RIJEKA  Ovogodišnje sedamnaesto izdanje kultnog riječkog sajma knjiga i festivala autora Vrisak, koje je još uvijek u tijeku, obilježit će zasigurno gostovanje glavne festivalske zvijezde, ruskog disidentskog pisca Borisa Akunina, autora brojnih kriminalističkih romana koji se prodaju u milijunima primjeraka, koji je u punome MMSU-u razgovarao s Dragom Glamuzinom, Goranom Glamuzinom i Igorom Buljanom, a interesa za ovaj centralni književni razgovor koji je ispunio sva očekivanja nije nedostajalo.

Utile cum dulci

A očekivanja su ispunjena, zato što je pisac svojom lucidnošću, iskrama humora, svojim naoko jednostavnim perpetuiranjem onog umjetničkog – stava, zanosa, poleta, strasti – vješto spojio umjetnost i život. Uspio je tako pravim imenom Grigorij Šalvovič Čhartišvili, vrlo suptilno, no istovremeno oštroumno ukazati na važnost književnosti općenito, napose (klasičnih) iradirajućih djela koja opalesciraju u vremenu, koja zahvaćaju tako svojom onom opalescirajućom snagom i jednoga pisca, njega, onoga koji shvaća svoju ulogu te onoga koji svoj posao i poziv u »utile cum dulci« maniri doživljava kao užitak i kao zabavu.

Započevši s osvrtom na svoj disidentski status, Akunin je istaknuo kako su još 2014. godine, kad je počela rusko-ukrajinska napetost, postojale samo dvije opcije – ostati i prihvatiti ili otići, a s obzirom na to da prvi izbor nije onaj koji bi bio izbor nekog pisca, jer bi to ujedno značilo i da bi (on) trebao prestati pisati, odnosno živjeti svoj život onako kako ga je živio, odlučio je otići. Na koncu, nije se on promijenio, već – Rusija. A na budućnost svoje domovine također se osvrnuo, kazavši kako je za nju nekoliko izglednih scenarija – onaj prema kojem Putin uspijeva pronaći izlaz iz trenutne situacije i zemlja postaje neka vrsta »sjevernog Irana«, režima koji će biti arhaičan, reakcionaran, bez slobode govora, što će je dovesti do potpune propasti, zatim u slučaju poraza i ekonomskog kolapsa moguće je da Rusija postane »zapadna Kina«, odnosno pekinški satelit, kao i to da se ne dogodi ništa od toga, dok je alternativa državni udar, kao Prigožinov pokušaj, primjerice.

Način procesuiranja života

S njegovom je zemljom, to jest sa željom da dodatno istinosno educira ljude, povezana i njegova serija od dvadeset knjiga fikcije i fakcije, kojima dočarava ruski povijesni slijed, a želja mu je bila, govori, da čitatelj prvo pročita roman te znatiželjno posegne za nefikcijskom knjigom.

Koliko je pisanje u njegovu životu važno govori pak činjenica da je pisanje za njega način života, odnosno način procesuiranja života, a kako sam ističe, piše da bi pronašao odgovore na razna pitanja koja mu sam život nameće i koja potom dijeli s čitateljima.

Slavni je pisac, kazuje, u Rijeci prvi put, što mu je posebno drago i zbog same te činjenice, no i zbog toga što mu je boravak u našemu gradu prigoda za sakupljanje materijala za njegovo novo djelo, o kojemu ipak nije otkrio pojedinosti, jer kako i sam objašnjava, ne voli govoriti o knjigama koje piše, zbog toga što je stvaranje djela, pisanje, osjetljiv posao, onaj koji bi se mogao usporediti s pecanjem – jedan krivi potez i ribe na udici nema, stoga valja biti tih.

Pišući još od devedesetih godina, Čhartišvili je usvojio pseudonim Akunin, koji je inspiriran japanskom riječi »akunin« koja znači zlikovac ili loš čovjek, a također je i referenca na jednog od likova iz japanske književnosti. No osim tog najpoznatijeg pseudonima, ruski je pisac koristio i druge pseudonime (Anna Borisova i Anatolij Brusnikin), pa je pojašnjavajući tu »spisateljsku strategiju« kazao kako je najveća opasnost u pisca da postane vlastiti »klišej«, pa se zato (i) treba mijenjati. I sam je, kad je osjetio spisateljski zamor, odmorio nekoliko mjeseci, no ni to nije bilo dovoljno, pa je odlučio promijeniti stil pisanja. Naravno, problem je kad se čitatelji naviknu na piščev stil, priča, a njegova treća knjiga u serijalu o Pelagiji značila je promjenu, koja se na koncu (ipak) nije svidjela čitateljima.

Igor Buljan, Boris Akunin, Goran Glamuzina i Drago Glamuzina / Foto MILAN ĐEKIĆ

Priče Anne Borisove

Nakon zamora s Pelagijom započeo je opet s nečim novim, zbog čega se, kaže, osjećao kao neki vampir koji siše novi život. Sada kad je stariji, iskusniji i mudriji, govori kako ima druge metode mijenjanja načina literarne produkcije. Kreirajući jedan od pseudonima, onaj Anne Borisove, kaže kako je zamislio osobu koja sliči njegovim moskovskim prijateljicama – profinjenu, ciničnu, načitanu, i pomalo otužnu iznutra – koja je mogla napisati nekoliko neobičnih priča (od kojih je jedna primjerice o životu nakon tragedije, terorističkog napada, dok je druga o čovjeku koji hoda, a svakim korakom postaje mlađi).

Iako se kriminalistički žanr, kojega Akunin dijeli na stil Agathe Christie i Arthura Conana Doylea, ne smatra visokom književnošću, istaknuli su govornici, Akunin je uspio kombinirati i takozvanu visoku i nisku književnost, što sam pisac obrazlaže činjenicom da je htio pisati ono u čemu bi i sam uživao, a kriminalistički žanr, koji nudi razne igre, odgovara i njegovoj osobnosti, a kao osoba – nije jednostavan. Glede žanrovskoga opredjeljenja pak dodaje da je slavni talijanski pisac i teoretičar Umberto Eco pravi razlog zbog kojeg se odlučio situirati određenu kriminalističku slagalicu u određeno povijesno razdoblje, pa djelo »Ime ruže« drži uzoritim. Ipak, neki krajnji cilj bio mu je pisati tako da čitatelj određeno djelo može čitati više puta, otkrivajući svaki put neki novi sloj ili neko novo, možda na prvu nevidljivo značenje, što je ideja koja dolazi iz japanske kulture.

Intertekstualne veze

Osim Eca, naglašava, tu su i drugi uzori, jer kako je istaknuto, u Akuninovim djelima ima intertekstualnih veza, pa se puno toga može otkriti o piscima-klasicima ruske književnosti kao što su Tolstoj, Čehov, Dostojevski. Štoviše, i radnja samih romana nerijetko se zbiva u vrijeme devetnaestoga stoljeća, Ruskog Carstva, a iako mnogi navode razne razloge zbog čega Akunin radi takve povijesne izlete, sam pojašnjava kako definitivno to razdoblje nije odabrao zbog cenzure ili siromaštva, što je pravo naličje toga razdoblja, već zato što je to vrijeme u koje često smješta radnju zapravo ono vrijeme u kojemu je ruska književnost bila na vrhuncu. A ono najbolje što je Rusija i(li) ruska književnost dala svijetu upravo je književnost toga razdoblja. Zbog svega toga, pojašnjava, apliciranje klasika svojevrstan je »hommage« toj ruskoj književnosti.

I sam obožava klasičnu književnost, od koje može napraviti pastiš, pa za to kao primjer uzima djelo »The Seagul«, koje je krimi-prerada istoimenog Čehovljeva djela. Zanimljivo je da, iako je jednom prilikom dobio i negativan komentar glede prerade djela poznatoga dramatičara, smatra kako bi i sam Čehov uživao u tome. Klasična književnost za njega je općenito živa, naglasit će, a ona djela koja mu ništa ne govore, ništa u njega ne izazivaju, smatra mrtvom književnošću, mrtvim djelima.

Urbani vs. gradski prostor

Isto tako, u njegovim serijalima o Fandorinu i Pelagiji mjesto radnje se razlikuje, jer se s jedne strane radi o urbanome prostoru, gradskom, dok je s druge strane riječ o provinciji, no takva je diferencijacija učinjena i zbog samih protagonista, razlika u njihovim karakternim crtama, kao i zbog činjenice da je i sam Akunin odrastao u gradu, u Moskvi, a provinciju poznavao nije. U trenutku kad mu je lik Fandorina dosadio, otkriva, odlučio se raskrstiti s gradom, napraviti zaokret, pa je kreirao lik Pelagije i smjestio ga u provinciju. Skica te provincije, kaže, idealizirana je, gotovo pastoralizirana, s njegovom projekcijom ruske ortodoksne crkve kao pozitivne, dobre, što poprima utopijsko, bajkovito značenje.

Razlika u dvama likovima, Fandorinu i Pelagiji, vidljiva je, jer detektiv Fandorin može sve, on je kao »turtle ninja«, može ubiti sve što se kreće, dok Pelagija nema ništa osim svojih igli, oslanja se na svoju intuiciju, um, vodi je (i) srce, no posebno mu je drag lik kojega shvaća i za kojeg je, reći će, napravio sve što je mogao u literarnom univerzumu, onome atmosferičnom univerzumu za koji će sam reći da je kao paukova mreža u koju želi da se čitatelj zapetlja i da se pritom osjeća ugodno.

Postmodernistički pisac

Glede svoje ljubavi prema pisanju i čitanju govori kako je još kao četverogodišnjak počeo čitati, čak je naučio istovremeno čitati i hodati te cijeli svoj život piše. Baš zato ne zna što je pravi život, jer o životu je sve naučio iz knjiga koje su njegov život, odnosno njegov poligon za igru. Također, sebe smatra postmodernističkim piscem koji, s obzirom na svoje golemo prevoditeljsko iskustvo, može imitirati stilove pisanja različitih pisaca, a u tome leži razlog zbog kojeg je naglasio kako zapravo nema vlastiti stil pisanja, već je njegov stil kombinacija stilova brojnih drugih autora koje je apsorbirao.

Za taj njegov prevoditeljski posao kaže kako je bio izvrsna škola, »jer si kao voda, preuzimaš oblik svake nove boce«, moraš biti drukčiji. Kod tog posla valja pronaći načina, ocjenjuje, da oživiš djelo u drugome jeziku, što nikako nije lak jezik, posebice ako se radi o japanskome jeziku koji je specifičan, pa moraš proizvesti isti efekt u ruskoga čitatelja kao što je djelo imalo u japanskoga, uzimajući u obzir dakako (i) kulturološki kod. Takav zahtjevan zadatak implicira prevoditelju da svaki put bude drugi autor, a njega je naučio da radi s riječima onako kako kompozitor radi s notama.