ZAGREB – Knjige iz Bodonija, nove izdavačke kuće iz radionice bračnog para Serdarević, mlađega brata etablirane Frakture, polako pristižu u knjižare i, ako je prema prvima suditi, valjat će ozbiljno pratiti što nam se novoga sprema. Nakon Miljenka Jergovića i njegova prigovaranja sa »Sarajevskim Marlborom« u »Trojici za Kartal«, na stolu imamo dvije prinove: »Ključ od velikih vrata« Hinka Gottlieba, i »Doba mjedi« Slobodana Šnajdera.
Velika je vjerojatnost da je prvi roman vrlo malo ljudi pročitalo, iako je prvi put objavljen daleke 1947. godine, no i nagrađeni roman Slobodana Šnajdera, koji je zasigurno imao dobru prođu kod čitatelja sklonih nagrađenim tekstovima, u novom će ruhu zasigurno još i dalje domašiti. A o novom ruhu dade se reći još riječ ili dvije, iako smo o tome već nešto rekli u tekstu koji je zabilježio lansiranje novog izdavača. Papir novih knjiga je izvrstan, primjerene gramaže i ugodne boje, tekst je lijepo i oku ugodno smješten na stranice, a od opreme knjige valja nam opetovano isticati sjajnu navadu Bodonija da uz tekstove klasika, novih klasika i klasika koji će to tek postati objavljuje pogovorne tekstove. U slučaju Gottliebova romana čak dva, s obzirom na to da je i sama priča o tom romanu vrijedna priče, ili romana.

Tijesni tuljac

No ako po pitanju »paketa« u koji su tekstovi zapakirani želimo malo zacjepidlačiti, našli bismo zamjerku ovitku koji dolazi kao »košuljica« knjizi. Umjesto tradicionalnijeg ovitka, koji dođe kao omot »tvrdim« koricama, u Bodoniju su osmislili tuljac u koji je knjiga smještena. I iako nemamo nikakvu zamjerku na to dizajnersko rješenje, jer i dalje služi svrsi zaštite tvrdih korica, a nosi i dodanu grafičku vrijednost (uvijek se dade poigrati grafičkim rješenjima na koricama i tom ovitku), zamjerka se odnosi na težinu ulaganja i vađenja knjige iz njega. Mislili smo da je kod Jergovića možda bila riječ o izoliranoj »stisnutosti«, no nakon što smo vidjeli i nove knjige, možemo posvjedočiti da im je doista tijesno. Ono što bi se iz toga moglo izroditi, oštećenje je ovitka, a čak i korica, pogotovo u kontekstu Bodonijeve misije: stvarati knjige koje će biti ponos knjižnih polica, i koje će se dugotrajno koristiti.
No to su sve doista sitnice, primarno je ipak ono što je unutar korica, a kad je riječ o Gottliebovu kratkom romanu, opremljenom i ilustracijama, valja istaknuti iskaz koji o njemu daje Jergović u svome pogovoru, a dolazi i kao najava romana: »Roman ‘Ključ od velikih vrata’ Hinko Gottlieb zapravo je dvaput pisao. Nakon što je prvi put, u ratnim i logorskim premještajima, rukopis izgubljen, on ga je mogao, kako to kažu, nanovo rekonstruirati. A zapravo je, po svoj prilici, još jednom morao napisati istu knjigu. Tko god je pisao, zna koliko je to teško, i koliko je protivno čovjekovoj pameti i volji. Knjigu je završavao u Bariju i u Palestini, da bi ona zatim, u prijevodu na engleski, bila objavljena u New Yorku. Godina je već bila 1947., život je u međuvremenu naglo okraćao, knjiga je doživjela blagonaklone kritike, ali je zapravo ostala neprimijećena. Danas dok ga čitamo, može nam se učiniti da je riječ o jednom od onih proznih djela koja su nedostajala u mozaiku našega jezika i svih njegovih književnosti. Kako bi izgledala hrvatska književnost da je 1947., kad i u New Yorku, u nas objavljen ‘Ključ od velikih vrata’? To ne znamo. Izgledala bi upravo onako kakvom bi je učinili čitatelji Gottliebova romana, koji su istovremeno bili i čitatelji drugih naših proznih knjiga.«

Identitet u retrovizoru

»Doba mjedi« Slobodana Šnajdera, ta njegova autofikcija, a ujedno i obiteljska saga, kako to primjećuje pogovornik Laszlo Vegel, supstancijalniji je roman, pa nam pokazuje i kako će izgledati fizički veće Bodonijeve knjige. Ovici se zgodno grafički poigravaju inverzijama, a knjiga je osim Vegelovim pogovorom opremljena i, dakako, Šnajderovom biografijom. A u romanu, kako to kaže Vegel, pripovjedač svoj osobni identitet traži u retrovizoru vlastite obitelji.
– Preci njegova oca doselili su se iz Njemačke na poticaj Marije Terezije, a u nadi u bolji život, kao u pravom mitu o podrijetlu, u Slavoniju da ondje zasnuju novu egzistenciju. I da time otpočnu još jedan panonski rekvijem. Glavni junak Georg Kempf dijete je stoljeća koje je u odraslo, muško doba proživjelo sve drame koje su se tada odigravale u Europi. Po podrijetlu pripadao je njemstvu, no po kulturi se već i habitusu sasvim ukorijenio u svoj zavičaj. Zadesila ga je ista sudbina kakvu je imalo još gotovo trideset milijuna Nijemaca, iako nisu svi u jednakom obliku prihvaćali i »prokletstvo« koje je iz toga slijedilo. On je proživio dramu običnoga Srednjoeuropejca, malog čovjeka kojim se povijest poigrava kao mačka s mišem.
Međutim, Georg Kempf je prisiljen, kao pravi srednjoeuropski Švejk s kraja stoljeća, na plećima tegliti daleko složeniju i mutniju, pa i proturječniju sudbinu nego što je to morao Hašekov junak na početku stoljeća, jer su se ljudske sudbine u međuvremenu sasvim razorile, te izgubile čak i ime, ili pak zaglavile u kaosu nazivlja – kaže Vegel, razorno zaključujući da Kempfu presuđeno nije, ali ispaštati mora.