„Bečki roman“ Dragana Velikića predstavljen je večeras u Antikvarijatu Ex libris.

Kako je uvodno istaknuo moderator Saša Stanić, Velikić je jedan od najvažnijih, a svakako i jedan od najnagrađivanijih i najprevođenijih autora na našim prostorima.

Književnu je karijeru započeo kratkim pričama, ima i nekoliko knjiga sabranih kolumni koje u Hrvatskoj nažalost nisu dostupne, a najviše se profilirao kao romanopisac sa čak 12 romana iza sebe.

Najnoviji, „Bečki roman“ priča je o slučaju doktora Pavla Marića „Trovača iz Hirschendorfa“, a mučna je to i nimalo laskava studija srednjoeuropskog mentaliteta u kojoj Dragan Velikić, ponukan recentnim događajima iz vlastitog života, secira duboko upitne vrijednosti Mitteleurope.

Roman je ove jeseni izašao istovremeno i u Srbiji i Hrvatskoj, a kako je Velikić kazao, prikazi i komentari koji izlaze o njegovim knjigama u Hrvatskoj zaista pokazuju razumijevanje njegovog pisanja, tema i – prostora koji je posebno naglasio.

– Tako mi je logično da se moji junaci kreću prostorom kojim se i ja krećem. Nisam nasumice odabrao neke gradove i prostore, pa tako pišem o njima, već pišem ono što najbolje znam. Govorimo o prostoru Pule i Istre, Beogradu, Budimpešti i Beču. To su neki punktovi na kojima se moj život odvijao i odvija i gdje sam smjestio svoje junake. Mislim da uvjerljivost proizlazi upravo iz toga – objasnio je Velikić.

Dakako je uvjerljiv, vjerojatno jer je i pisan po uzoru na istinite događaje, i najnoviji „Bečki roman“ radnja kojega prati mladog psihijatra koji je optužen za trovanje te biva zatvoren na 70 dana tijekom čega trpi razne oblike torture.

Riječ je o osobnoj priči Velikića čiji je sin pritvoren zbog sumnji da je otrovao kolege sedativima u kolaču, a da optužnica nije bila podnesena niti u jednom trenutku te iako je nakon osam tjedana utvrđeno da u kolaču nije bilo sedativa – pravi Kafkijanski proces.

Dok se sve ovo odvijalo, Dragan Velikić pratio je i bilježio.

– Bavio sam se time, ne sa stanovišta pisca, već sam jednostavno pratio slučaj svoga sina i sve me zanimalo da ne bih propustio nešto važno…

Kada su dvije godine prošle, imao sam puno zapisa i taj se rukopis uobličavao da bih tek poslije tri godine shvatio da to zaista može biti roman, ali ga je bilo teško napisati.

Ta je knjiga, i dozvoljavam sebi tu neskromnost, morala da bude čelično jasna, bez greške i čvrsta, da bi funkcionirala kao književno djelo jer sam smatrao da samo tako ima smisla – ispričao je Velikić koji je roman dovršio nakon četiri godine intenzivnog, ne pisanja, već bavljenja knjigom.

Roman pripovijeda, između ostalog, i o odnosu pojedinca i društva te dosegu njegove slobode unutar rigidnosti državno-pravnog ustroja čiji nukleus čini obitelj.

Kako je pak Stanić zamijetio, roman progovara o nemogućnosti sina da kaže išta roditeljima, ali i nemogućnosti roditelja da postavi prava pitanja, kao i rušenju mita o Beču.

Priča je to o javnom događaju posljedice kojega su bile privatne, a zaključak je onda i privatna, obiteljska katarza.