Bosanskohercegovački konceptualni umjetnik Slobodan Braco Dimitrijević, jedan od pionira konceptualne umjetnosti, međunarodnu je reputaciju stekao 70-ih godina kad je svoje gigantske fotoportrete anonimnih ljudi »objesio« na fasade i plakate u svim većim europskim i američkim gradovima. Njegovi se radovi danas nalaze širom svijeta u najprestižnijim muzejskim prostorima gdje čine dio stalnog postava od londonske Tate Gallery, MoMA Muzeja moderne umjetnosti u New Yorku, MNAM Centeru Pompidou, Britanskom muzeju u Londonu, Ludwig Museumu Cologne i mnogim drugima.

Prema njegovim izjavama, za svoj ukupan umjetnički opus upotrijebio je materijal vrijedan 7,9 milijardi dolara. Kroz više od četiri desetljeća Braco Dimitrijević napravio je oko 500 Triptychos Post Historicusa, instalacija koje su spajale visoku umjetnost i svakodnevne predmete i voćke, te ih izložio u brojnim muzejima u svijetu uključujući Guggenheim Museum u New Yorku, Louvre, Tate Gallery u Londonu, Centre Georges Pompidou i Musee d’Orsay u Parizu te Museum Moderner Kunst u Beču.

S Mickom Jaggerom na otvorenju izložbe u galeriji Tate Modern / Foto PRIVATNA ARHIVA

Svoju prvu samostalnu izložbu imao je u dobi od deset godina u svom rodnom Sarajevu gdje je odrastao u roditeljskom domu priznatih avangardnih umjetnika Voje Dimitrijevića i majke Jelene. Ime Slobodan dobio je po Slobodanu Principu, nećaku Gavrilovom, a bliskom očevom prijatelju i narodnom heroju. Nakon mature najprije je studirao fiziku, matematiku i elektrotehniku, a tek kasnije je odlučio upisati Akademiju gdje najprije biva odbijenim. Ipak, iz drugog pokušaja uspijeva se upisati na Akademiju u Zagrebu 1971., a nakon diplome pohađao je i postdiplomske studije u St. Martin School of Art u Londonu.

Dimitrijeviću nikada nije nedostajalo odvažnosti izložiti svoje ideje pa se nije libio prirediti izložbu u zoološkom vrtu, a često se družio i s umjetnicima poput Pistoletta, Richtera, Beuysa, Sola LeWitta, Yoko Ono, Micka Jaggera i mnogih drugih koji su prepoznavali njegov talent i umjetničku komunikaciju.

Autobiografiju pisao deset godina

Izdali ste autobiografiju »Louvre je moj atelje, a ulica moj muzej«, poprilično opširno štivo od 1.128 stranica i 300 fotografija. Koliko vam je bilo potrebno da je napišete ili ste već imali neke dnevničke bilješke?

– Pisao sam je deset godina uglavnom po aerodromima ili za vrijeme prekooceanskih letova. Imam digitalno pamćenje, a posljednjih 40 godina imao sam i zabilješke u notesima u kojim radim skice i bilježim ideje za buduće radove, bilježim dojmove o susretima, kazališnim predstavama i koncertima.

Opisujete mnoge davne događaje, precizno se prisjećajući i najmanjih detalja, opisujete ljude, odjeću, automobile… Čini se da je istina ono što je jednom Voltaire rekao, a i vi volite isticati, kako ne treba čitati povijest već biografije. Jeste li i u tome našli poticaj za pisanje ove knjige?

– Centralna tema mog rada je percepcija i povijest, ili percepcija povijesti. Povijest je vrlo podložna interpretacijama što se naročito vidi u revizionističkim vremenima. Još kao dvadesetogodišnjak sam napisao »Nema grešaka u historiji, cijela historija je greška«. Ta je misao prethodila mojoj knjizi »Tractatus Post Historicus« iz 1976., koja se pokazala profetskom, najavila postmodernizam i 15 – 20 godina prethodila teorijama Arthura Dantoa i Fukuyame o kraju povijesti.

Izrečeno skulptorskim rječnikom, povijest je materijal za modeliranje. Biografije su možda vjernija slika prošlosti, jer kao što sam napisao u »Tractatusu«, povijest bi trebala biti sastavljena od bezbrojnih individualnih interpretacija prošlosti podjednako vrijednih.

Braco Dimitrijević, Louvre, Pariz, 1996. / Foto ANTOINE LESIEUR

Iako je vaša umjetnost bila ponekad i neshvaćena, svaku sumnju otklonili su najeminentniji svjetski muzeji i galerije koji su djela uvrstili u svoj stalni postav. Kakav je bio put do tog priznanja, jeste li imali takva očekivanja?

– Kad sam kao tinejdžer obilazio muzeje u Londonu i Parizu šokiralo me da u stalnom postavu nema nijednog umjetnika istočno od Trsta. Znao sam da ta slika nije objektivna. Tad sam pomislio da ću uložiti velik trud i podnijeti svaku žrtvu da bi tu jednog dana visili moji radovi i u tome sam uspio. Od 1982. Tate je ima šest mojih radova u stalnoj zbirci, a danas ih ima deset. Kao tinejdžer nisam mogao ni sanjati da će moje radove na naslovnici publicirati londonski Times, a to se dogodilo. Otvarao sam vrata generacijama poslije mene i učinio njihov put puno lakšim, jer prije mene nitko iz naših krajeva nije imao svjetsku afirmaciju na avangardnoj sceni, za razliku od Rumunja, Rusa, Čeha, Mađara koji su imali imena kao što su Maljevič, Moholy Nagy, Kandinski, Kupke, Brancusi.

Neovisni roditelji

Odrastali ste u Sarajevu uz oca Voju Dimitrijevića, već tada priznatog avangardnog umjetnika. Djetinjstvo opisujete s povlasticama, ali uključujući i neka ograničenja. Naime, vaši su kućni prijatelji bili brojni dužnosnici, osobe iz javnog života, umjetnici… Koliko je takvo okruženje utjecalo na vaš rad?

– Moji roditelji su bili vrlo neovisni, što je meni ponekad donosilo i probleme što ima značajno mjesto u mojoj knjizi. Osobno sam imao više štete od toga, osobito kad sam se počeo baviti umjetnošću. S druge strane, vrlo mi je bio važan očev stav da je umjetnost proces i eksperiment što je utjecalo i na mene kao mladog umjetnika. Utjecaj roditelja na moju karijeru najbolje ilustrira činjenica da sam bio odbijen na akademijama u Zagrebu i Beogradu.

Kasnije su ipak pobijedili moja upornost, talent i inovativne ideje. Jedno poglavlje autobiografije nosi naslov »Umjetnost nije za kukavice«, a meni hrabrosti nikada nije nedostajalo ni u sportu, a ni u umjetnosti. Primjerice, nakon peripetija i mučnog upisa na Akademiju već sam na prvoj godini napravio i za današnje kriterije avangardnu izložbu u Galeriji Studentskog centra u Zagrebu, iako je studentima bilo zabranjeno izlagati do posljednje godine studija. Za tu mi je izložbu žiri u sastavu Željka Čorak, Zvonko Maković, Božidar Gagro i Tonko Maroević dodijelio nagradu u povodu 300. obljetnice Sveučilišta u Zagrebu.

Unatoč tome što ste već kao osmogodišnjak priredili prvu izložbu, upisali ste najprije matematiku i fiziku, a tek kasnije i Akademiju. Jeste li ikada kasnije našli poveznicu u tim interesima?

– Dobra umjetnička djela su aksiomatska pa je tu možda poveznica s matematikom. Umjetnost i znanost se dodiruju na razini intuicije i kreativnosti. Poznato je kako je Tesla do svojih genijalnih izuma često dolazio intuicijom bez prethodnog eksperimentiranja.

Samostalna izložba u Musée d’ Orsayu, Pariz, 2005.

Vaš je fokus najprije bio na prepoznavanju ili stvaranju preduvjeta za umjetničko djelo. Na tom putu kakva su bila vaša intimna iskustva kao mladog umjetnika, s čime ste se sve suočavali? Jeste li imali sumnje?

– Kad netko želi afirmirati nove ideje uvijek se suočava s otporom. Javni umjetnički istup sam je po sebi konfrontacija. Nikad nisam sumnjao u ono što sam radio. Za razliku od klasičnih slikara, realizacija mojih radova je zahtijevala višestruko veću energiju od uobičajene: trebalo je ishoditi dozvole za objesiti velike fotografije u javnom prostoru, penjati se po vjetrovitim krovovima kako bi izvjesio gigantske portrete slučajnih prolaznika, ishoditi dozvole za spomenike slučajnim prolaznicima, za podići mramorni obelisk od deset metara u javnom parku u Berlinu, dobiti dozvolu za izložbu u prahistorijskoj špilji Lascaux koju sam čekao dvadesetpet godina. Također nije bilo nimalo lako dobiti dozvolu za samostalnu izložbu u pariškom zoološkom vrtu, tu su se uključila dva ministarstva Republike Francuske. Možete li zamisliti što znači doći u višemilijunski grad poput Londona, Pariza ili New Yorka i tražiti dozvolu od administracije da na prominentne fasade na javnim trgovima izvjesite zbunjujuću fotografiju?!

Yoko Ono i Braco Dimitrijević u Veneciji 1990. godine / Foto privatna arhiva

Koegzistencija različitih vrijednosti

Već dugo propitujete relativnost umjetničkog djela, zapravo ukazujete na jednakost u međuodnosima. Što sve stoji u tim međuodnosima, procjepi, praznine, punine, razumijevanje…?

– Ako se pitanje odnosi na moje Posthistorijske triptihe u kojima koristim muzejska remek-djela, cilj mi je upravo suprotan od jednakosti. Približavajući svakodnevni predmet i plod prirode umjetničkom djelu neprocjenjive vrijednosti, želio sam podcrtati razlike u značenju svakog elementa i omogućiti na istom postamentu koegzistenciju različitih vrijednosti. Ta koegzistencija često nedostaje u našem svijetu.

Napisali ste i priču o dva slikara odnosno o slučajnosti. Jeste li ikada bili u poziciji nekoga tko prepoznaje mladog umjetnika?

– Dosta često, osobito ako se radi o mladim umjetnicima koji su imali radikalan rad i puno riskirali.

Ipak, zanima me kako birate umjetninu koju vješate u svoj salon?

– Biram nešto različito od moje umjetnosti tako da me to i duhovno dopunjuje. Imam sreću što su mi veliki umjetnici poput Pistoletta, Richtera, Beuysa, Sola LeWitta darivali radove pa me to podsjeća na njihovu kolegijalnost i poštovanje koji su mi ukazali kao mladom umjetniku.

Što je najvažnije u procesu samog stvaranja nekog djela i koliko je važna njegova valorizacija, te smatrate li da unatoč valorizaciji postoji odgovornost dijeljenja? Jednom ste izjavili i kako je vaš utopijski san doći u fazu u kojoj će svi darovi i svi različiti talenti svakog pojedinca doći do optimalnog konteksta realizacije. Primiče li se svijet tome?

– Prije mi se čini da se odmiče od tog ideala.

Umjetnik je nomad

Studirali ste u Londonu, danas živite u Parizu, svijet vam je dom. Nalazite li razlike unutar sredina u kojima ste živjeli? Nekad su se u određenim sredinama umjetnici uključivali, zajednički razmišljali, dolazili do nekih zaključaka, smjerova pa i pokreta… Kako to danas izgleda? Gdje je umjetnost danas?

– Umjetnik je po prirodi nomad i ima osjećaj gdje će njegove ideje naići na intelektualno utočište. Mislim da sam ostvario veliki privilegij što sam u tim metropolama kao doma, jednako kao u Zagrebu, Sarajevu i Dubrovniku.

Sami ste kazali kako vaš ambijent nije fizički prostor već kulturno nasljeđe. Čini se kako se kultura, kao temelj društva, danas marginalizira, a time čovjek pojednostavljuje, možda i zaglupljuje. Vidite li to kao stihiju, slučajnost ili možda čak i namjeru?

– Današnji socioekonomski uvjeti ne pogoduju kulturi i umjetnosti. Nažalost, to će prouzročiti ogromnu opću krizu. Nedavno sam napravio videorad s naslovom »Umjetnost će se vratiti kad školjke zamijene dolare«.

Ipak, umjetnost i kultura često se smatraju i elitističnim. Mislite li da je takav stav prevaziđen?

– Moja umjetnost je pokušaj demokratizacije, izlaska iz muzeja i galerija u urbani prostor s ciljem mijenjanja pristupa umjetnosti i namjerom da potakne kritičko razmišljanje. Nažalost, danas se umjetnost u javnom prostoru svodi na dekorativne grafite i intervencije, koje više zaglupljuju nego prosvjećuju.

Što bi trebala biti misija svake umjetnosti?

– Humanizam i duhovno oplemenjivanje. To sam pokušao objasniti na 1.128 stranica moje autobiografije. Nisam mogao pretpostaviti koliki će interes ta knjiga izazvati i kod široke publike, na promocijama u Zagrebu, Dubrovniku, Sarajevu i Beogradu dvorane su bile popunjene do zadnjeg mjesta. Naročito su me dirnule spontane reakcije i poruke kolega umjetnika raznih domena – režisera, književnika, glumaca…

Kad bih vas zamolila da jednom misli, rečenicom, završite ovaj intervju, kako bi ona glasila?

– Možda onom s kraja autobiografije: Lijepo je pripadati svom vremenu, a još ljepše stvarati to vrijeme.