Nemoguće je uvijek biti junak, ali možeš ostati čovjek – jedan je to od citata iz univerzuma detektiva Erasta Fandorina, karizmatične, inteligentne i visokoetične fikcijske persone koju je stvorio ruski pisac pseudonima Boris Akunin ili pravoga imena Grigorij Šalvovič Čhartšvili, a nedvojbeno simbolično ukazuje na filozofsku teksturu njegovih djela.

Jedan od najpoznatijih i najprevođenijih suvremenih ruskih pisaca, ujedno i esejist i prevoditelj, japanolog, koji je počeo pisati devedesetih godina do danas potpisuje devedesetak književnih i stručnih djela, a najpoznatiji je postao po svojim kriminalističkim romanima koji imaju milijunsku prodaju.

Ovaj agilan 68-godišnji spisatelj međunarodno je priznat i poznat po umijeću zapleta, povijesnoj simulaciji, žanrovskom perpetuiranju, a napose društveno-političkom angažmanu zbog kojeg je disident.

O svojim najpoznatijim djelima, poetici, uzorima, povijesno-političkoj situciji u njegovoj domovini, disidentstvu, kao i književnosti općenito, zvijezda ovogodišnjega Vriska, Boris Akunin, govori ekskluzivno za naš list.

Značenje pseudonima

S obzirom na to da prvi put radimo intervju, možete li mi reći ima li vaš pseudonim veze s japanskom kulturom i jezikom, jer riječ akunin je na japanskome zapravo negativno konotirana, a također bi mogla biti i referenca na jedan lik u japanskoj književnosti; otkud baš to ime?

– Da, to je japanska riječ koja zvuči poput ruskog prezimena, a u prijevodu bi značila negativac ili neki loš tip. Moja prvotna ideja bila je stvoriti seriju romana u kojima bi protagonist bio suočen s akuninima različitih kalibara, žanrova i opasnosti; bio bi to svojevrstan Sunčev sustav u kojem se planeti vrte oko jedne, centralne točke.

S obzirom na to da sam želio propitivati fenomen zla, više me zanimaju zapravo protivnici mog junaka, Erasta Fandorina, nego on sam. Osim toga, ime B. Akunin podsjeća i na poznatog anarhista i problematičnoga pojedinca iz devetnaestoga stoljeća, Bakunjina, pa su na temelju toga ruski čitatelji trebali shvatiti hint – zapravo pišem subverzivno.

U romanima koji prate pustolovine Erasta Petroviča Fandorina, lika koji se smatra jednime od upečatljivijih u suvremenoj književnosti, možemo govoriti o kombinaciji trilera, kriminalističkoj podlozi te, s obzirom na vrijeme radnje, povijesnoga romana; je li upravo ta kombinacija ono što golica maštu čitatelja te razlog zbog kojega su vaši romani postigli velik međunarodni uspjeh?

– Smatram da je iščitavanje takvoga djela, kombinacije spomenutoga, svakako čitatelju intrigantno. Radi se o zabavnome štivu u suštini, no zbog literarne vrijednosti, primjerice u tekstu ima dosta kulturnih referenci, čovjek ima osjećaj da čita nešto pametno i sofisticirano.

Taj sam »trik«, recimo tako, naučio iz djela »Ime ruže« i »Parfem«. Inače, pisci Eco i Süskind moji su onshiji (još jedna japanska riječ koja označava osobu kojoj ste zahvalni).

Moralna dvostrukost

Odlika određenih likova u vašim romanima je moralna dvostrukost, ili, kako smatra Svetlana Tishchenko, linija između dobra i zla nije (posve) jasna, pa se te dvije suprotnosti izmjenjuju i nadopunjuju. Zašto gradite književne likove u čijim je mišljenjima, djelovanju ili stavovima prisutna ta dvostrukost, je li to zato da i same čitatelje nagnate na razmišljanje i preispitivanje vlastitih stavova i razmišljanja?

– Oduvijek me intrigirala nejasna linija između dobra i zla, granica, odnosno fenomen kad junak postane antijunak, kao i anđela koji se pretvara u đavla. Naime, u svim mojim romanima s Fandorinom ime Möbius pojavljuje se negdje poput zaštitnog znaka. Baš zato svaki taj roman, zato što na onoj pravoj Möbiusovoj traci ne možete uočiti pravu stranu, koja je gornja, a koja je donja, bio je neki pokušaj da zabilježim tu, rekao bih, točku bez povratka.

Iz toga proizlazi i sljedeće pitanje koje se tiče filozofske podloge koja je, dakako, prisutna u vašim djelima, no koliko je ona zapravo bitna za cjelinu? Je li to onaj dodatan faktor zbog kojega su djela zaokružena i pronicljiva, a zapleti posebno složeni?

– U redu, otkrili ste – ono što pišem nije puka zabava; svaki moj roman, čak i onaj najveseliji, predstavlja istraživanje nekih problema koji me okupiraju. Ne bih li pronašao određeni odgovor na te probleme, stvaram različite situacije u kojima pratim reakciju svojih likova.

Primjerice, u prvom romanu o Fandorinu, »Azazel«, htio sam shvatiti zašto se one najljepše ideje nerijetko pretvore u veću štetu nego mediokritetski realizam, u drugome romanu »The Turkish Gambit« želio sam bez emocija, čak i neprijateljski, sagledati svoju zemlju, Rusiju, kako bih je bolje razumio, i tako dalje.

Kad sam već zašao u stariju dob, prestao sam to skrivati. Glede spomenute filozofije, imam (i) seriju romana »Family Album«, u kojima se količina filozofije može mjeriti u tonama. Koji je smisao života?

Bum, roman od četiristo stranica. Što je ljubav? Tristo stranica. Kako odgajati djecu? Petsto stranica. Uzimajući u obzir različitost tema, širok je i krug mojih čitatelja, no to me previše ne brine, jer – moram pronaći odgovore.

Implicitni čitatelj

U svome znanstvenom članku o Pelagija trilogiji Claire Whitehead zapisala je da čitatelj čita roman kao detektiv, u čemu (i) leži sofisticiranost. Je li, prema vama, čitatelj kriminalističkih romana posebno zahtjevan? Radi li se možda o implicitnome čitatelju koji si i nakon čitanja samoga romana ostavlja vremena za promišljanje o pojedinim dijelovima, o kriminalističkoj slagalici i o križaljci suprotstavljanja likova?

– Čitatelj kriminalističkih romana moja je omiljena vrsta čitatelja; to je osoba znatiželjna uma koja voli igre, traži odgovore i intrigiraju ga misteriji. Taj je književni žanr onaj najinteraktivniji – barem je bio donedavno dok se nisu pojavile prave interaktivne knjige (koje također potpisujem).

Pozvavši čitatelje da sudjeluju u igri tipa »pogodite što se dogodilo«, Conan Doyle natjerao je čitatelje da koriste svoj um, što je prava svrha književnosti, a u kriminalističkome žanru to je povezano sa zabavom.

S obzirom na to da postoje i drugi slojevi i značenja osim same intrige, iako možda ne odmah primjetni ako se brzo okreću stranice i ne čita se pažljivo, cilj mi je bio pisati kriminalističke romane koji bi se mogli čitati nanovo, čak i kad se zaplet nakon prvog čitanja već zna.

I da, nadam se čitatelj (i) neko vrijeme nakon čitanja ostaje u tom mom svijetu. Također, mnoge su od mojih knjiga međusobno povezane, jer stvaraju svojevrsni univerzum, pa što više naslova pročitate, to više shvaćate, što može biti samo bonus.

Vaš stil pisanja ocijenjen je kao rafiniran, smatra se da imate poseban osjećaj za ritam, za stvaranje atmosferičnosti i za razvijanje skladnih dijaloških linija, a nerijetko se na uopćenoj razini razmatra i kao onaj koji leži na razmeđi klasičnoga i suvremenog; kako biste ga vi ocijenili i od kojih autora crpite inspiraciju?

– Zlonamjerni sam postmodernist, što znači da se većina mojih knjiga temelji ne na osobnim životnim iskustvima, nego na drugim knjigama, uglavnom klasicima. Mnogo godina prije no što sam počeo pisati, bio sam književni prevoditelj, pa sam zato postao majstor mimikrije – mogu oponašati stil bilo kojeg pisca i moglo bi se reći da čak i nemam vlastiti stil.

To je jedan poseban tip detektivske napetosti za moje obrazovane čitatelje, tako da dekodiraju aluzije i skrivene citate u mojim tekstovima. Za mene je književna klasika živa sve dok ne izgubi svoju modernu vrijednost (ako je izgubi, prelazi u poštovanu, ali dosadnu kategoriju »književnih spomenika«).

Konstantno me nadahnjuju Dostojevski i Čehov, revoltira me (što je također dobra stvar) Mišima, intrigira me Stendhal, očarava Laurence Sterne, plaši me Maksim Gorki, i tako dalje. Klasična književnost moja je hrana.

Naime, u predrevolucionarnoj Rusiji, u bogatim obiteljima u kojima su djeca bila razmažena i odbijala su jesti ručak, njihovi su roditelji nerijetko pozvali siromašnog dječaka, slugu, kojem bi dopustili da pred njihovim očima jede koliko god želi, a njegov veliki apetit i nagon za hranom bio bi toliko velik i zarazan, da bi i ona bogata djeca na kraju počela jesti.

Taj konstantno gladni dječak sam ja; toliko proždrljiv spram klasika, da i čitatelji počnu sliniti i osjećaju glad za njima.

Povijesna pozadina

Ipak, postoji i dio kritičara koji zbog pojednostavljivanja povijesnih događaja ili stanovite plošnosti likova smatraju da previše igrate na sigurno, i to s ciljem da djelo bude prijemčivo širokoj čitalačkoj publici; radi li se ciljano o tome, ili zbog kombinacije svih elemenata smatrate da je potreban nekakav balans ili protuteža, kako ne bi došlo do zasićenosti u čitatelja?

– Potpuno namjerno! Vrlo sam »pristojan« autor, rekao bih, kad pišem književnost koja se svodi pod zabavnu, iako imam i ozbiljne, »teške« romane, koji su prilično »nepristojni«.

Kod ovih prvih, koji se svode na zabavu, nije odveć zahtjevno, jer ako očekujem da se ljudi opuste i(li) uživaju, ne želim ih preopteretiti nečim kompleksnim. Kompleksnost se ipak može otkriti, čak u onim »najslađim« krimićima – no samo ako (to) želite primijetiti.

Većinski je kritika složna u ocjeni da vrijednost vaših djela leži upravo u kombinaciji svih ranije spomenutih elemenata, pa tako na temelju osnovne priče i rješavanja zločina zahvaćate puno šire, odnosno činite jedan širi društveni zahvat koji, dakako, u svojoj srži ima i političku pozadinu. Koliko vam je stoga ova društveno-politička pozadina važna i je li upravo takvo povijesno detaljiziranje o epohi carske Rusije razlog zbog kojega ste disident?

– Ne, Putinov režim me ne mrzi zbog onoga što pišem, već zbog onoga što govorim. Trenutačno pokušavaju pronaći način da moja djela razdvoje od mene kao osobe; primjerice, Akunin je čudovište, a lik Erasta Fandorina čitatelji neka drže po strani.

Prvo su potpuno zabranili moje knjige, a sada ih ponovo prodaju bez plaćanja honorara. Volio bih da mogu držati jezik za zubima, ali jednostavno ne mogu.

Kada vaša zemlja tone sve dublje u diktaturu i započinje zločinački rat, zapravo nemate izbora, zar ne? Ili ne učinite ništa, i izgubite samopoštovanje, ili progovorite, i samo izgubite materijalno, uvrste vas na popis terorista te izdaju tjeralicu. No prvo je puno strašnije od drugoga.

Atavistička reakcija

Zanimljivo je da u dvije prijateljske zemlje sličnoga političkog sistema, Rusiji i Kini, dva pisca koja svojim djelima razgrađuju rahlo društveno-političko, povijesno, tlo vlastite zemlje, bivaju pod povećalom onih na vlasti. Radi se o vama i o piscu Yanu Liankeu čiji su romani u Kini također zabranjivani. Što nam činjenica o vašemu disidentstvu ili Liankeovom pokušaju cenzure i zabranjivanja govori s jedne strane o političkome sustavu svake od dviju zemalja, a što s druge o samoj književnosti i njezinoj ulozi? Ima li, prema tome, književnost i dalje nezamjenjivu ulogu (društvene) kritike?

– Sve diktature slične su po svome strahu od slobode govora, to nije ništa neobično, već predvidljivo i u neku ruku pomalo dosadno. Zanimljiva značajka sadašnjega ruskog režima, a očito i kineskog, jest ta atavistička reakcija na pisce koji slobodno govore, a koji su, budimo iskreni, danas neusporedivo manje važni od TikTokera, YouTubera i njima sličnih.

To je poput nekog fantomskog sindroma PTSP-a diktatora iz dvadesetoga stoljeća kada su književnost i pisci ipak imali puno veći značaj.

Utoliko je doista apsurdno i u nekoj mjeri čak i smiješno zamišljati silne policijske istražitelje koji u potrazi za tragovima ekstremizma marljivo prelistavaju sve moje knjige. Vraški je to posao koji traje već više od pola godine, a s obzirom na to da sam plodan autor, moraju pročekirati nekoliko tisuća stranica – gadovi!

Vaša studija »Povijest ruske države«, koja se sastoji od više knjiga, mahom je hvaljena i od struke i od publike, napose zbog fikcije i fakcije, odnosno književnog narativa koji u nekoj mjeri može poslužiti kao nadogradnja onim povijesnim činjenicama, iako su vam neki baš to zamjerili. Ipak, jednom ste prilikom izjavili da je tim knjigama vaš cilj bio pružiti uvid u povijesne događaje koji su oblikovali zemlju, bez ikakvih mitova ili propagande. Zašto je takvo djelo Rusiji potrebno?

– Bitno je naglasiti da postoje dvije različite serije u mojoj »Povijesti ruske države«, 10 faktografskih svezaka i, zasebno, 10 knjiga fikcije. Dakle, ne kombiniram jedno s drugime. Paralelno, kroz epohe, pričam dokumentarnu povijest Rusije, onako kako je ja razumijem, i fiktivnu priču o jednoj obitelji kroz stoljeća, koja se sastoji od romana, novela i od drama.

Obično bi čitatelj započeo s fikcijom, a zatim bi htio znati što se stvarno dogodilo. Što se tiče mitova i propagande, problem ruske historiografije je u činjenici da je uvijek bila pod kontrolom sistema. Država, bila to carska Rusija, komunistička Rusija ili Putinova Rusija, gledala je na povijest kao na sredstvo za veličanje određenih stvari i ocrnjivanje nekih drugih.

Jedan od razloga zašto Rusija stalno ponavlja iste greške i upada u iste zamke je taj što zapravo dovoljno ne poznajemo našu povijest onakvom kakva je doista bila, a nisam ni ja bio iznimka kada sam započinjao s tim projektom, iako sam diplomirao na odsjeku za povijest, Sovjetskog sveučilišta.

Odlučio sam pokušati napisati iskrenu, emocionalno suzdržanu, faktima vjerodostojnu biografiju zemlje, kako bih razumio što s njom nije u redu i, nadam se, pronašao rješenja za vječni problem – nestalnost slobode i besmrtnost diktature.

Konvulzije umirućeg carstva

Što nam onda povijest te zemlje, prema vašim zapisima, govori o genezi odnosa s Ukrajinom? U čemu leži motivika rata koji još uvijek traje?

– Radi se, rekao bih, o konvulzijama jednog umirućeg carstva. Naime, Putin bivše sovjetske republike vidi kao svoju »sferu kontrole« i silno se ljuti kad mu ta kontrola izmiče iz ruku, a upravo to se dogodilo onda kad je Putinova marioneta Janukovič 2013. godine svrgnut revolucijom, zbog čega je počeo »kažnjavati« Ukrajince, što je na kraju, vidimo, eskaliralo u rat punih razmjera.

Kako stoga sadašnji sistem na čelu s Putinom utječe na ono najbitnije – ljude?

– To je sistem koji kvari ljudsku etiku. U tome zapravo leži razlog zbog kojeg su diktature toliko destruktivne; one od prosječnih ljudi čine zlikovce, njih pak pretvaraju u kriminalce, a one najbolje, to jest dobre građane, hapse ili čak ubijaju – kao što je to slučaj s Navaljnim.

Zaista je teško predvidjeti ishod rata, ali što vam se čini prema trenutnome stanju na bojišnici?

– Vidim tri moguća ishoda – prvi je da Rusija postane »Sjeverni Iran«, odnosno rigidno društvo zamrznuto u prošlosti koje polako propada, drugi je da Rusija postane »Zapadna Kina«, to jest satelit Pekinga, a treći je da neki državni udar ili revolucija, s prilično nepredvidivim posljedicama sruše diktatora s vlasti.

Da se referiram na jedan citat iz vaše knjige, hoće li onda prava sloboda biti kad ne bude straha?

– Prava sloboda doći će onda kada većina stanovništva neke zemlje odraste, kad se nauče vrijednostima kao što su dostojanstvo, samopoštovanje, odgovornost – i ne manje važno – empatija. Nažalost, to se neće dogoditi tako skoro.

Presađivanje nježnog cvijeta

Bavili ste se i prevođenjem japanske književnosti na ruski, za što ste i nagrađeni, a u današnje se vrijeme sve češće govori (i) o važnosti prevoditelja te njihovoj ulozi u vjerodostojnom predstavljanju stranih djela domaćoj publici, posebice u vrijeme kad umjetna inteligencija uzima sve veći zamah; koliko je posao prevoditelja zahtjevan te kakav uopće jedan prevoditelj mora biti? Uz to, japanska je kultura jedinstvena; koliko je u tom smislu bitno prenošenje onih kulturoloških nijansi, pretpostavljam u autora koje i sami favorizirate?

– Književnoprevoditeljskim radom naučio sam pronalaziti prave riječi, to je suština posla. To je poput presađivanja nježnog cvijeta iz jedne posude u drugu; ako nešto pogrešno učinite, cvijet uvene, posebno ako je zemlja drukčija.

Japanska književna tradicija posve je različita od one zapadnjačke, recimo stil i način gradbe zapleta, tako da mi je to bila velika škola. Puno sam prevodio Yukia Mishimu, osjećajući mješavinu divljenja i gađenja, no mnogo sam naučio od tog fascinantnog autora.

Nisam ljubitelj Kawabate, ali način na koji orkestrira s detaljima i nijansama je zaista nevjerojatan. Naravno, tu je i briljantni pisac Kenji Maruyama, genij pjesničkog minimalizma.

Osim japanske književnosti, naginjete li još kojoj stranoj književnosti?

– Dugo godina radio sam kao urednik u moskovskom časopisu, mjesečniku specijaliziranom za prevođenje i recenziju strane književnosti, tako da sam praktički primao plaću za čitanje svjetske književnosti, što je bio posao iz snova i znao sam sve što se događalo u književnosti.

Naravno, imao sam dugi popis omiljenih autora, ali sve to sada je prošlost. U trenutku kad sam počeo pisati, prestao sam čitati beletristiku, tako da nemam baš jasnu predodžbu o suvremenome pisanju.

Nisam čak pročitao ni »Harryja Pottera«; jedan od romana otvorio sam iz znatiželje i pomislio – wow, ova žena zaista zna pisati, a zatim sam stao. Mislim da bi snažna aura drugih autora poremetila, nazovimo je tako, moju unutarnju »glazbu«.

Paralelni rad i – godišnji

S obzirom na ritam rada, zaista ste neumorni; koliko ste ukupno djela do danas napisali?

– Možda blizu devedeset? Moram reći da postoje glasine, za koje bih volio da su istinite, o tome da zapošljavam tajnu vojsku književnih robova koji rade za mene, dok ja ubirem sve zasluge. No tajna moje produktivnosti vrlo je jednostavna; pisanje za mene nije posao, to je moj način života, jer ne znam što bih drugo radio tijekom dana.

Jedna moja učinkovita metoda za produktivnost je paralelni rad na tri knjige, pa kad se umorim od jedne, prebacim se na drugu, što je uvijek nov početak, svojevrsno punjenje baterija. Zato nemam potrebu za slobodnim danima ili za godišnjim odmorom – cijeli moj život vikendi su i odmori.

Agatha Christie ideju o svojim zapletima ponekad je dobivala grickajući jabuku u kadi; kako vi dobivate inspiraciju i kako teče proces pisanja nekoga romana?

– Hodam. Živim na tri mjesta, u tri zemlje – u Ujedinjenom Kraljevstvu, u Francuskoj i u Španjolskoj, i svaka lokacija ima svoju »ratnu stazu«, posebnu rutu na kojoj »lovim«. Ne moram ništa posebno raditi, jednostavno krenem hodati i taj plijen se pojavi.

Također volim stara groblja. Postoje grobovi koji mi govore, prošli životi koji traže da ih se vrati u život. Pisanje je zapravo vrlo zanimljiv način života. Inače, imam i knjigu o tome, priručnik za pisanje fikcije, pod nazivom »A Russian in England«.

Piše li pisac, kako ste notirali, i umom i srcem, i je li zbog toga njegov život prožet kreativnošću i opterećen unutarnjim previranjima, nerijetko kakvom boli koja može imati destruktivnih iskra, o čemu ste i govorili u knjizi »Pisac i samoubojstvo«?

– Nisam takav tip pisca, nisam onaj »mučenički tip«, jer pisanje, osim što pomaže pronaći odgovore na pitanja koja mi sam život postavlja, za mene predstavlja zabavu i zadovoljstvo. U tom smislu, možda najbolju definiciju pisanja dao je japanski književnik Yukio Mishima: »To je kao da ste zajahali Zemlju i jurite kroz Svemir dok vam zvijezde grebu obraze.«

Imaginacijska moć književnosti

Koliko je čitanje bitno za pisca i što vi čitate u slobodno vrijeme?

– Čitam samo nefikcijska djela, a moje omiljeno štivo su memoari, biografije i dnevnici, iz kojih također crpim inspiraciju za zaplete. I naravno, dok se pripremam za pisanje neke knjige čitam gomilu literature vezanu uz određenu temu.

A koliko je čitanje onda općenito bitno i što književnost, knjiga, koja je, kako biste vi rekli, »otisak prsta«, jedinstvena i neponovljiva, pojedincu daje?

– Književnost je jedini način na koji možete, na neko vrijeme, postati netko drugi. Nijedan drugi vid umjetnosti ne omogućuje tu magiju. Kad čitate zanimljiv roman, poistovjećujete se s njegovim likovima – možda nekoga drugog doba, drugog spola, u svakom smislu drukčijeg – a ponekad čak i sa životinjom. Upravo to nikako ne mogu nadmašiti niti film, niti glazba.