Nedavno, 31. prosinca, sada već minule 2023. navršila se godina od kako je preminuo papa Benedikt XVI., jedan od najznačajnijih novodobnih teologa Rimokatoličke crkve, ali i kršćanskog svijeta uopće, koji je kao kardinal Joseph Ratzinger (rođen 1927. u Marktlu, u Njemačkoj) na papinskom tronu naslijedio (travanj, 2005.) karizmatičnog »papu Poljaka«, Ivana Pavla II., kome je godinama bio jedan od najbližih i najvjernijih suradnika, da bi nakon osam godina pontifikata (veljača, 2013.) šokirao svijet kada je kardinalima okupljenim na konzistoriju u Vatikanu priopćio da se povlači s dužnosti, to jest odriče papinske službe, što je nakon niza stoljeća, još od 1415. bio prvi takav slučaj. Benedikt XVI., sada kao Papa emeritus, povukao se u rimski samostan Mater Ecclesiae, a naslijedio ga je još uvijek aktualni papa Franjo (do izbora za papu argentinski kardinal Jorge Bergoglio) s kojim, kako to možemo pročitati u memoarima »Ništa osim istine« Georga Gänsweina, sekretara bivšeg poglavara Rimokatoličke crkve (objavljeni početkom 2023.) odnosi nisu bili nimalo idilični, o čemu se do tada javno šutjelo, iako je bilo naznaka kako između Pape emeritusa i aktualnog pontifeksa mnoge stvari »ne štimaju«.

Memoari

Spomenuti su memoari (na kojima je autoru pomagao i poznati vatikanolog Saverio Gaeta, pisac brojnih djela vezanih uz često pikantne teme i zbivanja unutar Svete Stolice) višestruko interesantni, ne samo stoga što su izazvali buru u Vatikanu, već prije svega što potvrđuju bjelodanu istinu, kako u rimskoj kuriji postoji jak i moćan, »oporbeni« kardinalski lobi koji se suprotstavlja aktualnom Papi. Patera Gänsweina, nakon što su se pojavili memoari, pozvao je papa Franjo na »privatni« razgovor, kako bi mu kao autor pojasnio pojedine, po njemu sporne teze, ali strasti se ni poslije toga nisu stišale, a knjiga je (prevedena i u nas), evo već godinu dana, još uvijek među najčitanijim, ne samo u crkvenim krugovima. Memoari otkrivaju ono o čemu se u Vatikanu već duže vremena govorilo; kako postoji »reformska« i ona konzervativna struja, koja na postojeći kurs aktualnog Pape ne gleda s naklonošću; dapače, sve mu se žešće opire, a na njezinom se čelu (ne)izravno zapravo donedavno nalazio (samo)umirovljeni Papa.

U memoarima se između ostalog ukazuje i na dramu koja se u Vatikanu odvijala nakon što se saznalo da je Benedikt XVI. odlučio napustiti svoje poglavarsko mjesto, kao i na ništa manju dramu uoči dolaska kardinala Jorgea Bergoglia na novu dužnost. Praktički, upozorio je »padre Georg«, kako u Italiji zovu nadbiskupa Gänsweina, između dvojice papa od samog je početka vladala napetost, jer Ratzinger nije odobravao smjer modernizacije kojim je krenuo novi Papa. Podsjetimo: nakon što je na konklavi 19. travnja 2005. godine izabran za papu, Ratzinger je nekim potezima pokušao u Vatikan vratiti neke stare običaje, koje su, poglavito crkveni mediji dočekali »na nož«, jer ih je uistinu pregazilo vrijeme, ali ta nota tradicionalizma bila je duboko ukorijenjena u njegovu papinsku službu, za razliku od teoloških, teorijskih radova gdje je suvereno »krčio« nove putove i gdje se (samo)kritički otvarao novim spoznajama, neopterećen stereotipima tradicije. U memoarima autor je također otkrio kako je papa Franjo često slao Benediktu razne prijedloge i nove ideje da ih razmotri, ali kako najčešće nije dobivao nikakve odgovore, ponekad samo po koju kritičku bilješku, posebice u slučajevima vezanim za pitanja pobačaja, homoseksualnosti, spolnog zlostavljanja itd.

Do većeg je nesporazuma među njima došlo i kada je papa Franjo ukinuo mise na latinskom jeziku, a sve te Ratzingerove kritike, aktualni papa nije »dobro primao«, jer mu se žurilo da što prije krene s reformama okoštale kurijske strukture i da na ključne položaje dovede »svoje« ljude koji će ga u tim nastojanjima svekolike modernizacije zdušno podržavati, a znao je kako unutar Crkve ima moćne oponente, koji su računali na zaštitu i potporu pape emeritusa. A, kada ga nije uspio pridobiti za svoju »politiku«, između njih je došlo do definitivnog zahlađivanja odnosa, ali se je to iz »taktičkih« razloga zataškavalo.

Wojtyla i Ratzinger

Ovaj mali ekskurs o memoarima patera Gänsweina mi je poslužio samo kako bih podsjetio na duhovni i intelektualni profil kardinala Ratzingera, koji je 25. studenoga 1981. odlukom pape Ivana Pavla II. naslijedio kardinala Šepera na mjestu prefekta Kongregacije za nauk vjere, a bila mu je i povjerena funkciju predsjednika Papinske biblijske komisije, kao i Međunarodne teološke komisije. Prije toga imao je sjajnu akademsku karijeru (nakon doktorata 1953. i habilitacije 1957., na temu »Teologija povijesti svetog Bonaventure«, predavao je na sveučilištima u Bonnu, Münsteru i Tübingenu), da bi nakon što je 1969. dobio katedru dogmatike i povijesti dogme na sveučilištu u Regensburgu, a prije toga se kao osobni teolog nadbiskupa Kölna, kardinala Josepha Fringsa, istaknuo u radu Drugog vatikanskog koncila; tijekom 1977. poslije smrti kardinala Juliusa Döpfnera bio imenovan za nadbiskupa Münchena i Freisinga, a iste ga je godine papa Wojtyla uzvisio u kardinalski »čin«. Između karizmatičnog »pape Poljaka« i njemački pedantnog teologa Ratzingera, bez obzira na različitost karaktera, odmah je u duhovnom smislu, kako bi to danas mladi ljudi rekli »kliknulo«, našli su se na istim ili bliskim frekvencijama i tako je započela jedna duga i nadasve plodna suradnja, ali se rodilo i blisko prijateljstvo između dva, ipak tako različita lika.

Između ostalog, Ratzinger je 1992. priredio »Katekizam Katoličke crkve«, zapravo postao je gotovo savršen promotor i tumač Wojtylinih ideja, ali bi im pri tome davao i jedan svoj osebujni teološki »štih«, što je posebice bilo vidljivo u redakcijama niza doktrinarnih dokumenata koje je upravo on završno oblikovao. A, koliko su bili bliski i na sličnoj, praktički istovjetnoj teološkoj liniji, više od svega svjedoči način kako je Ratzinger, svakako u suglasju s Papom, marginalizirao tzv. lijevu, marksizmu blisku, latinoameričku »teologiju oslobođenja«, koja se danas, na žalost Crkve kao cjeline (barem je takav moj dojam) praktički ugasila, a nosila je snažan, jedinstven socijalno-emancipatorski potencijal, specifičan, izvorno kršćanski pečat, energiju koja bi upravo danas, u ovim nadasve kriznim vremenima bila dragocjena. Iako je papa Franjo Južnoamerikanac, na neki način »odgajan« u duhu »teologije oslobođenja«, ili barem u najgorem slučaju nije bio imun na njezine ideje, ništa značajnije nije uradio da bi potakao revitalizaciju ovog učenja i(li) pokreta, tako stranog i našoj hrvatskoj, klerikalnoj tradiciji, usprkos milijunskim masama kršćana, vjernika, na koncu svih prezrenih, obespravljenih i marginaliziranih ljudi diljem svijeta, izloženih beskrupuloznoj eksploataciji, koji žive ispod granice siromaštva, bez dostojanstva i ikakve humane perspektive.

Autor niza knjiga

Kao teolog, Ratzinger je autor niza, gotovo 70 knjiga, a on sam drži da mu je najbolje napisano teološko djelo »Eshatologija«, u nas još uvijek neprevedeno; ali ipak možemo se pohvaliti da su njegove najpoznatije knjige uglavnom tiskane i na hrvatskom jeziku: »Uvod u kršćanstvo«, »Sol zemlje«, »Bog i svijet«, »Razgovor o vjeri«, »Na putu Isusa Krista«, »Vjera-istina-tolerancija«, »Bog Isusa Krista«, »Duh liturgije«, »U službi istine«, »Demokracija i Crkva«, autobiografija »Moj život« itd. Ne treba zaboraviti spomenuti da u hrvatskom izdanje časopisa Communio (počeo u nas izlaziti 2010. i traje, evo sve do danas), koji je nastao 1972. godine kao reakcija na liberalne ideje Conciliuma (jedno vrijeme također tiskan i na hrvatskom) i kada se iz tog zajedničkog, periodičkog projekta izdvaja grupa istaknutih, ali konzervativnih teologa, poput Henrija de Lubaca, Hansa Ursa von Balthasara i Josepha Ratzingera, gdje se može naći mnoštvo prijevoda ili komentara njihovih ideja i knjiga, posebice potonjeg.

Posebno je interesantna njegova veza s drugim velikanom suvremene teološke misli, Hansom Küngom, ali od 1968. godine, u doba velikih studentskih nemira i socijalnih potresa, posebice u zapadnoj Europi i SAD-u njihovi su se putevi počeli razilaziti; dok je švicarski teolog, inspiriran i Marxom, podržavao buntovnu mladež i njezine zahtjeve kako treba preispitati sve do tada neupitne ideološke stereotipe i društvene istine, pa samim time i temelje vjere; Joseph Ratzinger, do tada prilično otvoren liberalnim duhovnim strujanjima, zgrožen slobodoumljem buntovnih studenata, koji vodi sveopćem nihilizmu i u strahu od mogućih procesa urušavanja osnovnih, kršćanskih premisa, zauzeo je obrambeni, defanzivan stav, upozoravao na opreznost i tako vremenom sve više »uplivavao« u konzervativne vode. Dva su se nekada bliska prijatelja našla na posve suprotnim stranama, znali su (ne)izravno polemizirati, da bi na koncu između njih zamrla svaka komunikacija. Tek pred kraj života ponovo su se našla, (po)razgovarala, ljudski pomirila, ali »idejni« jaz bio je i ostao isuviše dubok, svatko je ostao na svojim, čvrsto suprotstavljenim pozicijama. Godinu dana mlađi od Ratzingera, Hans Küng je preminuo 2021. godine.

Knjiga »Što je kršćanstvo; posljednji spisi« (prijevod s talijanskog Mladen Parlov) Benedikta XVI., u izdanju agilnog splitskog izdavača Verbum, a koju su priredili Elio Guerriero i Georg Gänswein, zapravo je nastala na inzistiranje ovdje spomenutih priređivača, posebice E. Guerriera, koji je predložio papi emeritusu da objavi svoje spise nastale nakon što se »umirovio«, a koji bi bili svojevrstan odgovor na niz više ili manje zlonamjernih/nedobronamjernih tumačenja, pa i nerazumijevanja njegova teološka, ali i papinska djel(ovanj)a. Podsjetimo, Benedikt XVI. je za svog pontifikata objavio tri enciklike: »Deus caritas est« (»Bog je ljubav«), odmah po stupnju na papinski tron; potom 2007. »Spe salvi« (»U nadi spašen«) i na koncu, 2009. »Caritas in veritate« (»Ljubav u istini«), koje su bile »čitane« na različite načine, a preko njih se često »obračunavalo« i s temeljnim postulatima njegove teološke misli. Nakon kraćeg promišljanja, Ratzinger je pristao, ali pod uvjetom da se knjiga s njegovim posljednjim spisima pojavi pred čitateljima tek nakon njegove smrti, obrazlažući to riječima: »S moje strane za života više ništa ne želim objavljivati. Bijes krugova protiv mene u Njemačkoj tako je jak, da svaka moja riječ koja se pojavi odmah izaziva njihov ubilački urlik. Želim toga poštedjeti sebe i kršćanski svijet.« I utoliko, kako je napisao Elio Guerriero: »Ova knjiga nije samo zbirka već objavljenih ili djelomično novih tekstova, nego iznimno posebna duhovna oporuka diktirana mudrošću duha i srcem oca uvijek pripravnog na očekivanja i nade vjernika i svih ljudi.«

Šest poglavlja

Istina, u svojoj autentičnoj duhovnoj oporuci, koju je iza sebe ostavio Benedikt XVI., na specifičan se način oprostio od svih onih koji su ga tijekom života podržavali i štovali; dirljivo i s puno topline je progovorio o roditeljima, roditeljskom domu, bratu Georgu (također svećeniku) i sestri Mariji, ali ujedno je zatražio i oprost od svih kojima je na bilo koji način (u)činio nepravdu. Zahvalio je Bogu za »sve lijepe stvari koje je doživio na raznim etapama svog putovanja«, posebice u Rimu i Italiji, koja je postala njegovim drugim domom. I zaključio je: »Govorim svima… ne dajte se zbuniti; često se čini kao da znanost, s jedne strane prirodne znanosti, a s druge strane povijesna istraživanja (osobito egzegeza Svetog pisma), ima nepobitne spoznaje koje su u suprotnosti s katoličkom vjerom. Svjedočio sam promjenama u prirodnoj znanosti izdaleka i mogao sam vidjeti kako su se očita uvjerenja istopila protiv vjere, kako su se pokazala filozofska tumačenja koja ne pripadaju znanosti, baš kao što je, naravno, vjera naučila u dijalogu sa znanostima bolje razumjeti granice nizom svojih izričaja, a time i svoju bit…Vidio sam i nastavljam vidjeti kako je razum vjere izronio i ponovo izranja iz klupka hipoteza. Isus Krist je doista put, istina i život, a Crkva je, u svim svojim nedostacima, doista Njegovo tijelo.«

Knjiga je podijeljena u šest poglavlja, popraćena bilješkama; u prvom u kojem se govori o odnosu religije i kršćanske vjere, autor je pokušao pojasniti koncept kojim kršćanska vjera nastoji (po)stupiti u svijet(u) dijaloški, jer po Papinom uvjerenju, kršćanstvo je prožeto univerzalnošću i Kristova se Crkva nikada nije (do)ticala samo jednog naroda i(li) kulture, već je od samog svog postanka mislila svekoliko čovječanstvo. A, da bi mogla ispuniti tu i takvu funkciju kršćanska vjera mora biti, ne samo dijaloška, već mora uspostaviti i (samo)kritički odnos glede vlastite religijske povijesti. Drugo poglavlje propituje temeljne elemente kršćanstva, a posebice bih istakao tekst o kršćansko-islamskom dijalogu, naročito u kontekstu (rujan, 2006.) kada je Papa napravio gaf i nehotimice povrijedio muslimane diljem svijeta, nakon čega je izbio skandal, tako da se one riječi isprike iz njegove oporuke u velikoj mjeri upravo odnose i na ovaj propust, iako su naravno primarno tumačene u svezi velikih afera vezanih uz seksualno zlostavljanje, pedofiliju i sve ostale izopačenosti koje su potresale i još uvijek potresaju Katoličku crkvu. U tekstovima u kojima je pisao o monoteizmu, toleranciji i teologiji liturgije, papa emeritus je iznio misao vrijednu svake pozornosti: kršćanstvo je svoje pobjede izvojevalo samo zahvaljujući tome što je bilo progonjeno, a nikada kada bi stalo na stranu progonitelja. Pobjeda vjere postiže se samo u zajedništvu s Isusom Kristom. To je smisao teologije križa, jedino na taj način kršćanstvo sebe prepoznaje i prezentira kao istinu i toleranciju, (p)ostaje univerzalnom zajednicom.

Židovi i kršćani

Treće se poglavlje odnosi na dijalog kršćana i Židova, zapravo artikulira pretpostavke ekumenizma, na kojem je planu Ratzinger (kao kardinal i kasnije kao Papa), (p)ostvario nezanemarive pomake; prisjetimo se: još je 1999. godine, na Dan reformacije (31. listopada) sudjelovao u potpisivanju Zajedničke izjave o opravdanju između Svjetskog luteranskog saveza i Papinskog vijeća za jedinstvo kršćana i tom je izjavom (prije svega rezultat supredsjedateljske suradnje samog Ratzingera i evangeličkog biskupa Eduarda Lohsea), bila stavljena ad acta složena i opterećujuća teološka problematika koja je stoljećima narušavala odnose dviju velikih kršćanskih zajednica. Uz to Ratzinger je sudjelovao i u dijalogu s pravoslavnim svijetom, starokatolicima i drugim konfesionalnim zajednicama i svagdje je svojom tolerancijom, enciklopedijskim znanjem, širokim i dubokim poznavanje teološke problematike različitih aspekata budio divljenje i poštovanje. U tom je kontekstu važna i korespondencija koju je imao s glavnim rabinom Beča, Arie Folgerom, u kojoj je odlučno odbacivao prigovore o navodno antižidovskim stavovima u svojoj misiji. Pisao je o naravi judaizma, tragediji holokausta i uopće antisemitskim pogromima, podsjećao je na koncilsku »deklaraciju« Nostra aetate (U naše vrijeme) kojom su odbačene stare zablude i rimokatolički povijesni stereotipi i predrasude. Upozoravao je kako su i Židovima i kršćanima starozavjetni spisi zajednička baština, premda se tumače na različite načine. I stoga je Crkvi jasno, konstatirao je Ratzinger, kako judaizam nije samo jedna od religija, među religijama, već ima poseban status i priznata je od Crkve kao takve. Istina, pitanje Isusova mesijanstva ostaje i nadalje sporno pitanje između Židova i kršćana, ali to ni u čemu nije umanjilo rezultate razgovora između Pape i rabina i oba su se složila, kako dijalog treba nastaviti i kako nema alternativu. Za Ratzingera, nova bi se koncilska vizija judaizma mogla svesti na dvije fundamentalne teze; prva: odbačena je teorija zavjere koja tvrdi da je Izrael nakon što je odbacio Isusa Krista prestao biti posrednikom Božjih obećanja, te se može nazvati narodom koji je tako dugo bio izabran i druga: umjesto toga ispravno je govoriti o savezu koji nikada nije opozvan. Rabin Folger se složio kako Židovi i kršćani imaju zajedničke vrijednosti, ali ujedno je naglasio »kako nije dopušteno zaboraviti mračnu prošlost, zločine koje su, čak ako se i sada smatraju protivnima kršćanskim načelima, počinili kršćani u ime kršćanstva i tvrditi da je zapravo sve uvijek išlo dobro, jer su zločinci vjerojatno bili pristaše pogrešne teologije.«

Zločini Crkve

U četvrtom je poglavlju pater Daniele Libanori od Pape tijekom intervjua (za)tražio odgovor na pitanje: je li Isus Krist morao umrijeti kako bi obnovio poredak koji je narušen grijehom, odnosno što je vjera i kako se do nje dolazi? Po Ratzingerovom mišljenju, vjera je osobni, duboki kontakt s Bogom i u Crkvu se ne ulazi nekakvim pukim, birokratskim činom, već po sakramentu. A na pitanje kako se nositi s grijehom modernog doba, s okrutnostima naše epohe, Papa je (po)tvrdio kako bez milosrđa nema »učinkovite reakcije« protiv moći zla. Raspravljajući o moralnim načelima i pitanjima, u petom poglavlju knjige, Papa emeritus se dotakao i »sablasti spolnog zlostavljanja koje su klerici (po)činili nad maloljetnicima«, što je zgrozilo i skandaliziralo javnost i potreselo temelje same Crkve kao institucije i na koncu vodilo i slomu moralne teologije i katoličkog morala. Te su se strašne stvari, zapravo zločini događali i prikrivali desetljećima; iako su u vrhovima Crkve za to znali, na koncu dio najviših crkvenih velikodostojnika izravno je sudjelovao u tim seksualnim deliktima, ili štitio zlostavljače, tako da je zapravo teško procijeniti o kolikom se broju spolno zlostavljanje djece radi(lo), ali cifre su nedvojbeno zastrašujuće, masovne, a ono što je posebice zgrozilo i šokiralo javnost, kada su stvari izašle na vidjelo jest bešćutnost visokih crkvenih prelata, njihova indiferentnost, ravnodušnost, nezainteresiranost za sudbine tih dječaka i djevojčica, žrtava svećeničke pohote.

I sam kardinal Ratzinger, kao nadbiskup Münchena i Freisinga, a kasnije i kao prefekt Kongregacije za nauk vjere, koja između ostalog ima zadaću sankcionirati svećenike-seksualne predatore, imao je spoznaje o počinjenim deliktima, ali je sve te prijave i sam zanemarivao, ili bagatelizirao, smatrajući kako tu prljavštinu treba što prije i što bezbolnije »pomesti pod tepih«. Iako se u crkvenim krugovima otvoreno govorilo o homoseksualnim klubovima u pojedinim bogoslovijama, sve se to nekako, u »ime mira u kući« zataškavalo, a ako bi se i sudilo pojedinom zlostavljaču, kazne su bile blage, isključivale bi osuđujuću presudu i svodile bi se na premještaj u drugu župu, gdje bi »kažnjenik« zapravo nastavio po starom, iznova recidivirao i nikome ništa. Stvari su se popravile kada je Kongregacija za nauk vjere, zahvaljujući aktu Delicta maiora contra fidem (Teže kažnjiva djela protiv vjere), zaobišla tzv. garantizam (zajamčena prava okrivljenih klerika do te mjere da su isključivala osuđujuću presudu) i postala mjerodavna za izricanje (naj)oštrijih kazni i za ovu vrstu (seksualnih) delikata.

Ratzinger se kasnije, kada je postao Papa, po svemu sudeći krajnje neuvjerljivo branio, kako ništa nije poduzimao za svog stolovanja u Njemačkoj, kako nije pokretao crkvene istrage, jer navodno nije imao nikakvih informacija o zločinim koji su se dešavali u »njegovim župama«. Ali, iz izvješća odvjetničkog društva Westpfahl Spilker Wastl iz Münchena, koje je angažirao kardinal Reinhard Marx, jedan od Ratzingerovih nasljednika na poziciji minhenskog nadbiskupa da detaljno prouči tu zastrašujuću praksu seksualnog iskorištavanja djece na području njegove biskupije, uključujući i razdoblje Ratzingerove »vladavine«, vidljivi su njegovi »zapanjujući propusti«, o kojima se kasnije očitovao, ali krajnje neuvjerljivo. Uostalom, slično se ponašao i početkom svog pontifikata, tek pri njegovu kraju, posljednje dvije godine, dakle uoči (samo)umirovljenja, (po)krenuo je obračun sa seksualnim zlostavljačima u Crkvi; razriješio je gotovo 400 svećenika i konačno je otvorio procese raščišćavanja ove mračne i mučne prakse unutar Katoličke crkve, a da usprkos tome nikada nije uspio sprati ljagu nevjerodostojnosti sa svog ranijeg ponašanja i postupanja. Čini se kako upravo najviše tu treba tražiti razloge njegove demisije, jer shvativši razmjere pedofilije i seksualnog zlostavljanja u Crkvi, te razgranatu korupciju i financijske malverzacije, koji su dodatno (s)rušili ugled Crkve (podaci »procurili« iz tzv. Vatileaksa), umoran i rezigniran, povukao se uvidjevši kako nema dovoljno snage (iz)boriti se s tim problemima i kako je najbolje da čelno mjesto prepusti novom Papi koji će imati više snage i energije, pa i kredibiliteta detaljno počistiti Augijeve štale Rimske kurije, ali i Crkve kao institucije u cjelini.

Teologija križa

U šestom, završnom poglavlju, nalazimo Ratzingerove prigodne tekstove, primjerice posvećene stotoj obljetnici rođenja pape Ivana Pavla II., u kojem je zaključio: »Istina je da je u Ivana Pavla II. svima nama vidljiva Božja snaga i dobrota, a u vremenu kada Crkva ponovo trpi navalu zla, on je za nas znak nade i utjehe.« A, u članku »Sedamdeset i pet godina od mučeničke smrti isusovca Alfreda Delpa«, stradalog u otporu nacizmu i nacistima, čini se kako je poriv za pisanje ovog teksta bila i potreba kako bi odao svojevrstan hommage i svojim roditeljima koji nisu krili neslaganje s Hitlerovom ideologijom, uostalom kao ni on sam, iako su pojedini mediji znali zlonamjeno pisati kako je 1943. godine odjenuo uniformu Wehrmachta, ali bi prešutjeli da je kao maloljetnik bio mobiliziran u pješadiju, da je ubrzo dezertirao, a kada su ga zarobili Amerikanci, praktički su ga odmah i pustili, jer uistinu ni u čemu kažnjivom nije sudjelovao.

I što nam je to na koncu ovom knjigom Benedikt XVI. želio poručiti? Možda najbolje to otkrivaju njegove riječi kojima je pokušao objasniti zašto je za kršćane/vjernike Isus Krist LOGOS, svjetlo koje im pomaže razlikovati narav religije od njezine iskrivljenosti: »Kršćanstvo sebe u biti shvaća kao istinu i na tome se temelji zahtjev za univerzalnošću. Teologija križa je kršćanski odgovor na pitanje slobode i nasilja; zapravo, čak i povijesno gledano, kršćanstvo je izvojevalo svoje pobjede samo zahvaljujući progonjenima, a nikada kada je stalo na stranu progonitelja… Zlo je potrebno prevladati u sebi i pobijediti opraštanjem. Samo tako može postojati istinsko milosrđe… samo poniznost može pronaći istinu, a istina je pak temelj ljubavi o kojoj naposljetku sve ovisi.«