ZAGREB »A ja sam stalno govorio sam sebi da nisu sve žene kurve nego samo moja«, piše Charles Bukowski u »Faktotumu«, zauzimajući dobro uvježbanu pozu zločestog i ciničnog frajera. Oni koji su ga »pročitali«, vidjeli su da ta maska skriva, ustvari, sjetnog emotivca, viteza tužnog lika, mitskog Alkosa, i da je njegov odnos prema ženama mnogo slojevitiji od simplificirane dileme »kurva ili ne-kurva«.
Izdavač »Šareni dućan« nastavlja misiju revitaliziranja nepočešljanog šarma Bukowskog pa je, nakon devet objavljenih njegovih djela upravo izišao i deseti naslov, »Žene«. Već je naslovom ovoga trećeg, i najdužeg, romana Charlesa Bukowskog naznačena trajna autorova fascinacija i opsesija, koju nosi iz knjige u knjigu, zajedno s protagonistom Henryjem Chinaskim. Objavljen 1978., roman je prenapučen autobiografskim momentima koji prate relativno uspješno razdoblje u životu pisca; ono u kojemu je žilava borba za opstanak mogla popustiti jer se već bio afirmirao kao pisac na glasu.
U pogovoru knjizi, Davor Mandić uspoređuje recepciju Bukowskog s onom koju je u Hrvatskoj dugo »uživao« Janko Polić Kamov.
– Nacija koja je iznjedrila prvog pravog pisca probisvijeta s dna američke društvene ljestvice, jednostavno kao da ne zna što bi s njim. Oduvijek popularniji u Europi nego u Americi, Bukowski se i za života (i u Americi) literarno afirmirao i sveukupno prodao zavidan broj primjeraka svojih djela, ali ga kritika, pogotovo akademska, baš i nije prihvatila, kaže Mandić u tekstu »Stari pokvarenjak u raljama života«, u kojemu zaključuje kako je Bukowski – baš kao naš najpoznatiji alkoholičar među pjesnicima, Tin Ujević – uvijek s najvećom mogućom predanošću pristupao i pisanju i autodestrukciji. »Žene« je s engleskog preveo Vladimir Gerić.
