Često citirana tvrdnja Thomasa Edisona da je genijalnost jedan posto nadahnuća, a 99 posto znoja primjenjiva je i na pisanje, usprkos obilnom mitologiziranju i romantiziranju tog poziva. Temelj mu je ipak zanat.

Problematično je, međutim, to što se u Hrvatskoj nemate gdje osposobiti za taj zanat: kreativno pisanje ne predaje se, kao na Zapadu, na visokoškolskim institucijama, pa zbog toga i prije nekoliko godina izvojevani trijumf inicijative pisaca da »pisac« i službeno postane profesija, zapravo ostaje tek mrtvo slovo na papiru.

Stvar spašavaju mali, izvaninstitucionalni projekti poput CeKaPe-a, agilnog Centra za kreativno pisanje. Baš je u njihovom izdanju nedavno objavljen jedini domaći priručnik za kreativno pisanje (ako ne računamo onaj Josipa Novakovicha, hrvatskog Kanađanina, koji je preveden s engleskog izvornika).

Ova mala, zanimljiva i praktična knjiga zove se »Autopsija teksta«, a autor joj je Nebojša Lujanović, pisac i predavač s višegodišnjim iskustvom vođenja radionica pisanja.

Kako je nastao, odnosno u kom kontekstu, priručnik »Autopsija teksta«?

– Radionice kreativnog pisanja počeo sam držati iz čiste nužde, prije pet godina, a naredne dvije su ti honorari bili sve što sam imao. Nikad nisam mislio da ću se time baviti, niti me na taj proces moglo što pripremiti. Zato sam tijekom tih pet godina izgradio svoj način organizacije radionice koji kombinira znanstveni pristup s teorijom, primjere iz književnih tekstova, vježbe/zadaće i zajedničku raspravu o učestalim zamkama, ukoliko se nisu »otvorile« u primjerima zadaća.

Komercijalnim dijelom se ne bavim, to je peta komponenta. Proučio sam dosta priručnika i koncepata radionica i oni uglavnom pokrivaju jednu od tih komponenata. Ova »moja« sinteza je specifičan koncept koji nosi svoje mane i prednosti. A izbrusio sam je u pet godina na dvjestotinjak polaznika, u tri grada, kroz različite formate radionica (vikend, sedmodnevne, polugodišnje i godišnje). Na kraju sam jednostavno odlučio ukoričiti svoje bilješke.

Ništa »iz glave«

Radionice su uvijek (barem) dvosmjerni proces: što ste Vi kao predavač naučili iz radionica koje ste vodili?

– Zahvaljujući ljudima koji su prošli kroz splitsku Kuću kreativnog pisanja, zagrebački Centar za kreativno pisanje i sada radionicu kreativnog pisanja u splitskoj Gradskoj knjižnici Marka Marulića, dobio sam uvid u jednu dimenziju pisanja. Ne bih htio zvučati patetično, ali tu sam sreo ljude koji pišu iz najiskrenijih pobuda: jednostavno tragajući za ushitom da dvoje ljudi oko njih smatraju zanimljivim ono što se nalazi na njihovom papiru. I to je to. Bez egoističnih ispada, megalomanskih ambicija, osobnih frustracija, borbe za pozicijom itd. Njima dugujem puno, jer teško bi bilo ovakav priručnik napisati »iz glave«, bez njih.

Književnik Marinko Koščec, također iskusan voditelj radionica pisanja, nedavno je rekao kako se tim poslom više ne želi baviti, radionice ga frustriraju. Dijelite li, barem ponekad, taj osjećaj?

– Postoji nešto što nedostaje većini polaznika. Oni imaju određenu sklonost umjetnosti i na radionicama mogu steći alat kako tu svoju sklonost pretočiti u konkretan oblik. Sasvim dovoljno za prosječan tekst. Međutim, ono što se rijetko ili gotovo nikako ne sreće na radionici jest polaznik koji će živjeti za pisanje jer ima u sebi priču za koju će poginuti. Taj imperativ, prepuštenost, stvaralački eros, to je ono za čime tragam kod polaznika, još uvijek. Drugima je pisanje jedan od usputnih hobija, deseti na listi dnevnih prioriteta. Što je također legitimno, zahvalan sam i na takvoj vrsti interesa, mada ona ne može rezultirati vrhunskim tekstom vrijednim objavljivanja.

Nelogičnost sustava

Prošle godine popeli ste se do vrha ljestvica čitanosti romanom »Oblak boje kože«. Kakav je Vaš odnos prema činjenici da stvarate književnost u zemlji u kojoj pisac nije profesija, u punom smislu?

– Prošlo je vrijeme kada sam osjećao ogorčenost zbog omaložavanja, ne umjetnika (jer su druge vrste umjetnosti itekako cijenjene u medijima i obilato financirane od sustava, a tu mislim na dramu i film), nego upravo pisaca. Sada mogu samo smireno govoriti o nelogičnosti sustava koji je više posvećen nadgradnji (knjižnicama, nakladnicima, festivalima, nadležnim institucijama), a manje onome na kome cijeli taj sustav počiva – autoru.

Daljnji problemi su omaložavanje autorskog rada prilikom poziva na gostovanja, čitanja, pisanja tekstova, što su sve aktivnosti od kojih pisci u zapadnim zemljama žive. Dio problema jest u pitanju profesije. Ona jest nedavno službeno uspostavljena, ali ta formalnost je samo polazište. Nema fakulteta na kojima se može obrazovati za to zanimanje, predmeti na kojima bi oni sudjelovali kao stručnjaci, pa ih onda ni javnost ne prepoznaje kao stručnjake.

Zašto ne postoji fakultet na kojemu se kreativno pisanje tretira dovoljno ozbiljno da, kao u SAD-u, polaznik može steći diplomu iz tog područja, koja bi mu kasnije omogućila da se u praksi bavi onim za što se školovao, a ne da mu pisanje bude hobi?

– Ne znam čime je kreativno pisanje zaslužilo tako »poseban« tretman, dok je samo po sebi razumljivo da glumac, slikar, kipar, pjevač ili muzičar moraju proći akademiju kako bi stekli svoju profesiju. Od takve pretpostavke kreću i fakulteti, ne shvaćajući koliki je doprinos izučavanja kreativnog pisanja u opismenjavanju, usvajanju teorijskih postavki, razvitku svakodnevne (pismene) komunikacije, razvitku kritičke svijesti itd. Nakon godina pisanja, samo mi se jedan razlog nesrazmjera između pisanja i drugih umjetnosti iskristalizirao. A taj je opće uvjerenje da pisati može – svatko.

Zato nam se u književnom polju i događaju neželjeni procesi i pojave. Pa zato se i institucije ne žele hrvati s birokracijom da bi se pokrenuo studij nečega što ionako prevelik broj ljudi prakticira na upitnoj razini.