo u ovo današnje doba i svjedočimo nizu analiza i promišljanja koje u zajedničku cjelinu veže put nje i njenog partnera Gorana prema Dubrovniku. U tom će dijelu u niz navrata autorica sama sebi i čitatelju nastojati pojasniti i obrazložiti zašto piše ovako kako piše, a to znači bez izmišljanja fabule, bez klasičnih ljubavnih tema (ako izuzmemo ljubav prema Rijeci), bez namjere da se čitatelju na bilo koji način dopadne. »Nedostaje ljubavi u tvojim knjiigama«, govori joj u nekoliko navrata prijateljica. No za Mirtu Mataiju književnost je baš ovo što radi – pisanje o samoj sebi i svijetu koji je okružuje, pri čemu smatra da mašta nije pretjerano potrebna, jer život sam po sebi nudi dovoljno zanimljivosti.